autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

U našem vremenu su prodrli podvojenost, divljaštvo i laž

AUTOR: Denis Jurić / 21.01.2025.

Zoran Milanović ondašnjeg Olimpa zvao se Zeus. S vojskom drugih bogova, polubogova i heroja upravljao je sudbinom ovog krhkog svijeta prepunog ljudskih upitnika. Tko ih ne bi volio – ti bogovi su bili posljednja karika u lancu uzroka! Iza njihovih postupaka nije se skrivala nikakva viša ideologija, nikakva partija ili takvo što, nego čista i autentična samovolja. Jedini politički program su oni sami sebi. Nisu nikoga pitali za mišljenje, jednostavno su ”delali”. I to se običnome čovjeku uvijek sviđa više nego neki duži proces mišljenja.

U nadrndanom svijetu prolaze još samo eksplozivne reakcije i akcije. To je fenomen kratkog fitilja javnog mnijenja. Svaka akcija i reakcija mora biti vidljiva i spektakularna poput vatrometa. Nekad su bogovi putovali zapregama u svoja utočišta. Danas se lansiraju raketama. Mi dakle samo želimo biti slični svojim bogovima. Zato im utječemo glasačkim listićima.

Teško se oteti dojmu da bi današnji ”Olimp” bio išta manje naseljen nego u neka antička doba. Samo što su se bogovi krstili novim imenima i novim supermoćima. Zajednička supermoć im je recimo populizam. Njome drže čovjeka svojim neposustalim, pobožnim vjernikom. Poput Zeusa, često uzimaju lik običnog čovjeka da se približe žrtvama svoje pohote i razuzdane žudnje. A zatim na svijet donose nervozna čeda koja bi najradije razjebala svijet u sekundi. Jer oni ne mogu ništa sami izgraditi; moguće im je misliti nešto osvoje samo na ruševinama tuđih postignuća. Poput djece kojima je smisao uništiti složene Lego kocke drugih.

Ponovo dakle ljudi, građani, birači zaokružuju ”nepokrenute pokretače”, posljednje karike u lancu odlučivanja. Ljudi vole samovolju bogova. I nije im stoga problem svoju slobodu staviti u ruke postmodernim bogovima bez obraza. Važno je da ovi zvuče tako da se očituje njihov nemar prema posljedicama. Da kažu svakome tobože ono što ga sljeduje i da otvoreno zagovaraju i najluđe zamisli, pa kakva god cijena za to bila.

Ali zapravo nije on netko tko je suveren i neovisan. On je samo bezobrazno opušten uzročnik koji si može priuštiti promatranje posljedica s velike distance. Iz svoje rakete, iz svog orlovog gnijezda. Potrebno je samo da sam sebi kreiraš cilj i prilagodiš distancu s koje ciljaš te zatim uvijek pogađaš u sredinu. Svi će zatim htjeti imati udjela u takvom uspjehu. To je ukratko cijela strategija populista današnjeg Olimpa.

Ipak: ”Imaj na umu uvek ovu misao: ‘Ko pogodi cilj, sve promaši’.” reče Danilo Kiš. Priključujući se ciljevima novih ”božanstava s Olimpa”, gubimo iz vida i srca sve ono što ti ciljevi ne uzimaju u obzir. A jedna od najvažnijih stvari koje su izvan toga cilja jest istina. Samovolja populista ne bazira se na istini, nego na osjećaju da mu drugi smetaju. On ne želi odgovornost slobode, nego slobodu od odgovornosti. A to je moguće samo zgrtanjem moći – koja se danas mjeri mjerom jezičine, iza koje ne stoji nikakav odgovorni razum.

Što ćemo dakle s ovim svijetom, ako čovjek zaboravi prepoznavati i živjeti ono istinito? Václav Havel tvrdi da je upravo istina prostog svakodnevnog života uspjela zbaciti s prijestolja komunistički režim koji se temeljio na mnogim ”laboratorijskim” lažima i zataškavanjima. No u našem vremenu su i u prostu svakodnevicu prodrli podvojenost, divljaštvo i laž.

Upravo kroz prozore virtualnosti duva promaja izvještačene inteligencije kroz naše domove, naš najintimniji prostor. Svijet nam je globalan uselio u dnevnu sobu, bez izuvanja, a da ga imamo vremena filtrirati. Svojom sveprisutnošću čini nas nervoznima i lakima na jeziku. Vulgarnost populizma prodire kroz sve zidove i vrata.

Stoga nam ne preostaje ništa drugo nego, u nedostatku Boga, klanjati se novim, naoko staloženim, bogovima nervoznog populizma. Da ostanemo bogo-slični. Oni nam obećavaju da će istjerati takav svijet iz naših domova. A zatim će se useliti oni. Jer populist ne želi sjediti na državnim foteljama, nego na foteljama naših dnevnih soba.

Nadalje veli Havel da uvođenjem jednog boljeg sistema ne postaje i sam život automatski bolji. Prije da je obratno, da je dobar život preduvjet za izgradnju dobroga sistema. A ”dobar život” on razumije kao život u istini.

Da bi čovjek za takvo što bio sposoban, potrebno mu je novo iskustvo ”bitka”, nova usidrenost u svemiru, rehabilitacija vrijednosti solidarnosti, povjerenja, ljubavi, otvorenosti… A nervozni to nećemo postići. Nervozni ćemo birati i biti na strani populista, čije jezičine razmotavamo kao svitke, čitajući s njih božanska obećanja ”boljeg danas” – uvijek na ruševinama nečijeg sutra.

”Tako je!”, reče mi Zoki, neometen i ugodno zavaljen u mojoj fotelji. Jer ne priliči jednom orlu da se zamara ovakvim komarcima.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: