Kako je odavno propao hrvatski nogomet

Za promjenu budimo pošteni, pa recimo ovako: ništa o stvarnoj vrijednosti hrvatskog nogometa ne svjedoči toliko zorno i precizno kao činjenica da Hajduk u dvije utakmice ne može pobijediti osrednjeg ligaša iz Albanije te da je Rijeka samo uz mnogo sreće i nadigrala donedavni irski amaterski klub, onaj isti od kojeg je Hajduk gubio još prije dvadeset godina. Naravno, tko god je s relativnom blagonaklonošću gledao sve četiri utakmice ova dva hrvatska kluba živi pod dojmom, koji ne napušta ni trenere Garciju i Đalovića, da su njihovi timovi bili bolji, da su imali više prilika i da su, sve u svemu, igrači koje svakodnevno treniraju vredniji od onih koji su ih nekim čudom, ili zbog nedostatka sreće, uspijevali nadigrati. I doista, na tržištu živog muškog mesa, više će novca koštati Hajdukova i Rijekina nego Dinamo Cityjeva i Shelbourneova mesnica. U čemu je onda stvar?

Odgovor nije jednostavan, a sigurno ga nećete naći u nogometnim rubrikama naših medija. Prvo što se mora reći. Nije riječ o lošem danu dva hrvatska kluba, a još manje o lošoj taktici što su je pripremila dvojica naših trenera. Prije će biti da se radi o pravilu i o zakonitosti: još od kraja devedesetih, Hajduka od kasnoljetne katastrofe u utakmicama protiv albanskih, irskih, slovačkih klubova spašava uglavnom sreća u žrijebu koji mu, recimo, nanese – Everton. A protiv Evertona nije sramota izgubiti.

Isto je, međutim, i s drugim hrvatskim klubovima, uz poluizuzetak zagrebačkog Dinama. Dinamo se, naime, uspijeva katkad nositi s klubovima boljim od sebe. Naročito ako ga podcijene. Inače završi kao protiv Bayerna, i još bude sretan što su mu Bavarci zabili 9, a da su ozbiljnije igrali, zabili bi mu barem 12. Pritom, valja reći da GNK Dinamo na velemesnici živoga nogometaškog mesa košta koliko cijela domaća liga, pa još malo više. I još valja reći još nešto: kao što su Hajduk, Rijeka i ostali koji po cijeni nogometaškog bifteka i krmenadle daleko zaostaju za Dinamom – po prilici onoliko koliko je i meso u seoskoj mesnici jeftinije od odležanih odrezaka po zagrebačkim buticima – uglavnom gubili od klubova čiji igrači manje koštaju od njih, tako bi i Dinamo svake godine izgubio od barem jednog kluba čiji igrači vrijede manje. Poredimo li ih tako, Dinamovi porazi u Ligi prvaka ili Ligi Europe nisu baš nešto dostojanstveniji od Hajdukovih posrtanja po Malti i Albaniji.

Prvi razlog zašto naši klubovi gube jest taj što u Hrvatskoj ne postoji nogometna liga unutar koje bi se mogla stvoriti ozbiljna natjecateljska konkurencija. Što onda znači i to da ne postoji pretpostavka da se od živoga muškog mesa, što se pokupovalo na kojekakvim nogometnim tržnicama, formiraju ozbiljni tipovi. Hrvatska liga je premalena, a pritom u njoj jedva da uz Hajduk (najveći hrvatski klub) postoje još tri-četiri kluba (Dinamo, Rijeka, možda Osijek i Istra) koji imaju svoje navijače. Klubovi bez navijača (primjerice Lokomotiva ili Gorica) zgodni su sparing partneri u prijateljskim utakmicama, ali oni ne mogu činiti ligu. Ili bi to donekle bilo moguće kada bi u ligi bilo četrnaest ili šesnaest klubova, pa kad bi se mogli pojaviti kakvi takvi konkurenti iz provincije, kakva je nekad bila Cibalija (ili prijeratni vinkovački Dinamo). Jer više navijača imaju, pa pritom zbiljskiju iluziju igre mogu stvoriti, ne samo Cibalija, Šibenik i dubrovački Gošk, nego i Slaven s konavoske Grude. Bez toga, na žalost, ni Hajduk, ni Rijeka, pa onda ni Dinamo, ne mogu steći timove koji bi bili dostojni klubova čije ime nose.

