Možda idemo prema još gorim stvarima i vremenima

Prijetnje Miljenku Jergoviću i uvrede Daliji Orešković i drugima trgnule su me od navike da i sam, redovno, dobivam uvrede i prijetnje, a da više ne reagiram, i da to ide sve tamo od proljeća 1993. kada sam postao suosnivač i prvi tajnik HHO-a. By the way, 13. prosinca 2024. je predsjednikom izabran novinar u mirovini Augustin Bašić, koji je bio i ostao glasnogovornikom Odbora, ali se slabo čuje za njih.

Mogu, za primjer, ovdje spomenuti ovotjednu uvredu (i prijetnju) stanovitog Petra Radića iz Knina. Kako mi je napisao (u inbox), tako i prenosim: ”Došao si iz Argentine da nama pričaš što je antifašizm nama koji smo željeli u fašizmu crvene banda kakav je tvoj obraz smeće ljudsko jebo te porfirije nemoj da se sretnemo. Ja sam ustaša koji ne bježi i Tito je mene zatvaro a tebe su crveni fašisti nagzuzili da nama soliš pamet nisu te vratili oni nego smo ti mi omogućili. Ja ću tebe naći i objasniti što je domoljublje”.

Važno je reagirati iako potpuno razumijem one poznanike i prijatelje koji se u strahu povlače u obiteljski mir.

Kada spominjem reagiranja, valja navesti riječi iz ovotjednog Apela Documente- Centra za suočavanje s prošlošću. Donosim ih u cijelosti:

”Vlada mora spriječiti svako ugrožavanje umjetničkih i novinarskih sloboda – nema “ravnopravnijih”, Ustav vrijedi za sve.

Sloboda stvaranja i sloboda mišljenja i govora, do jučer pretpostavke hrvatskog društva, uzmiču danas pred nasiljem različitih vrsta. Te  slobode su u Benkovcu nedavno osporene, a zatim i oduzete onima kojima ove slobode znače egzistenciju. Ljudima koji od kulture žive, kao stvaratelji, promotori i tumači. A još više i važnije, te slobode su oduzete rastjeranoj publici.

Pobjednik Pulskog festivala, film ‘Mirotvorac’ i decenijski kazališni uspjeh Teatra &TD, predstava  ‘Mrzim Istinu’ proglašeni su tijekom uličnih nemira nepodobnim djelima, a zatim je njihovo izvođenje onemogućeno. Prvo u Benkovcu a zatim, dijelom i u Zadru.

S djelima i njihovim autorima nisu odbačeni samo njihovi lokalni promotori, pregažene su sve one institucije Države koje su ova djela u razvoju i nastajanju prepoznale i podržale, sav javni trud zajednice da se u oskudnim okolnostima za kulturu omogući nastajanje onog najvrjednijeg – kulturnog blaga i buduće ostavštine, među koje pripadaju i gore spomenuta, osporena djela.

Nagrađena djela ne mogu biti dostupna samo povlaštenima zbog mjesta življenja, jer je u Izvorišne osnove Ustava upisana briga za kulturni napredak svih, a ne samo stanovnika velikih gradova.

Zauzimamo se tim povodom za ono daleko najranjivije: za slobodu i pravo stanovništva koje živi u zanemarenom području – neposredno prije, za vrijeme i poslije rata opustošenom mržnjom – a zatim u miru nemarom javnih vlasti i zaboravom.

Sloboda da se govori jezikom kulture, pa i onda kada govori onaj koji se ne dopada trenutačnoj javnoj administraciji, temeljna je sloboda uređenja kojeg podrazumijevamo pod Republikom.

Osuđujemo fizičko nasilje prema novinarki Meliti Vrsaljko u Benkovcu, predsjedniku Multimedijalnog instituta Petru Milatu u Korčuli te prijetnje predsjedniku Antifašističke lige RH Zoranu Pusiću od 11. srpnja, predsjedniku Srpskog narodnog vijeća Borisu Miloševiću, 21. srpnja, ravnatelju KIC-a Hrvoju Hribaru te prijeteće grafite ispisane nadomak stana nagrađivanog spisatelja Miljenka Jergovića i svima drugima koji su na udaru zbog svog javnog rada i javnog izražavanja vlastitog mišljenja.

