Tko za Božić puca, taj za Božić ubija

Ove godine se za došašća pucalo više nego u prethodnih desetak. Građani su ispaljivali topovske udare, noćni su mir rešetali praskovi petardi, tresla su se prozorska okna na novozagrebačkim neboderima pred zvučnim i zračnim udarima eksplozivnih sredstava neodređenog podrijetla.

Ako bi me pucnjava vani zatekla, skoro svaki put bih isto pomislio: sreća da je magla, pa snajperisti slabo vide! I već bi me preko toga sustizala druga misao: kakvi snajperisti, niti je ovo rat, niti si tamo gdje si jedne ovakve ratne zime bio, kakve si to budalaštine puštaš u glavu? Ali svejedno bi mi, već pri sljedećoj adventskoj detonaciji, bilo drago što je magla, pa snajperisti slabo vide. Magla je, mekan je zimski jorgan nad nama, pa je i minobacača manje…

Ove godine za došašća više se pucalo, jer je u ljudima živa svijest o bezakonju i o državi u kojoj se pravo selektivno primjenjuje. Petarde su, naime, zabranjene, kao i topovski udari i sav taj eksplozivni asortiman i pirotehnička galanterija – izuzev prskalica! – i vrlo je vjerojatno da se toliko puca upravo zato što je protuzakonito. 

U našem neboderu mnoštvo je pasa. Pristojnih, ljubaznih i savršeno socijaliziranih, koji ne piške po liftovima i haustorima, i skrušeno podnose sve ljudske karaktere. Kao i njihovi vlasnici, uostalom. Vlasnici pasa najpristojniji su ljudi u svakoj zgradi. Nastoje nikome ne biti na smetnji, e da ni njihov četveronožni bližnji ne bi nikom bio na smetnji.

Otkako u Zagrebu živim u stambenim zgradama i neboderima, najprije kao podstanar, a zatim i kao punopravan građanin, vlasnici pasa podsjećaju me na arijevce ili arijevke, sa životnim partnerima nearijevskog podrijetla, iz nekih prethodnih zlih doba. Svojim držanjem oni kao da svakoga dana, pri svakom izlasku iz stana, ulasku u lift, prolasku haustorom, iskupljuju grijehe svojih bližnjih. Ti grijesi obično se ne tiču bližnjih, nego se tiču predrasuda prema njima. Vlasnici pasa iskupljuju grijehe svijeta.

Volim te neboderske pse. Preko njih lakše se sporazumijevam i s njihovim ljudima. Ali nikad ne bih govorio koji mi je od njih najdraži. Mogu, međutim, reći nešto o onom koji je najotvoreniji prema svijetu. Srednjeg je, možda i već višeg rasta, smeđe-bijelog, vrlo nježnog krzna, krupne, klasične pasje glave – takvu glavu imaju apoloni među psima, psi kakvi se obično uzimaju za filmove – i vjerojatno najljepših, najplemenitijih očiju u neboderu. Ima nas i ljepookih, i tužnookih, ali nitko od nas ljudi nema oči kao taj pas.

On ima troje svojih ljudi. U šetnje ga naizmjence izvode pomalo introvertni dječak, čija minimalistička komunikacija stoji u savršeno skladnoj opreci s pasjom diskretnom srdačnošću i toplinom pri susretima; muškarac srednjih godina, komunikativniji od dječaka, jer takvi su odrasli; gospođa slične dobi, od koje se o tom psu možda najviše može saznati. To što djeluju kao skladna obitelj, vjerojatno se najviše tiče psa. Od pasa se u zgradi uvijek najviše sazna o ljudima.

Ovaj naš dragi pasji susjed obično među zubima nosi jednu polusažvakanu tenisku lopticu. Čim izađu van, on svoje ljude nagovara da mu bacaju lopticu. Ali ne u daljinu pa da trči, nije to ta igra, nego u visinu, da on skoči. Vjerojatno to njima s brojnim uzastopnim ponavljanjima biva i zamorno, pa on prilazi drugim ljudima, ženama i muškarcima, maloj i velikoj djeci, pa im tutne lopticu među stopala, i onim im se svojim očima zagleda u oči. I onda se ljudi, mala i velika djeca, žene i muškarci, uče bacanju loptice.

Naravno da on umije procijeniti kome će prići, a kome neće prići. Njegovo znanje o tome bolje je i dublje nego naše.

Kada bih ljude poznavao kao što ih poznaje taj pas, bilo bi mi mnogo lakše na svijetu. (Ali zašto bi mi trebalo biti lakše, i kako bih se mogao baviti pisanjem ako bi mi bilo lakše s ljudima?) Ljudi kojima on tutne lopticu među stopala bivaju osvojeni. Roditelji djece kojoj je spustio lopticu ozareni su, kao da je upravo to, ta loptica s kojom im se on obratio, potvrda da će im djeca sretno odrasti i da će s ovim svijetom za njihova života sve biti u redu. 

