Bog nije digao ruke od Europe

Poljska mi je simpatična jer tako nekako neodoljivo podsjeća na Hrvatsku, jezikom, gastronomijom, poviješću, kulturom, religijskom strukturom, samo sve puta deset u odnosu na Hrvatsku od koje je stanovništvom veća upravo toliko puta, a površinom ”samo” šest puta.

Mi smo možda trenutno od Poljaka bolji u nogometu, a oni od nas u odbojci, mi možda u skijanju, a oni u skijaškim skokovima (sve dok se neki Hrvat negdje u zagorskim bregima ne okuša i u tome sportu i shvati da mu ustvari dobro ide, pa osvoji dvije-tri olimpijske medalje), ali bih rekao da su generalno naša dva naroda vrlo slična.

Poljsku sam posjetio nekoliko puta, a posjećujem je sad već tri godine zaredom, konkretnije grad Vislu na jugu Poljske. Grad je to za koji mnogi kod nas nisu previše upućeni kao što su to možda za Varšavu, Krakov, Wadowice ili Wroclaw, već im je Visla više asocijacija za najvažniju poljsku rijeku koja protječe kroz istoimeni grad. I ako pokušate online pretraživanjem potražiti nekakvu informaciju o gradu Visli, praktički se svi rezultati pretraživanja odnose na rijeku.

Međutim, taj je mali i možda naoko neznatan gradić smješten u blizini granice s Češkom s nešto više od 11.000 stanovnika, zanimljiviji i značajniji nego što se možda čini.

Povijest mu seže u 1615. godinu, i okvirno rečeno malo je bio dijelom čeških teritorija, a malo poljskih, pa anektiran početkom II. svjetskog rata od strane Njemačke, i onda opet vraćen u sastav Poljske. Danas je najviše poznat kao turističko odredište, posebice za skijanje i skijaške skokove, pa nije čudo da je iz Visle i poznati skijaški skakač Adam Malysz kojeg se smatra jednim od najvećih skakača svih vremena, s osvojenih četiri olimpijskih medalja, a bio je i četverostruki svjetski prvak te ostvario brojne pobjede, postolja i rekorde u ovom sportu.

Visla je popularno turističko odredište zimi, ali i van zimske sezone, jer turisti grad posjećuju zbog planinarenja, bicikliranja, boravljenja u prirodi, zbog brojnih šuma u okolici i rijeke Visle, i sl.

No, ono po čemu je grad Visla posebno zanimljiv jest to da je jedini grad u Poljskoj u kojemu katolici nisu većina, već su velika većina od nekih 65-70% protestanti, odnosno preciznije rečeno evangelici (luterani). I možda je upravo to razlog, ili pak neobična slučajnost, da se svakoga svibnja u Visli već trinaest godina u nizu (prije toga od 2003. u mađarskom Sopronu i Egeru) okuplja nekoliko stotina evanđeoskih kršćana iz cijele Europe i različitih zemalja svijeta na događanju koje se zove Evangelical Leadership Forum.

Pažljivo je to odabrani skup kršćana (ove godine oko 850 sudionika iz više od 50 zemalja svijeta) od kojih su većina uistinu lideri različitih crkava, denominacija, organizacija, različitih institucija, tvrtki i sl., ali je to prvenstveno skup ljudi koji su više sluge nego lideri po pitanju posla, odnosno službe, kojom se bave.

Skup je to ljudi koji jedan drugoga oslovljavaju po imenu, ili takoreći na ”ti”, ljudi koji pet dana zajedno pohađaju plenarne i različite druge aktivnosti, objeduju zajedno, provode mnogo vremena zajedno i mole zajedno. Najviše mole za Europu, njezine narode, njezine lidere, njezine crkve, i traže od Boga blagoslov za Europu, za istu tu Europu koja sve više okreće leđa tome istom Bogu.

Tek tjedan iza toga, u jednom je daleko poznatijem i većem gradu, konkretno u Berlinu, gradu posebnog karaktera i duše, održan European Congress on Evangelism u organizaciji Billy Graham Evangelistic Association, na kojemu je i Hrvatska među 1000 sudionika iz 55 zemalja i teritorija imala i pristojan broj svojih predstavnika.

Kongres je u svoje središte stavio temu evangelizacije, odnosno praktično djelovanje u naviještanju i donošenju Europi Evanđelja koje je i dalje Radosna i Dobra vijest za svakoga, pa i za uvelike sekularizirane i za religiju sve više nezainteresirane Europljane, a sve je ponovno bilo popraćeno s mnogo molitve za europski kontinent, za mir među narodima, za Božji blagoslov i blagostanje Europljana i Europe.

Puno bih ovdje mogao reći o Billyu Grahamu po kojemu ova velika kršćanska organizacija nosi ime, jednome od najvećih propovjednika i evangelizatora svih vremena, ali da bi smo bili pošteni prema njegovom djelu i ostavštini trebala bi nam barem jedna cijela kolumna, pa ćemo to ostaviti za neku drugu prigodu.

I zatim, tek manje od tjedan dana nakon ovog kongresa, ponovno u Berlinu, održan je 29. International Gathering, uključujući i International Prayer Breakfast, na temu ”Odgovorni pred Bogom i čovjekom: Za dobar život”. Tristotinjak sudionika iz preko 40 zemalja, uključujući i nekoliko nas iz Hrvatske, iz različitih sektora, poput politike, obrazovanja, poslovnog sektora, civilnog društva, crkvenih, paracrkvenih i različitih srodnih organizacija, okupilo se zbog zajedništva, zajedničkog interesa naslovne teme odgovornosti pred Bogom i čovjekom te zbog – molitve.

Molilo se tako i u impozantnom Reichstagu s njemačkim parlamentarcima iz različitih političkih opcija, ali i na legendarnom Potsdamer Platzu s visokim uzvanicima i predstavnicima međunarodnih institucija i zemalja svijeta. I opet, molilo se za Europu, za Europljane, za Božju milost i naklonost nad našim kontinentom.

Možda će se netko pitati: čemu sve to? Europa je u krizi, nesložna, posvađana, klimave sadašnjosti, upitne budućnosti, bilo kakva religioznost i samo kršćanstvo u Europi je u padu, Europa je odbacila svoje kršćanske korijene i kao da je sam Bog ”digao ruke” od nje. Sve navedeno može, a i ne mora biti točno i stvar je (subjektivne) interpretacije, ali ono što sigurno nije točno jest to da je Bog digao ruke od Europe.

Europa se možda trenutno ponaša kao novozavjetni izgubljeni sin, ali Bog je i dalje voli, i čekat će je raširenih ruku kad se vrati kući.

Zanimljivo je kako zemlje Globalnoga juga u koje je Europa desetljećima slala evangelizatore koji su donosili Evanđelje, sada uzvraćaju Europi na isti način, šaljući svoje misionare iz Afrike i Latinske Amerike. Kršćanstvo možda jest u krizi na Globalnom sjeveru, odnosno u Europi, ali na Globalnom jugu je itekako živo i u ekspanziji, i ta se energija, taj život, svježina i duhovna vitalnost sada prelijeva i u Europu.

Stoga, Bog nije digao ruke od Europe, On i dalje brine za Europu, On i dalje voli Europu, i šalje joj pojedince i organizacije koji će joj pomoći prebroditi duhovnu i moralnu krizu u kojoj se trenutno nalazi. Bog čuje molitve za Europu i nije digao ruke od Europe, već je, štoviše, prignuo uho svoje k Europi.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Smije li Amerikanac biti Papa?
    •  Treba li nam (još uvijek) promjena uma?

> Svi tekstovi ovog autora