Slučaj koji nas je pokrenuo nije akademski ni strukovni problem niti se na njega osvrćemo na akademski način. Posrijedi je opstanak temeljnih mjerila, i zastoj tzv. državnog aparata, koji ne umije ili više ne može zaštititi temeljne pretpostavke društva: red i mir, ustavni poredak. Tako počinje kraj jedne Države. Možda ne kraj svake i svakakve države no svakako kraj Republike. Jedinog državnog oblika u koji vjerujemo.

Želimo živjeti u zemlji gdje se borimo za Hrvatsku svih nas. Zato očekujemo reagiranje i solidarnost struke i promptno reagiranje Vlade na pojavu svake ugroze umjetničkih, novinarskih i znanstvenih sloboda.

Pozivamo Vladu da prestane omalovažavati prijetnju demokraciji, okviru od koje sama zavisi.

Dio veteranskih grupacija koje vjeruju da govore glasom svih sudionika davne oružane obrane misle da umjetnička djela koje stvaraju hrvatski umjetnici nisu u skladu s Deklaracijom o Domovinskom ratu. Njihovi su istupi bučni, ponekad i agresivni te pokazuju činjenično nepoznavanje umjetničkih djela na koja nasrću, zahtijevajući pritom prava koja im ne pripadaju i koja nisu utemeljena na Ustavu ili zakonima, već neka – posebna.

Spomenuta Deklaracija utvrđuje pravnu definiciju oružane borbe za slobodu, a tu slobodu definira kao slobodu demokratskog života, pluralizma i prava na građanske i kulturne slobode, s mirom kao krajnjim ciljem borbe.

Odgovaramo ovim priopćenjem na događaje, na djelovanje i nedjelovanje koje nipošto za cilj nema Mir. Reagiramo na razaranje osnovnog društvenog okvira u kojem smo do sada kao kulturnjaci, znanstvenici, aktivisti, novinari i javne osobe pokušali pridonijeti.

Apeliramo na Vladu i političku klasu u cjelini (hvala iznimkama) da razaberu rizik koji preuzimaju nedjelovanjem: zastojem sustava, šutnjom institucija, strahom političkih vođa i pasivnošću državnih medija.

Pridružite nam se.

Uvjereni smo u snagu Republike.”

Čim sam vidio Apel, u srijedu navečer, jer sam bio odsutan iz kuće, potpisao sam ga, kao što su učinili brojni građani i udruge.

Ako su nam potrebni ovakvi apeli i ako gotovo na traci gledamo korupcijske afere kao što je najnovija u Hrvatskim šumama (sve su to, dragi i drage moje, kadrovi HDZ-a), onda treba reći da imamo kraljevstvo mediokriteta i drek, gotovo pa totalni drek od države.

U mislima mi dolaze riječi Brune Bušića iz 1975.: ”No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?!”

Da, kako nas spasiti od onih među nama koji prijete, koji zabranjuju kulturna događanja, tribine, filmove i drugo, kako se zaštiti od lopova, od onih koji dopunjuju Tuđmanove riječi ”Imamo Hrvatsku”, imaju da, ali u vlastitim džepovima?

Ovoga puta biram asistenciju i mudru riječ pokojnog Slavka Goldsteina. ”Goldstein će, fokusom naših suvremenika, biti upamćen kao neumoran kulturni i politički radnik. Jedan je od najagilnijih domaćih izdavača različitih knjižnih i časopisnih izdanja, urednik, novinar, esejist, publicist, filmski režiser i scenarist, ekonomist, prvi čovjek Židovske općine Zagreb, pokretač HSLS-a kao prve nekomunističke stranke u socijalističkoj Hrvatskoj.

No prije svega će ostati upamćen kao čovjek koji je uporno (istovremeno nenametljivo i odlučno, što je bio njegov karakterni standard)  intervenirao u političku realnost Hrvatske, svaki put kad je u njoj bio poremećen etički kompas – a to je bilo često” (Branimira Lazarin, Novosti, u povodu objave publikacije koju je uredio kolega Boris Pavelić: ”Homo Liber – iz ostavštine Slavka Goldsteina” u izdanju Srpskog narodnog vijeća i izdavačke kuće Jesenski i Turk).