Drugi razlog zašto naši klubovi gube je kriterij suđenja. On je u Hrvatskoj, još od najranijih Mamićevih vremena, a prije toga još u vrijeme kada je Franjo Tuđman po zemlji hodao, podešen prema Dinamu i Dinamovim potrebama. Kada najskupljoj nogometnoj mesnici u nas ne ide, tu je čovjek u crnom (ili u žutom, sivom, zelenom…)  da pridonese sumnjivim jedanaestercem. Pogledajte, recimo, ako ste u stanju biti objektivni, posljednju utakmicu Rijeke i Dinama, pa usporedite dvije situacije u šesnaestercu – jednu koja nije suđena u korist Rijeke i drugu koja jest suđena u korist Dinama, pa će vam biti jasnije o čemu govorimo. Ako ni penal nije dosta, Dinamovom se protivniku može udijeliti crveni karton. Ili se, naprosto, može otpočetka suditi tendenciozno. Barem onako kako se Realu i Barceloni sudi u španjolskoj ligi. Na taj način se Dinamu čini usluga u domaćem prvenstvu, jer mu šampionska titula, bez obzira na sve, biva skoro zagarantirana. I onda Dinamo s puno vjere i nade pođe u Europu, gdje se najednom shvati kako taj veliki klub i ta skupa menadžerska mesnica, nabijena testosteronom i instantnim domoljubljem, uopće nije formirana u tim. A nije ni mogla biti, jer je konkurencija u hrvatskoj ligi slaba, a pritom je suci ubijaju prema Dinamu blagonaklonim suđenjem. Tko god bi Dinamu stvarno želio pomoći, sudio bi protiv Dinama, jer bi čak i to vodilo stvaranju tima.

Načini na koje je Zdravko Mamić, skupa s HDZ-ovim stranačkim elitama, te s korumpiranim i bolesnim pravosuđem, uz neplaćanje poreza i razne oblike državno sponzoriranog razbojništva, stvarao prebogati Dinamo, u osnovi su slični načinima na koji je, još od vrlo davnih vremena, po komunističkoj istočnoj Europi, te po rubnim postsovjetskim azijskim fudbaleristanima, stvarani megašampioni. Toga, recimo, uza sav jad i bijedu socijalističkog samoupravnog licemjerja, u Jugoslaviji nije bilo. Dijelom zato što su Zvezda i Partizan jedno drugom bili stvarna konkurencija, dijelom zato što je u Splitu samonikao, na stečevinama partizanštine i europskog antifašizma, nastao veliki Hajduk, s nekim moćnim harambašama, kakav je bio Tito Kirigin, a dijelom i zato što je Jugoslavija bila uzorno federalizirana, pa je politika u Zagrebu mogla stati iza moćnog Dinama, kao što su povremeno i u Sarajevu, Novom Sadu, pa čak i Skoplju, lokalni vladari asistirali u stvaranju velikih timova. To je razlog zašto Partizan nikada nije mogao postati ono ruglo koje je bio moskovski ili sofijski CSKA, ali i zašto su i Hajduk, i Dinamo, svaki u svoja vremena, bili ozbiljni i veliki europski klubovi. Što danas, naravno, nisu. Današnji je Dinamo, na žalost, tipična megašampionska fudbalska velemesnica s ruba Europe. I velik bi, ozbiljan bi trud bio potreban da se i za vlastito dobro, i za dobro hrvatskog nogometa, pretvori u nešto drugo.

