Biti na strani Gaze i Irana ne znači biti protiv Izraela

Onoga jutra kada su se Sjedinjene Američke Države pridružile izraelskoj agresiji na Iran, fejsbučni mi je algoritam iz tri različita izvora preporučio tri fotografije. Na prvoj, crno-bijeloj iz 1940, tri žene, sve tri dugokose, vrlo lijepe, poziraju fotografu za ljetnoga dana. Ona u sredini, žena s osmijehom Claudije Cardinale, ima dubok dekolte, kakav se teško mogao te godine vidjeti u Kraljevini Jugoslaviji ili u Italiji. Crta između njezinih grudi, stisnutih unutar okcidentalnih grudnjačkih oklopa, sugerira onu vrstu raspusnosti i neobuzdanog ženskog seksepila, koji je u današnja feministički osviještena doba u informativnim medijima nedopušten. Fotografija, možda, ne bi tek tako bila propuštena ni kroz cenzuru fejsbučišta, e da nije natpisa ispod nje: Teheran 1940.

Druga slika, snimljena u koloru, prikazuje djevojku u minisuknji, snimljenu s leđa, na vespi, imala je potpis: Teheran 1975. Na njoj je uz mjesto i vrijeme bio dopisan još neki, blago sugestivan, propagandni tekst. 

Na trećoj slici, koja se doima kao djelo umjetne inteligencije, na gornjoj je polovini fotografija tri mlade, zapadnjački odjevene djevojke, snimljene na ulici, na jednom gradskom raskrižju, a na donjoj je polovini slika tobože snimljena na istom mjestu, tri nevidljive žene pod crnim čadorima.

Ne mogu reći da, ipak, nisam bio iznenađen da mi baš tog jutra, kada se SAD priključuju izraelskoj agresiji na Iran, iskaču tri ovakve, zapravo iste, fotografije. Prva bez ikakvog teksta, osim “Teheran 1940.”, a druge dvije uz stereotipne apele na temu nepoštivanja ženskih ljudskih prava u Islamskoj Republici Iran.

Prethodnih dana nisam na internetu pretraživao ništa što bi imalo veze s Iranom, ljudskih pravima, feminizmom… Izvori s kojih mi je, kao, algoritam preporučio ove sadržaje nisu mi poznati, ali s priličnim pouzdanjem mogu reći da ni njih nikad nisam pretraživao.

No, sam mi je kontrapunkt odavno poznat, toliko sam na njega naviknut da ga do ovog jutra nisam ni dovodio u pitanje. Anonimna iranska Claudia Cardinale, u čijeg raskošnog dekoltea grudi samo što ne iskoče, simbol je ženske slobode, naspram žena koje u današnjem Teheranu pokrivaju kosu, jer je takvo pravilo u državi. Podrazumijeva se, naime, da žene žele izgledati onako kako su izgledale u Teheranu 1940, a ne onako kako izgledaju u Teheranu 2025.

Nama je to samorazumljivo, jer žene u Zagrebu, kao u žene u bilo kojem drugom zapadnom gradu, izgledaju tako. Amerikanci vjeruju, pa su u to svoje vjerovanje utjerali i ostatak zapadnoga svijeta, da sve žene na svijetu žele izgledati i ponašati se kao žene u mokrim snovima Donalda Trumpa o Stormy Daniels.

I osim što je to ultimativni izraz slobode, to je toliko važno da će se ispostaviti kao fejsbučni razlog i povod za bombardiranje Islamske Republike Iran, te masovnu izraelsku kampanju ubijanja iranskih znanstvenika, vojnih zapovjednika i civila.

Ako biste se upitali zašto Islamska Republika Iran ne smije imati atomsku bombu, dok Sjedinjene Američke Države, Francuska, Velika Britanija, Izrael, Indija, Pakistan, Kina i Rusija mogu imati atomskih bombi koliko god žele, odgovor koji vam se sugerira bio bi što Iran ne poštuje ljudska prava i što se žene u Iranu moraju oblačiti onako kako se oblače.

Za razliku od žena u zemljama koje imaju atomsku bombu, koje se mogu oblačiti kako žele. Ili je stvar naše predodžbe to što mislimo da se žene u Francuskoj i Izraelu smiju oblačiti kako žele?

Dan-dva nakon ovog izraelskog ubijanja, koje je u zapadnim medijima proslavljeno kao veliki događaj i civilizacijska demonstracija, Iran je objavio vijest da je obješen muškarac koji je izraelskoj tajnoj službi pokušao dostaviti povjerljive informacije. Taj događaj izazvao je zgražanje redom svih liberalnih njujork tajmsova, kao i pratećega hrvatskog medijskog glasnogovorništva.

I doista, kod promatrača mučninu izazove vijest da je obješen čovjek – čije je ime i prezime objavljeno – državljanin Irana, optužen da je izraelski špijun. Prvo, ne bismo baš ruku u vatru stavili da je doista riječ o špijunu. Možda je on samo žrtvovan zarad viših interesa?

Da, to je doista moguće. Ali zašto prema tom čovjeku imamo sućuti, zašto se grozimo iranske vlasti, policije i tajnih službi, a ne samo da nemamo sućuti prema poubijanim iranskim znanstvenicima, nego ih doživljavamo tek kao poništene figurice u kompjutorskoj igri? I zašto ne osjećamo odvratnost prema izraelskoj policiji i tajnim službama, prema izraelskim vlastima, koje po Iranu ubijaju nedužne ljude, fizičare, nuklearne znanstvenike?

