novinarstvo s potpisom
Kolektivno, novodobno, civilizacijski volimo se hvastati pravednošću, potpunom netolerancijom prema nepravdi. Istodobno duboko ukorijenjeno, gotovo refleksno skloni smo pokazati sućut prema zločincu/zlostavljaču te sumnju prema žrtvi koju uvijek propitujemo. Zlostavljaču uvijek tražimo pozadinske porive, mehanizme koji su doveli do malformacija u njegovu ponašanju. Jer: sve se može racionalno objasniti i svaka pojava ima svoje podrijetlo […]
Ukopali smo se, ušančili u borbeno suprotstavljene ideološke tabore. Kao vojske (meso za topove) dviju proždrljivosti kolonijalističkih težnji za preoblikovanjem zemljovida svijeta. Kao budale se identitetski definiramo strogim ideološkim naputcima preko ničije zemlje koja bi zapravo trebala biti prostor pretakanja, iskustvenog obogaćivanja, spoznavanja sebe kroz druge, razumijevanja prema drugima koji uvijek u nečemu i kroz […]
Druge doživljavamo u fraktalima. Ne u fragmentima, nego baš u fraktalima, u nekakvom ocrtu jednog stratusa onog što jesmo. Prema sklonostima ili animozitetima. Dohvatimo se nekog, iritantnog ili zadivljujućeg, detalja, pa živom biću, osobi, čovjeku koji misli, osjeća i pokušava ostati i opstati na životu dodijelimo neki status, opću karakternu ili ideološku odliku, strpamo ga […]
Čudni su ljudi. Hvastaju se evolucijskim uzdignućem iznad svega živog, a istodobno animalno, životinjski, većinski i dalje strah kauzalno povezuju s poštovanjem. Smatraju kako poštovati trebaju samo one kojih se boje, koji im zbog svoga položaja mogu nanijeti zlo, bol i patnju. Jednako tako mnogi, čim se u hranidbenom lancu društva pozicioniraju iznad nekih, posežu […]
Dok je bitka za Britaniju bila u punom jeku, u trenutku kad je trebalo obraniti gole živote, jedan je ministar u britanskoj vladi Churchillu predložio neka se sredstva namijenjena kulturi preusmjere na obranu. Churchillov jezgrovit odgovor u sebi sadrži sve: ”A što ćemo onda braniti?” Doista: Što je narod bez kulture? Što?
Volim tetovaže. Volim proučavati religije, pronalaziti im zajedničke nazivnike, istovjetna stremljenja, podudarnosti, ishodišta, ciljeve i svrhu. Svoje sam dvije ljubavi utjelovila na rukama. Na lijevom naličju dlana imam tetovažu El Hakk, na arapskome. El Hakk znači: Istina. Istina je u islamu jedno od devedeset devet čovjeku obznanjenih Allahovih imena. Na desnom mi dlanu piše Emet, […]
Marko je čistio pištolj. Tako je rekao. Marko je dobar dečko, rekli su neki. Sažaljivim su glasom ti isti rekli da mu je život upropašten ”samo” zbog ”glupog metka u cijevi”. Nije kriv Marko, kriv je glupi metak. I obarač. I Mihaela koja se našla na putanji metka.
Premda smo svi rođeni s jedinstvenim osobinama koje čine naš identitet, premda smo samim time posebni, jedinstveni, mnogi posežu za kolektivnim, za identitetom koji će im pružiti sigurnost mase, determiniranost jednog obora jednog uvjerenja, stava ili pozicije. Premda smo rođeni s mozgom i intelektom koji bi nam trebao omogućiti samostalno donošenje odluka, sposobnost rasuđivanja, onog […]
Ljudi vole jednostavnost. Vele si: čemu kompliciranje? Zašto si razbijati glavu cijelim vidljivim spektrom, kad se sve može svesti na dvije ne-boje: crno i bijelo? Jednostavnost u pristupu primjenjuje se i kod prebacivanja krivice na drugog ili na opće, kolektivno. U svim situacijama i okolnostima.