Nevjerojatan je taj pas. On za svoje ljude stvara neku novu i neočekivanu vezu sa svijetom drugih ljudi. Vole ga i vlasnici drugih neboderskih pasa. Dobar je i prema njihovim bližnjim. Nitko u ljudsko-psećem svijetu nije na njega ljubomoran, jer on, taj pas, svojim stavom i držanjem, ljepšim i ugodnijim čini svakodnevicu drugih, mrzovoljnijih i u se zatvorenih pasa.

Strašno je drugima biti nesimpatičan i neugledan čovjek, lišen svakog šarma. Još je strašnije nego biti takav pas. Kako ćeš kao vlasnik nešarmantnog psa reći drugim stanovnicima nebodera koliko je on ustvari divan, dobar i nježan? Nikako. 

Šest-sedam dana pred Božić on je bio sa sve troje ljudi u parku ispred nebodera, a nas dvoje vraćali smo se kući. I taman da ćemo ući u neboder, kad negdje, srećom ne preblizu, gruhnu pirotehničko sredstvo. On spusti lopticu, i bez žurbe, u tihom strahu dokaska tih tridesetak metara do nas i do ulaza u neboder. Dobro je i posve nježno podnosio milovanja što su uslijedila, pristojno je ignorirao mnoge riječi utjehe, i samo je čekao da otvorim vrata. Njegovi su ga otamo dozivali. Gospođa je pokušala baciti lopticu – lopticu njegova života, alat kojim on osvaja svijet, sve njegovo! – ali je nije ni pogledao.

Došla je do nas, i kad ga je pokušala odvući nazad prema parku, on je legao. Ne, on će sad kući, a oni kako hoće! Ana je razgovarala malo s njim, malo s gospođom. Gospođa je inzistirala, a on ni makac! “Ponekad se nakon nekog vremena resetira!”, rekla je, u nadi da će se pas pomiriti s bezumljem zagrebačkog adventa i da će se vratiti u park.

Svidjela mi se ta njezina rečenica – nešto je nježno umirujuće u toj upotrebi jezika s kojim komuniciramo s kompjutorima – a onda sam pomislio da se ja, izgleda, nisam resetirao ni nakon trideset i dvije godine, nego svaki put pomislim: Sreća da je magla!

Ili kao ovaj moj mili nebodersku susjed, koji će mi i sutradan, budemo li se sreli, tutnuti svoju lopticu među stopala, a ja ću je prihvatiti kao nagradu i priznanje za nešto važno što sam u životu napravio, pišem nježne i sentimentalne priče, u kojim ljudima i psima stvaram prostor da budu dobri i da u meni vide nekoga tko je dobar. Između njega i mene nema velike razlike, barem kada je o detonacijama došašća riječ, i o praskanju Turud-petardi. Samo što je on mnogo ljepši od mene, što on bolje umije s ljudima, i što se on resetira.

Istoga dana kada je tako, zarad posvemašnje ljudske gluposti i bespravlja i bezakonja u državi, moj četveronožni prijatelj doživio privremeni slom svojih ideala, jedna moja dobra i silno talentirana prijateljica objavila je fejsbučnu vijest da je u dnevnoj bolnici u Vrapču. Kako je dio njezina stvarnog posla i stvar njezina talenta u tome da izvještava svijet o sebi, ili da imaginira priču kroz ono što joj se stvarno zbiva i što doista osjeća, tako znamo ponešto o onom što ju je vodilo do – Vrapča.

I sve to je, ama do u pojedinost, blisko i srodno svjetovima mojim i moga susjeda psa. Tiče se svakodnevice, tiče se nespremnosti ljudske i pasje da se resetiramo oko onog što nam se davno usjeklo u pamet i iskustvo, tiče se ovog zapravo strašnog doba godine, u kojem su trgovina i razbojništvo uzurpirali Božić, a tiče se i smrtonosne nespremnosti ljudske da se razumiju drugi ljudi.

Poput najgorih među psima – takvih pasa u našem neboderu nema! – širimo bijes i mržnju, i sahranjujemo žive oko sebe, čim pokažu neku slabost, ili nešto što nama izgleda kao slabost.

Osjetljivost na svijet nije, recimo, slabost. Osjetljivost je u svakom slučaju talent, koji katkad čovjeku i psu stvara ozbiljne neugodnosti, ili ga dovodi na sam rub života i razuma. Osjetljivost je, međutim, preduvjet za razum. Neosjetljivi nikada nisu razumni. Neosjetljivi pucaju. Ubijaju druge ljude, ruše njihove domove i domovine, ili pucajući samo slave Božić.

Tako su u svojoj neosjetljivosti bezobzirni i nasilni da ne shvaćaju i da ih nije briga to što svojim slavljeničkim božićnim i novogodišnjim pucanjem druge ljude podsjećaju na to da su ubijeni, da su im srušeni domovi, da su im razorene domovine.

Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Što bi nam mogla značiti poniznost u ova gorda i šugava doba
    •  Plenkovićev krvavi novac za umirovljenike i Dragana Primorca
    •  Moja domovina je u glasu Amire Medunjanin
    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti
    •  Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti pravednika
    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?

> Svi tekstovi ovog autora