Uvijek imam dosta tema o kojima trebam pisati. Doista, imam hrpu tema za koje smatram da bi ih vrijedilo obraditi, ali cijelo jučerašnje, subotnje popodne, kada sam se odlučio za temu ovotjedne kolumne (inače pišem nedjeljom ali sam ove nedjelje bio u Rijeci na promociji moje revidirane i bitno proširene knjige ”Argentinski roman” u okviru festivala Vrisak), razmišljam da bih se u jednom trenutku trebao usredotočiti, ”smiriti loptu”, i obratiti pažnju prema onomu što je sada prijeko potrebno, usred tolike nervoze i tolikog očaja u našem društvu.

Tako se dižem od radnog stola i odlazim do onog meni najdražeg djela biblioteke, tamo gdje mi stoji publicistika, te uzimam knjigu Slavka Goldsteina ”Proslovi za bolju zemlju” (Fraktura, Zagreb, 10/2019, uredili Boris Pavelić i Ivo Goldstein) i pročitam ovo: ”…osobu i djelo Slavka Goldsteina smatramo nezaobilaznim u budućim interdisciplinarnim istraživanjima novije hrvatske povijesti, izdavaštva, publicistike i javnoga života općenito.

Ako postoji osoba čiji život zaziva iscrpnu, istinoljubivu i akribičnu biografiju, koja bi osvijetlila važnu humanističku stranu ovdašnjega javnog života u posljednjih šezdesetak godina, ta je osoba, po našem čvrstom uvjerenju, Slavko Goldstein” (B. P. i I. G.).

Jučer je, naime, u subotu, bila osma godišnjica smrti Slavka Goldsteina (Sarajevo, 22. kolovoza 1928. – Zagreb, 13. rujna 2017.) i važno je da ostanemo predani zadatku da stvaramo pomireno društvo.

Kaže Goldstein ”da su pluralizam i tolerancija nezaobilazne pretpostavke svakog napretka u modernom društvu”, a Slavko je bio učitelj pluralizma i tolerancije. To želim naglasiti.

Povjesničarka Olivera Milosavljević smatra da: ”Svaki oblik ekskluzivnog nacionalizma, ksenofobije, rasizma, antisemitizma, militarizma… uključujući i pravdanje kvislinštva – a svjedoci smo da se javljaju -, nosi u sebi neki od elemenata koji u povoljnim uslovima može prerasti u fašizam. Ti opći uvjeti mogu biti vezani i za ekonomsku krizu i za ideološku promjenu odnosa snaga u Europi i svijetu…

Uvijek je problem u političkoj eliti, u vrijednostima koje zastupa, u odnosu koji ima prema ovim pojavama. Ako za ispoljavanje ovakvih stanovišta kaže da predstavljaju demokratsko pravo na ispoljavanje svog mišljenja, što smo imali prilike čuti, onda je njena odgovornost i kada one ojačaju.”

Ja bih stvar postavio ovako: ima tu jedno oni – fašisti i nacionalisti, sada u zabranitelje i FB ratnike, te oni koji pišu anonimna pisma na kućnu adresu, a ima i jedno mi – pristojni građani kojima je puna kapa nacionalizma i nazadnjaštva, puna kapa trulih elita i intelektualaca koji izdaju poslanje, to jest, lažnog patriotizma koji se prakticira kako bi se kralo i devastiralo, šovinizma i netolerancije. Mi smo, možda to treba reći, dobri ljudi.

Ali imali smo jednog gospodina koji nas je ostavio da se bakćemo s nacionalizmom i fašizmom, ali tako da nam je jasno kazao kako se time trebamo nositi, koji je bio posebno dobar čovjek – Slavko Goldstein.

A pitanje svih pitanja ovog našeg trenutka je ono o ispravljanju nepravdi gdje god je to moguće. Zato je Slavko Goldstein bio iznimno dobar čovjek jer je radio na ispravljanju nepravdi.

Da, to bi bila poanta obilježavanja godišnjice njegove smrti: da mi budemo dobri ljudi, da ispravimo svaku nepravdu, a da oni shvate da rade krivo. Ako oni ne žele biti dobri, ostaje im samo da sustavno poriču, pa i demoniziraju antifašizam, njegove tekovine i vrijednosti u Republici Hrvatskoj i da veličaju ustaštvo. To bi im bila vrlo kriva i vrlo tužna odluka.

Nacizam i fašizam, sa svojim domaćim inačicama, tumačio je Slavko, nanijeli su golemo zlo našim ljudima i našoj zemlji. Pod zastavom fašizma i nacizma Hrvatska je bila okupirana i raskomadana. U našu je zemlju uveden totalitarni poredak koji je odgovoran za masovne zločine, etnička čišćenja i genocide. Rasni zakoni te nasilje i okrutnost bili su glavna sredstva vladanja nacističkih i fašističkih režima. Židovi, Srbi, Romi, Hrvati i drugi domoljubi bili su žrtve ustaškog režima.