Nije lako pisati zakone. Koliko god to bila suštinski i temeljno pravna rabota, porod nekog zakona ab ovo ili preinaka već postojećeg zakona iziskuje ne samo gotovo vidovnjačke sposobnosti predviđanja situacija u kojima bi se za tim nekim zakonom moglo posegnuti, pravničku spretnost, nego i stručnost izraslu iz iskustva na području koje se zakonom uređuje […]
Prije 250 smo spaljivali vještice. Bilo je društveno posve prihvatljivo prethodno ih zvjerski mučiti, ponižavati, uskraćivati im sve ljudske odlike, sva ljudska prava. U međuvremenu smo napredovali. Sad u kategoriju mrskih vještica ne spadaju samo žene i poneki muškarac koje je netko iz neke opskurne pobude prokazao kao trovačicu/trovača ili sotonsku priležnicu, nego smo kategoriju […]
Čupamo se na mitologiju, iz dreka u kojem jesmo se čupamo utjehama, pričom o Pandori, kutijici na čijem je dnu ostala hantrava, vjerojatno ekstremno introvertna i iskompleksirana nada ili Nada. Nadamo se da će sve na kraju dobro završiti, da ćemo karmički naposljetku srećom biti nagrađeni za dobrotu. Jer, svi smo, naravno dobri. Sami sebi. […]
Civilizacije su živa bića koja niču na prostoru u danom trenutku najpogodnijem za život. One rastu, šire se, apsorbiraju okolna bića i pojave, hrane se svojim podanicima, žeđaju za prostorom, s jedne strane gaze i pokoravaju, s druge uzdižu razinu spoznaje – svaka nova do nekih vlastitih, njoj dokučivih razina.
”Nešto se grdo događa”, sve češće pomišljam. Padamo. To se događa. Civilizacijski se obrušavamo u ambis. Taj pad zapažamo zahvaljujući vertikalnim miljokazima sitnih, ali i bitnih gnjusnih pojava koje naše zgražanje nikako ne može zaustaviti, obustaviti. I nije toliko problem u nama koji se zgražamo, koliko u pomami moralnih nakaza da postanu moralne vertikale, u […]
Put u pakao popločan je najboljim namjerama… Imali smo najbolje namjere. Nismo ih htjeli gledati ponižene, zaleđene u pognutom stavu, glupava izraza lica ispred ploče, školske ploče na koju nisu znali napisati formulu vode, riješiti kvadratnu jednadžbu, nacrtati elipsu ili odgonetnuti koje je godine, potpisivanjem kapitulacije (čije?!) okončan Prvi svjetski rat. Bilo nam je možda […]
Povijest je materijalni trag što ga iza sebe ostavljaju najružnije ljudske odlike. Ona je slinavi trag puža golaća vođenog pohlepom, egomanijom, željom i voljom za moć. Na prste jedne (i pol) ruke možemo nabrojati prosvijetljene vladare, one koji su gradili zbog opstanka civilizacije, a ne iz straha od smrti, one koji nisu rušili i klali […]
Možemo li se nadati nečemu drukčijem u svjetonazorskim okvirima okruženja u kojem živimo? Teško. Odavno su se monstruoznosti zacementirale kao predlošci stavova o svijetu i drugima. Romi su tako već stoljećima Cigani koji su iskovali čavle kojima je Krist pribijen na križ. Čak i ako se malo nas još sjeća te čudovišne priče o čavlima. […]
Na pamet mi je danas pao Momo Kapor. Zapravo, više jedna njegova rečenica koju sam sjećanjem iščupala iz nekog njegovog romana i ne znam je više locirati, smjestiti u romanesknu cjelinu, koju ne znam točno citirati, nego samo parafrazirati: ”Ja sam samome sebi, sopstvenim rukama iskopao put do dna.”
