Oproštaj s istaknutim ”knezom Crkve”, nadbiskupom bečkim

U razdoblju poslije Drugog Vatikanskog sabora Katoličkoj Crkvi u Austriji dvojica primasa i nadbiskupa bečka udarali su žig posebne prepoznatljivosti. To su kardinal Franz König i, u prijelazu u novo tisućljeće, kardinal Christoph Schönborn.

Milenijske generacije zapamtit će upravo potonjega kao jednu od najistaknutijih ličnosti novije crkvene povijesti. Čak dva puta bio je na glasu kao ”papabile”, odnosno kao kandidat s relativno visokim šansama da bude izabran novim papom. Bio je prepoznatljiv član kardinalskog kolegija i predstavnik Austrije u univerzalnoj crkvi.

Aktivno je sudjelovao u svim ključnim odlukama što su Crkvu usmjerile prema 21. stoljeću. Bio je tajnik Komisije za Svjetski katekizam i za to uključenu u uređivanje novog katekizma Katoličke Crkve. Hrabro je iskoračio s novim idejama za obiteljski pastoral. Osobno je zastupao i zalagao se za primjenu metode stupnjevanja moralnih ocjena u pastoralu alternativnih skupina.

Nadbiskup Beča kardinal Christoph Schönborn, navršivši 80. godinu života, ponovio je ostavku (koju je, kao i svaki biskup, dao s navršenih 75 godina), a papa Franjo ju je prihvatio. I onda se dogodilo – ništa!

U oproštajnom bogoslužju 14. siječnja ove godine, čula se kritika iz redova dijecezanskog klera. Niti sam nadbiskup (čini se) niti Rim nisu se pobrinuli da u razumnom roku imenuju nasljednika. Niti su (opet kažemo, čini se) poslani prijedlozi kandidata iz Beča u Rim niti je Dikasterij za biskupe imenovao kandidata.

Vjernici uopće ne razumiju ovaj propust i bahatost svih strana koja ukazuje na nedopustivo zatajivanje naspram nadbiskupije, koja se tradicionalno profilirala kao poveznica između Istoka i Zapada, rimokršćanske središnjice i istočnog kršćanstva, između germanskog i slavenskog svijeta.

Kardinalski kolegij, koji će izabrati novog papu, ostao bez još jednog člana, i to istaknutog profiliranog člana (kardinali s 80 godina gube pravo na izbor pape, tj. Sudjelovanje u konklavi). Dominikanac, promoviran na Katoličkom sveučilištu u Parizu, tajnik uredništva Svjetskog katekizma, Schönborn je potvrđivao svoj ugled svekoliko obrazovanog, kultiviranog i analitički nadarenog ”kneza Crkve”.

To može zahvaliti i svom porijeklu koje potječe iz starog češkog plemstva, dinastije koja je habsburškom dvoru podarila niz istaknutih dvorskih savjetnika, državnika, mecena, ali i ponekog vojskovođu.

Christoph Schönborn rođen je 22. siječnja 1945. godine u Litomĕřici (njem. Leitmeritz), prošao je kroz veliku tragediju čeških Nijemaca, koje su Česi protjerivali, pod vrlo ponižavajućim i bolnim uvjetima, u prvim danima svibnja 1945. godine.

Roditelji i drugi članovi obitelji upućeni su kao beskućnici, u najzapadniju ali ujedno i najbogatiju, od rata pošteđenu austrijsku pokrajinu, u Vorarlberg. Radom u ondašnjoj industriji, ponovno su se uzdigli iz neimaštine.

Nedugo nakon sređivanja materijalnih prilika, dječak se suočio s rastavom svojih roditelja. Taj raspad obitelji duboko mu se urezao u pamćenje i ostavio upečatljiv trag u njegovom karakteru – ali kakav trag! Bliski mu suradnici ističu njegovu izraženu empatiju za razvedene supružnike. Upravo stoga je bio rijedak dušobrižnik koji se brinuo za to i osmislio načine kako im osigurati sakramentalni život i pastoralno praćenje – dok se, istovremeno u Rimu o tome tek nadugo i naširoko diskutira, vidljivo bez prave volje da se išta promijeni u kanonskom pravu.

Biskupom je imenovan 29. rujna 1991. godine, a kardinalom 21. veljače 1998. godine. Između tih dvaju datuma prošao je kroz godine dramatičnih događaja i osobnog razvitka koji se s pravom može okvalificirati ”napretkom u izgradnji ličnosti”.

Godine 1995. javna tajna postaje u pravom smislu javnom i to razotkrivanjem seksualne zlorabe sjemeništaraca od strane tadašnjeg nadbiskupa bečkog, kardinala Hansa Hermanna Groëra, u vrijeme dok je bio prefekt dječačkog sjemeništa.