Zahvaljujući antifašističkoj borbi partizanskih jedinica te njihovih saveznika u svijetu, Hrvatska se oslobodila i svrstala na stranu pobjedničke koalicije.

Elem, govorim i pišem kao kršćanin. Crkva se često u svijetu mogla pohvaliti da je odgajala državi čestite građane te će za hrvatsku demokraciju najviše učiniti ako ne iznevjeri to učenje i činjenje. Ovo kažem i naglašavam jer crkveni autoriteti (ne svi) vide ovaj naš džumbus, brak nacionalizma i korupcije, i šute!

Mislim, šute o ovim stvarima ali lupaju revizionistički i filoustaški kao što je učinio krščki biskup Petanjek jučer u Udbini: ”Kad je riječ o Drugom svjetskom ratu i agresiji nad Hrvatskom devedesetih godina prošlog stoljeća, svima koji uporno vežu Domovinski rat s tzv. antifašizmom, jednom zauvijek treba reći istinu: jedina poveznica između ta dva rata je u tome da je neprijatelj u Domovinskom ratu devedesetih htio dovršiti ono što nije uspio do kraja na Bleiburgu i Križnom putu nakon preokreta 1945. (…) No, budući da „đavao nikada ne spava!“, kaže narod, oni koji se još nikako ne mire da nismo dokrajčeni ni na Križnom putu ni u Domovinskom ratu, upiru sada svim silama da pod plaštem demokracije ostvare svoj pakleni plan.(!!!???)” Bože sačuvaj kakve su to ovdje citirane grozote.

Slavko Goldstein je živio antifašizam. Ali antifašizam koji se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt, koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti.

Antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma.

Ne treba gubiti nadu, ali treba djelovati adekvatno i bez straha. Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati primjerenu politiku razlika, odnosno, politiku jednakog dostojanstva i uvažavanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja.

Nove generacije katolika, pravoslavaca i ostalih kršćana, muslimana, židova i drugih, te agnostika i ateista, morat će biti drugačije odgojene – skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u elementarno čovjekovo poslanje: da bude mira među ljudima i da bude pravednosti.

Naime, društvo koje poprima oznake moralizatorske frustriranosti i mahnitosti ne može biti mjesto s kojeg ćemo polaziti, jer se iza recentnih pretjerivanja zapravo uvijek krije strah, prezir i nesposobnost za konkretan život.

Neka se osuši desnica moja, Gospodine, ako izdam pravdu, ako izdam Slavka Goldsteina i sve druge dobre ljude kojima sam bio suputnik. U tebe se, Gospodine, uzdam – ne daj da ikada zaniječem nevine i dobre.

Ali ono dobro i istinito neće doći samo od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas. Recimo, podržite, molim vas, Autograf, jer mi vršimo pritisak na lidere i vladajuću kastu. To je konkretna stvar, ima ih puno, dakle, stvari koje možemo učiniti.

Vjerujem, s kolegom Borisom Pavelićem, da u Hrvatskoj još imamo stanovitog demokratskog kapaciteta, no pitanje je do kada! O tome valja voditi računa, pišemo ovo vrlo oprezno i bogobojazno, jer možda idemo prema još gorim stvarima i vremenima.

Trgnimo se! Možda jednom, kada budemo blizu smrti, mognemo reći da smo zaista bili dobri ljudi. Dobri kao Slavko Goldstein.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Snažne ekumenske vibracije u Jasenovcu i Pakracu
    •  Levarovu i našu nadu sabotira HDZ koji vonja na ustaštvo
    •  Ovi koji šute o zločinu u Gruborima pljuju Franju Kuharića
    •  Fra Marinko Vukman nije ustaša, on je budala
    •  Obogaćen sam milošću i izvanrednim Šerbedžijinim umijećem
    •  Vojni mimohod je poraz kršćanskog humanizma
    •  Milanović će salutirati crnu HOS-ovu zastavu. Ja ne!
    •  Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
    •  Slovo o etici: In memoriam Al Jazeera Balkans
    •  Herceg-Bosna se pregrupira, oglasila se i slavi ustaštvo

> Svi tekstovi ovog autora