Ništa se ne događa preko noći. Stanja nisu zrna graha koja isklijaju u čaši vode, dok spavamo. Dugo se društvena ledina pripremala za ovo u što smo zagazili. Dugo se oralo, tanjuralo, drljalo. Jer, tihom, potmulom nezadovoljstvu dugo treba da stasa u bijes.
Da, živimo u psihozi već gotovo dvije godine i naravno da smo u podmuklome strahu. Čak i oni koji taj strah ne žele priznati. Smrti se boje i najhrabriji. Smrt je domena nepoznatog koje nas neminovno čeka. Nepoznato izaziva strah. Strah, međutim, sve nas ne potiče na istovjetnu reakciju.
Vani je rat. Ta mi misao remeti želju da danas pišem o Vukovaru. Televizor je upaljen, slušam staloženu, razboritu Jasenku Domaš koja veli: ”Ne smijemo nikada zaboraviti da su prvo gorjele knjige, a zatim i ljudi”. U njezinim je riječima nastanjenim zlogukom vatrom istina koja se ne stišava. Osobito ako je prešućujemo. Istina poput gladne […]
Nešto nam se dogodilo. Odnosno: dopustili smo da nam se dogodi nešto što je uništilo ono što nam je sve do sad kroz povijest omogućavalo da opstanemo kao vrsta. Prestali smo biti pojedinci svjesni važnosti zajednice, dužnosti i odgovornosti prema toj zajednici. Postali smo pojedinci koji vehementno zahtijevaju samo prava, svoja prava.
”Samo sam izvršavao naredbe”, odgovor je većine zločinaca kad (ili ako) završe pred licem pravde. To je, dakako, problematičan odgovor. Ne samo zbog činjenice da se njime zvijer koja je ubijala premeće u krotko biće koje je pokorno i bespogovorno izvršavalo naredbe nekog ”zagonetnog” nalogodavca, nego i zbog odnosa prema žrtvama koje u sustavu krvnikovih […]
Volimo se tješiti, zapravo lagati da nismo znali, slutili, da ”ništa nije upućivalo na to” da će ovo ili ono dijete izrasti u smeće, u zlo biće, u izvana sabranog, pristojnog, naočitog monstruma.
Kucnuo je i taj mahniti čas, došla nam je godina fenomenalnih, jedinstvenih, osebujnih lokalnih izbora, trenutak kad svi oni koji se tijekom uobičajenih godina rogoboreći bune kako nas neprestano potkradaju isti lopovi i kako su uvijek isti u igri imaju priliku prekinuti začarani krug.
Naravno da je lijepo imati. Imati dovoljno da ti se život ne svede na puko preživljavanje i borbu. Čovjek koji nema kao i da nije, kao da ga nema. Na to se sve svelo. Pitanje imati ili biti svelo se na klackalicu jednadžbe kojoj ”ispravan” slijed veli: imati znači biti. Ne obratno. Nipošto. Osobito ne […]
Svijet nam je velik onoliko koliko ga gradimo zamjećujući ljepotu oko sebe, onoliko koliko drugima dopuštamo da ga ruše. Svatko si sam gradi vlastiti svijet, određuje njegove parametre, širinu ili uzanost.
Vrvimo poslovicama koje poslovično volimo ponavljati kao da su racionalna objašnjenja iracionalnih pojava.
Valja biti oprezan s metrikom riječi. Ne samo zato što su riječi oštrice, nego prvenstveno zato što grade ono u čemu jesmo, u čemu ćemo biti.
Bilo bi gotovo olakotno kad bismo koronu imali kao jedini problem. No ona je i etimološki i stvarnosno doista ”samo” kruna svega što živimo i proživljavamo. Grand finale simfonijske pjesme ”Moja domovina”. Nešto kao alkoholni delirij.
Sloboda je deklarativno vjerojatno jedna od najčešće korištenih floskula. Jagmimo se za nju. Deklarativno.