Prve reakcije potresenog biskupa Schönborna bile su: ”Kakav li bezobrazluk, kako ih nije sram bezrazložno napadati zaslužnog starca!” Međutim, uskoro su unutarnja crkvena istraživanja izvukla na svjetlost dana činjenice pod kojima je morao pokleknuti i sam nadbiskup. Ne samo kardinal Groër, nego i osobe iz najužeg okruženja, duboko su bile upletene. I Rim je imao svoja saznanja i dobro čuvao tajne. ”Bezobrazne optužbe” potvrdili su sudovi.

Tada je kardinal Schönborn stao pred televizijske kamere kako bi izrekao svoju molbu za oprost, bez uvijanja i okolišanja. Zamolio je za oprost prvenstveno izravne žrtve, zatim njihove obitelji, sve vjernike. Izmolio je oprost za svoj grijeh zato što je, izbjegavajući vjerovati, neizravno optužio žrtve i zbog ”laži”, i zato što se u prvim reakcijama ”zaletio” s brzopletim osuđivanjem svjetovne javnosti. Chapeau, gospodine nadbiskupe!

Takav hrabar čin je tada bio neviđen u drugim sredinama, koje su se morale suočavati s istim zlom. U takvim prilikama biskup je nastupao kao stamen i hrabar karakter i pravi knez Crkve.

Godine 1999. Schönborn je iznenadio takvim profilom – on je bio u oprečnoj suprotnosti s njegovim uobičajenim habitusom. Tada je odao nadasve blagu narav, uz aristokratski tipično profinjeno ponašanje, skoro pa premekano za muškarca. Odao je narav koja se skloni sukoba, mrzi nesklad i neslaganje, nastoji pod svim uvjetima očuvati ili postići skladan odnos, kao da želi biti Everybody’s darling.

Iz obiteljske predaje mi je ostala u sjećanju priča rođaka u jednoj od nadbiskupskih ustanova: ”Kao da je od vate, nemoguće je od njega čuti određen stav, jasnu naredbu ili odluku”. Nadbiskupovi suradnici nerijetko su se našli u gotovo nerješivim dilemama između potrebne odlučnosti i nadbiskupove ambicije da se nikom ne zamjeri.

Nadbiskupov strah od vlastite hrabrosti prouzročio je neke bizarne posljedice. Javnost se dobro zabavljala nad viješću, u veljači 1999. godine, kad je nadbiskup odlučio smijeniti svojeg generalnog vikara, kojeg ga je imenovao tek 1995. godine. Generalni vikar, do 1995. godine ravnatelj austrijskog Caritasa, mlad, energičan i elokventan maher, Helmut Schüller, jednog je jutra ispod otirača ispred svojeg apartmana, pronašao nadbiskupovo pismo – otkaz, smjesta, bez odgode.

Karikaturisti, kabaretisti, novinari – svi su imali ”svoj trenutak”: ovakav način komuniciranja pretpostavljenog sa svojim suradnicima, pa to je do tada bilo neviđen. Zamjećivano je ubrzo nakon imenovanja 1995. godine da ”kemija između njih dvojice ne štima”, no da će se neslaganje riješiti na ovakav način, to ipak nije bilo za očekivati.

Schönborn je nekoliko godina kasnije u propovijedi spomenuo ispriku i tada je njegova molba za oprost bila formulirana jasno i nedvojbeno.

Izbačeni bivši generalni vikar, osnovao je inicijativu župnika, kružok za međusobnu pomoć, za pastoralni rad, ali izričito i za pomoć subraći u nevoljama zbog problema s celibatom. Njihov mjesečni bilten služio je kao platforma za rasprave o događajima u nadbiskupiji, kritički ili dobronamjerno, kako kad. Nikad nisu bili zajedljivi, ali se ne može osporiti njihova naglašena odrješitost. Nadbiskup je, naposljetku, preskočio vlastitu sjenu, ponudivši inicijativi materijalnu i duhovnu podršku.

Svoju neodlučnosti i pomanjkanje jasnoće i određenosti nadbiskup nije prevladao. Bio je poznat kao intelektualac i mislilac s idejama, no u Rimu, u Vatikanu od njega se nikad nije čula nekakva ideja, nikakav prijedlog.

Papa Franjo je, nakon završetka Svjetske sinode, u jesen 2024. godine od biskupa zatražio da mu podastre svoje ideje, kako bi ih kao Papa proučavao i zajedno s biskupima dorađivao sve do realizacije. Papi je bilo stalo do toga da ne diktira odozgo, nego da se upozna s različitim prijedlozima i stavovima, i da u zajedništvu s biskupima odluči – što je bio i smisao sinode.

