Moral i populizam na izbornim listićima

To da bi politika trebala biti moralna velikoj većini je, mislim, jasno. Ali da je moral tako olako postao političan, to mi je više nekako sumnjivo. Naravno, ne u filozofskom smislu ”političan”, gdje moral ne može ostati nijem pred javnošću, nego u smislu ove naše suvremene politike, odnosno onog njezinog dijela kojeg možemo nazvati vulgarno politikanstvo. To je ono koje se rado oslanja na populističke metode.

To, dakle, politikanstvo uspjelo je sebe stopiti sa samim moralom. Moral je tako postalo gotovo nemoguće misliti izdvojeno iz trenutne političke sfere, a to krije u sebi veliku opasnost da moral postane politička opcija.

I doista, mnogi ljudi danas ne biraju tek političku opciju, dakle neki osebujan pristup rješavanju društvenih problema i vođenja institucija unutar jedne države. Oni biraju i moralni sistem, svjetonazor, činjenice, istine, identitete… Oni biraju čitavu stvarnost, biraju verzije sebe samih. Vulgarno politikanstvo im, nažalost, omogućuje da biraju one vulgarne verzije sebe. Koje su otporne na bilo koju samorefleksiju i samokritiku.

Kako se dogodilo to da je moral (čitaj humane vrijednosti civiliziranog svijeta) izgubio samostalnost i postao ovisan o samovolji političkih opcija? Ne bi li moral trebao biti filter, odnosno kriterij koji određene politike i njezine aktere potvrđuje ili diskvalificira? Ne bi li naš moral trebao biti izbirljiv prema svakoj političkoj opciji, u smislu da vrlo oprezno i svestrano odvaguje što će birati, a ne da je on ovisan o samovolji našega odabira?

Nismo li došli do jedne nove vrste Quius regio eius religio. U smislu, tko vlada, taj odlučuje i o sustavu vrijednosti.

Ako vulgarnim populistima treba nešto priznati, to je njihova sposobnost da politiku uvuku u sve moguće sfere ljudske stvarnosti. Jer oni ne stvaraju tek stranke, nego kult; njihovi programi nisu kvalitetan odgovor na društvene probleme, nego pomicanje i manipulacija fokusa; njihovi govori i javni nastupit nisu promicanje mira i suživota, nego huškanje.

Moral se u politici više ne nasljeđuje i u tom smislu dalje razvija i primjenjuje. On se mijenja zajedno s akterima. Kad se promijeni vlast, mijenja se i moral. I to nije usporedivo s rušenjem nehumanih režima.

Ovdje je u pitanju jedna druga vrsta diskontinuiteta, koja iza sebe ostavlja slične posljedice: moral koji se uvijek iznova uspostavlja, ne može se dalje razvijati. Stoga i jest nužno da njegov kontinuitet i stabilnost ne ovise o pojedinim političkim akterima. Pogotovo ne o onima kojima moral i mišljenje sežu koliko i partijski program.

Moramo se prisjetiti da ne “izmišljaju” stranke etiku, ljudska prava, slobode itd. One imaju dužnost to prihvaćati i sprovoditi. Stranke nisu izmislile ni demokraciju. Ali upravo to je prosječni, bijesni i vulgarni građanin počeo pripisivati političkim opcijama. To je veliki uspjeh populizma.

Uvjerio nas je da su to samo vrijednosti ”onih na vlasti” i da to zapravo i nisu vrijednosti, nego nametnuta i agresivna ideologija, štoviše zavjera.

Nadalje, uvjerio nas je da su neprijatelji oni koji govore o zaštiti okoliša, o slobodama i pravima svih. Jer ti traže promjene koje počinju od nas samih. Traže nešto od nas i cjelokupno društvo predstavljaju kao dio problema. Populisti, s druge strane, traže uvijek od drugih i drugima (drugačijima) postavljaju uvjete. To je puno lakše.

Dalje; populizam nas je uvjerio da te ”neprijatelje” moramo maknuti skupa s tim svim (sada njihovim) vrijednostima. Nitko tako savršeno ne rađa reprezentante svega neprijateljskog kao populisti.

Nedavni događaj oko zastava u Zagrebu prilično je dobar primjer. Micanjem zastava duginih boja, simbolizira se micanje cijele zagrebačke vlasti. Isto vrijedi i obrnuto: makne li se trenutna zagrebačka vlast, miče se i cijeli njihov ”nametnuti i ideološki sistem vrijednosti.” Stupanjem na vlast populisti zatim imaju ”čisto polje” i mogu graditi sisteme ovisne isključivo o samovolji njihovih interesa (američki primjer).

Svi mi imamo ljudske potrebe, duboko u nama, imamo emocije, imamo nagone za obranu i sigurnost – ali nismo svi svjesni da nam netko drugi uspješno to sve kanalizira tamo gdje njemu odgovara. Kada drugi umjesto nas to čine, gubimo sposobnost razlikovanja želje za dobrom i želje za moć, razliku između mišljenja i ideologije, između izjave i huškanja.

Ne smijemo zaboraviti da svijetu i svome životu dugujemo jedno; a to je da ga sami iskusimo. Sam upoznati sve te ljude, protiv kojih i o kojima se neprestano brblja. I u tim susretima uključiti i izoštravati duh razlučivanja.

Duh koji nam je toliko otupljen upravo jer nam nedostaju susreti s drugima i drugačijima. Ako to ne činimo, svijet i duhove razlučivat će nam algoritmi i njihovi bezobrazno bogati tvorci. Ako to ne učinimo i moral će postati krpa, otarak na ulazima ovih naših današnjih velebnih političkih zdanja.

Moralu moramo vratiti slobodu od svake političke opcije. Ono što nam preporučuje i ideja o svjetskom etosu: da moral bude iznad, ispod njega politika, a ispod politike ekonomija. Da tako svatko tko ukazuje na moral mora izuti i gospodarske i političke (a pogotovo stranačke) cipele interesa.

Moral se ne bira na izborima. On se odgaja zajedno s duhom; njega se propituje i odgovara razumom; njega se kultivira duhom stvaranja i stvaralaštva.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Vjera straha gora je od svake sumnje
    •  Smije li đavao ne postojati?
    •  Dijaspora kao špajz hrvatskog nacionalizma
    •  Fra Franjo Ninić: Čovjek koji nije gubio pribranost
    •  Fašizam se sve više ''neometano'' goji
    •  Grobljanska Crkva i zaboravljena vječnost
    •  Mali brat u svijetu velikih ''tata''
    •  Obavijest za nadrndane stanare
    •  Nebojšin Jošua
    •  Mi smo perfektan narod, narod prošlosti

> Svi tekstovi ovog autora