Zvonimir Boban najpametniji je, najobrazovaniji, a u određenom smislu i najčestitiji čovjek koji je radio u hrvatskom nogometu od osamostaljenja. Prvo što je učinio došavši u Dinamo bilo je to da je rasprodao mesnicu i kupio novo meso. Uložio je više novca nego svi drugi zajedno (pa puta dva, ili puta tko zna koliko…). On to može, naprosto zato što se ima. Dijelom, učinio je nešto dobro, ali je dijelom učinio nešto što je primoran raditi, a što zapravo nije dobro.

Prvo, ono što je dobro: to što je raspustio lanjske igrače, ramsteke koji su se uglavnom lažno predstavljali kao bifteci, jako je dobro, jer je to jedini način da se rastvori i razloži hrvatska nogometna laž. Što ta laž zapravo jest, nehotice nam je razotkrio slučaj Brune Petkovića, igrača s klupe za rezerve talijanskoga drugoligaškog kluba, koji je u Dinamu i u hrvatskoj ligi napravio veliku karijeru. Petković se na odlasku razgnjevio na onog koji ga je pustio da ide, toliko da mu je, nemušt i neuk, postavio i psihijatrijsku dijagnozu. Boban, naime, po doktoru Petkoviću boluje od – bipolarnog poremećaja. Ali ne bi to bilo vrijedno spomena da nije onog drugog: Petković je, naime, iskreno uvjeren u ono što kaže, kazao i to da je on Dinamu, za razliku od Bobana, kao igrač pridonio. On je, Petković, naime, po vlastitom doživljaju Dinamova legenda, dok je Boban tek međunarodna veličina, koja za Dinamo nije odigrala ništa. Otprilike tako.

Bruno Petković vjeruje u isto u što vjeruje i većina ljudi koja se u Hrvatskoj rubno interesira za nogomet. U to da je Dinamo ostvario veliki uspjeh što je zadnjih dvadeset i pet godina uglavnom uvijek bio prvak. On, jadan, doista ne shvaća to da je Zdravko Mamić, uz pomoć političkih jataka, stvorio takav nogometni ambijent, stvorio je takvu ligu u kojoj Dinamo mora uvijek biti prvak. I jednako bi to bio s Brunom Petkovićem koji nosi broj devet na leđima, kao i bilo kojim drugim građaninom Europe i Svijeta koji bi nosio broj devet na leđima. Petković, naime, ne shvaća da je on bio samo Incitat cara Kaligule, te je to razlog što je završio u turskom Kebabsporu, kako je njegov novi klub nazvao cinični klaun Joško Jeličić, a ne u nekom realnom i ozbiljnom, pa makar i turskom klubu.

Loše što je Boban učinio jest to što je postupio onako kako je morao: kupio je samo novo meso za stari Dinamo. Je li mogao drukčije? Nije, jer bi ga odmah potjerali oni koji ga danas kuju u zvijezde, i još su, kao, zgroženi Petkovićevom nekulturom.

Eto, to je, ako smo se dobro razumjeli, objašnjenje zašto će Hajduk sljedeći put izgubiti od doprvaka Andore ili Gibraltara, a Rijeka će se mučiti sa srednjerangiranim Moldavcima, dok će novinari Sportskih novosti grmiti da su Dinamo na putu prema europskom tronu zaustavili zli suci iz… Ustvari, radi se o tome da je hrvatski klupski nogomet već odavno propao, ali Hrvati toga nisu svjesni, jer se nogometu posvete svake dvije do četiri godine, kad reprezentacija nastupa na prvenstvima Europe ili Svijeta.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Kako je odavno propao hrvatski nogomet, a da mi toga nismo svjesni)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Propovjednik Zlatko Dalić i njegovi protimbenici
    •  Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa
    •  Lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva
    •  HRT i otvorenje Pula film festivala
    •  Vedrana Rudan i Logor Zagreb
    •  Kukasti križ na dječjem igralištu u Novom Zagrebu
    •  Pogromi u Novom Zagrebu
    •  Biti na strani Gaze i Irana ne znači biti protiv Izraela
    •  Prestanite spominjati nevjenčane supruge, one ne postoje
    •  Matija Dedić je bio nepopravljivo dobar i drag

> Svi tekstovi ovog autora