Izrael i Sjedinjene Američke Države bez ikakvog su povoda napali Islamsku Republiku Iran. Narodski rečeno: Netanjahuu i Trumpu digla se neka stvar, pa su to učinili. Čak se nisu potrudili ni da izmisle povod. Učinili su to u službi mita, legende, vjerovanja da Iran stvara atomsku bombu. Možda je to i istina. Ali nije li upravo taj ničim izazvani napad potvrda racionalnog utemeljenja iranske čežnje za Bombom?

Napad na Iran Netanjahu je opravdao sprečavanjem “nuklearnog holokausta”, rekavši da tako Izrael “spašava Svijet”. Jedan od njegovih ministara, možda isti onaj koji smatra da je ubijanje djece u Gazi također ubijanje neprijatelja, naglasio je kako je u samoj konstituciji iranske države uništenje Izraela i svih Židova svijeta.

I jedno, i drugo podsjeća na izraelsko opravdanje uništenja naroda Gaze, zatiranje palestinske samouprave i ideje o dvije države na teritoriju povijesne Palestine. U konstituciji palestinskih političkih organizacija, od PLO-a pa do Hamasa, navodno postoji imperativ uništenja Izraela. Da bi to spriječili, Netanjahu i drugovi proveli konvencionalnim su oružjem, te uz sudjelovanje SAD-a, Europske unije i arapskih zemalja u susjedstvu, pogrom stanovništva Gaze, a ministri u izraelskoj Vladi su, skupa s američkim predsjednikom Trumpom, iznijeli ideju o raseljenju palestinskih Arapa po drugim arapskim zemljama.

Dakle, zato što nešto (navodno) piše u nekakvim palestinskim dokumentima, najavljen je preventivni genocid, kao što je već izvršen pogrom. Nakon toga, ista se stvar pokušava primijeniti na Islamsku Republiku Iran. Da bi se prevenirao “nuklearni holokaust”, pokušava se provesti preventivni genocid. Bombardiranje iranskih nuklearnih postrojenja, koje je proveo američki supremacistički vođa i predsjednik Trump, za cilj ima njihovo uništenje, e da Iran ne bi stvorio Bombu.

Nuklearna postrojenja, nigdje i nikakva, ne mogu se uništiti bez izazivanja nuklearne katastrofe. Međutim, američki i izraelski propagandisti tvrde da, “nakon uništenja postrojenja u Iranu”, nema povećanog zračenja. To je čudo veće od čuda bezgrešnog začeća.

To čudo usporedivo je samo s američkom i zapadnom, izraelskom i fejsbučnom, brigom oko ljudskih prava u Iranu, posebice oko prava iranskih žena da se odijevanju po zapadnim modama. Kao što Netanjahu sprečava “nuklearni holokaust”, tako i zapadna medijska fejsbučišta i američki liberalni njujork tajmsovi, koji su posljednjih mjeseci odvratniji od svih Vučićevih tabloida zajedno, rušenje iranskog režima i ubijanje iranskoga vjerskog vođe, koje više puta tokom američko-izraelske agresije najavljuje američki supremacistički vođa, pokušavaju predstaviti kao dolazak slobode u Iran i kao priliku da iranske žene ulicama Teherana prošetaju onako kako su, navodno, šetale u vrijeme šaha Reze Pahlavija. Opasan je moralni prekršaj, opasan grijeh, pristajati uz takvu propagandu.

Iran je zemlja od preko devedeset milijuna stanovnika, s lošom, kvarnom i korumpiranom, religijom impregniranom vlašću, koja u zemlji i u inozemstvu među Irancima ima mnogo tihih i glasnih protivnika. Ali teško da, među svih devedeset milijuna stanovnika, ima ikoga tko bi podržavao američko-izraelsku agresiju, bombardiranje nuklearnih postrojenja, raketiranje Teherana, ubijanje ljudi.

To je razlog da bez ostatka budemo na strani Irana i Iranaca, i da osjećamo najdublji ljudski i građanski sram, kada predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković, nakon prvog vala američko-izraelske agresije, poziva “iranske vlasti na suzdržanost”. Takvu vrstu odvratnog sluganstva vidjeli smo samo kod bjeloruskog predsjednika Lukašenka, na počecima ruske invazije na Ukrajinu.

Ali nema mjesta radovanju kada iranske rakete zasipaju Tel Aviv ili Haifu. Jer one, barem iz naše perspektive, pogađaju iste onakve ljude kakvi su pogođeni u Teheranu. Među njima i neke koje osobno poznajem, moje dobre znance, možda i prijatelje.

Kao što biti za ljude u Iranu, ili ljude u Gazi i na Zapadnoj obali, ne bi smjelo značiti protivljenje postojanju, miru i integritetu i slobodi države Izrael, tako ni biti za ljude u Izraelu ne može značiti ono što to znači za propagandu američkoga supremacističkog vođe i njegova izraelskog pajtaša, kao ni za Andreja Plenkovića. Ne može se biti za istrebljenje jednih u ime slobode drugih. Nema preventivnog genocida.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Biti na strani Gaze i Irana ne smije značiti da smo za uništenje Izraela. Ali i obrnuto!)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Prestanite spominjati nevjenčane supruge, one ne postoje
    •  Matija Dedić je bio nepopravljivo dobar i drag
    •  Nenad Puhovski i pismo koje nije ostalo nepročitano
    •  Vinko Puljić i osmijeh kojim su se zarazili svijet i grad
    •  Marunino priznaje da se idealizirajući Hrvatsku malo zajebao
    •  Od kraljice Jelisave do pape Lava
    •  Zašto se u zemlji staraca ne grade starački domovi?
    •  Sve divizije pape Franje
    •  Što je Uskrs?
    •  Dalija Orešković i “Koga briga?”

> Svi tekstovi ovog autora