Ima ljudi, volimo reći kad nas prenerazi nečija dobrota ili britkost umijeća pronalaženja ljepote u naoko banalnome. Malo je tih ljudi, također volimo reći, nadovezati se na izjavu kojom označavamo neke kao spasitelje cjelokupnog čovječanstva u čovječnosti.
”Prolazi sve, sva ljeta, zime sve”, pa tako i parlamentarni izbori. Zahvaljujući Covidu-19 gotovo bezbolno, bez mitinga, a ipak tako nezaobilazno zahvaljujući društvenim mrežama i medijima s kojima čovjek ipak ima izbora: posegnuti za njima ili ne.
Koliko god se doimao pompozno, koliko god se mi upinjali uvjeriti se u grandioznost postojanja, život je sazdan od sitnica.
Sve ideje organizirane i konstrukcijski pretočene u ideologije na općeljudskoj, povijesnoj razini su se pokazale čudovišnima i isključivima. Oslobođenje iz okova jedne paradigme uvijek je nužno dovelo do drukčijih, ali ponovno krutih okvira nove paradigme.
Antonija Gaudija 7. lipnja 1926. godine pregazio je tramvaj. Kako je veliki arhitekt, nekadašnji kicoš i ljubitelj raskoši tijekom vremena rastao u skromnost koja je proporcionalno bivala sve veća kako su rasli drvoliki zvonici Sagrade Familije, kako je, onako sjedobrad, gotovo u dronjcima nalikovao na prosjaka, nijedan ga taksist u Barceloni nije htio prevesti u […]
Istina: u kolektivnim okvirima, nema dobrog vremena. Jer piramida je uvijek ta koja arhitektonski oblikuje stanje društvenog ustrojstva. I uvijek je nekakva hajka kojom većina odabire Krnju ili Pusta što će ga poput žrtve prinijeti lomači kao utjelovljenje svega zla. Ili jarac. Žrtveni. Koji se našopan grijesima zatim prikolje ili pošalje u pustinju, izvan društvenih […]
Univerzum kroz koji revoluira naš geoid fantastičan je sustav koji nam, rezimiramo li sve zakone prirode, šalje fantastičnu, jednostavnu poruku: svaka akcija ima svoju reakciju. Odnosno: sve što nam se događa odjek je onog što smo činili. Čak i ako smo senilno ”zaboravili” što smo učinili, gdje i kako, čak i ako pilatovski tvrdimo da […]
Profesorica Hela Baumgertner koju smo od milja prozvali Bimba, u razred je uvijek ulazila u plavoj, nekako đačko-radničkoj kuti, sa šrafcigerom (pardon: odvijačem) u džepu. Odvijač je bio za gramofon, za ”naštelavanje” brzine vrtnje ploče.
Monumentalno su male šanse da su pseudo-ideološki apologeti kolektivne stranačke pripadnosti ikad čuli za velikog Karla Poppera. Taj filozof, austrijsko-židovsko-engleska “mišancija” (što u nas otvara cijelu paletu identitetskih ataka), koji je život posvetio argumentiranom rušenju poretka koji na našu pogubnu žalost i dalje opstaje, zastupao je zapravo dojmljivu tezu kako historicistički pogled na društvena zbivanja […]
Lennon je jednom prilikom, u sklopu kratkog, lirskog mudroslovlja rekao kako je život ono što nam se događa dok mi razmišljamo o drugim stvarima. U današnjim okvirima bismo mogli reći kako je stvarnost ono što nam se događa izvan okvira onog što vlasnici medija smatraju da je stvarnost.
Iznad kosturnice u Perivoju kralja Tomislava s posmrtnim ostacima 70 ljudskih bića, čak i ako su za neke to samo ”smrdljive komunjare” od kojih je njih pedeset troje prije pokopa bilo identificirano, nalazio se nekoć prilično ekspresivan spomenik – prikaz narodnih heroja Narodnooslobodilačke borbe Jovana i Milene Radivojević.