Kardinal Schönborn kao da nije čuo tu Papinu želju, ali se smatrao pozvanim njemačkoj sinodi dijeliti lekciju: o posluhu Papi, o magisteriji Crkve, o potrebi da se hoda ukorak sa svjetskom Crkvom, o nepodnošljivoj samodopadnosti njemačke Crkve.

”Ukor” po tim točkama, njemačka je sinoda prošloga ljeta dobila iz tajništva sinode s upozorenjem da Rim ne misli tolerirati odstupanja. Njemački mu je brat po dužnosti, kardinal Georg Bätzing, odgovorio ”u duhu bratstva”, da cijeni prijedloge iz Beča, no da njemački katolicizam ima svoj profil, od kojega ne kani odustati.

Kardinal je u dogmatskim pitanjima učinio zaokret prema tradicionalizmu. To se vidjelo i u njegovim ”ukorima” njemačkim sinodalcima. Njihovo inzistiranje na svećenstvo – ne samo na đakonskom ređenju žena, po njegovom mišljenju, isto je toliko neumjesno, neteološko, u raskoraku sa sviješću vjernika (!) i u neskladu s Papinim željama i težnjama univerzalne Crkve. To isto vrijedi, docirao je kardinal, i za ukidanje svećeničkog celibata.

Kako objašnjavati ovaj povratak pozicijama, što ih sam Schönborn tijekom prijašnjih desetljeća više nije toliko tvrdo branio – možda starosnom nostalgijom prema prošlosti.

Sam kardinal je u oproštajnoj propovijedi priznao da mu emocije ”titraju” između potištenosti i zahvalnosti. Osjećao je blagonaklonost svojih suradnika naspram njemu te njihovu veliku zahvalnost – ali i zabrinutost za Crkvu u Austriji.

Je li ispunio sve svoje obaveze? Neosporno je da brojni austrijski katolici okreću leđa Crkvi. Tako se brojka od 85.000 crkvenih vjenčanja, krizmi i krštenja u 2023. godini značajno smanjila prošle godine. Brojke su alarmantne, priznao je kardinal, iako se nigdje ne navode postoci.

Međutim istovremeno dvije trećine austrijskog stanovništva izrazilo je svoju želju i nadu da ”Austrija treba i mora ostati kršćanska zemlja”. Kako to postići? Pita (se) kardinal. Doživljavaju li ljudi kršćanstvo kao ”folklor”?

Ne! Kardinal je odao zahvalnost i priznanje austrijskim katolicima, koji svoje kršćanstvo potvrđuju zalaganjem za politiku, koja vidljivo zastranjuje u nehumanost i socijalni darvinizam. Osobe angažirane u kršćanskim zajednicama brane najugroženije, a u tom kontekstu kardinal je izdvojio azilante i imigrante, bilo legalne, bilo ilegalne, te ohrabruje katolike da se i politički suprotstave ”odsklizavanju Austrije u desničarski radikalizam”.

Facit jednog razdoblja: kardinalu Schönbornu pripao je težak zadatak, izvući austrijski katolicizam iz nekoliko teških kriza, u koje je upao zbog krivice nekih svojih službenika. Nije se, naime, ogriješio samo kardinal Groër sa seksualnim aferama. Omogućavali su mu sve to, pokrivali i prešućivali i neki austrijski pomoćni biskupi.

U saniranju velike štete nanesene Crkvi, kardinal je u svojoj ”ovisnosti o skladnim odnosima i ljubavi svoje sredine” nastupao kao pravi pastir, odlučan raskrinkati sve korijene zla sve do najskrovitijeg mjesta. Dakle, može se – kad se ozbiljno hoće!

Iskrenu molbu za oprost kardinal je popratio osnivanjem posebne komisije za pružanje satisfakcije žrtvama i za učenje svim crkvenim službenicima. U toj interdisciplinarnoj komisiji žrtve su, prema priznanjima nekolicine njih, dobile sve ono što su godinama i desetljećima uzalud zatražile od rimskih, vatikanskih službi. I empatički odnos prema skupinama marginaliziranima u Crkvi, zbog teologije koja ih marginalizira, zasluga je kardinala i uzor drugima za uspješno ophođenje s iskušenjima.

Kao da je za njega skovana misao Gottfrieda Kellera: ”Nisam otvorena knjiga – čovjek sam s proturječjem”.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Podjednako dostojanstvo, ali za žene ne i podjednaka prava
    •  Opcija za siromahe – Opijum za narod
    •  I crkve imaju razlog osmisliti program EPK 2025.
    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika

> Svi tekstovi ovog autora