Jesmo li sposobni za potreban kongres kulturnih radnika?

Na poziv Udruge antifašista Vele Luke imao sam priliku posjetiti ovaj krekrasni gradić, govoriti na njihovom radiju Radio Val i promovirati prošireno i revidirano izdanje Argentinskog romana (VBZ). Čekat će me uskoro još sličnih nastupa jer je upravo otisnuto beogradsko izdanje ove moje uspješnic, u izdanju Lagune. Ne znam što će sve zanimati beogradsku publiku, ali gosti promocije u Veloj Luci, održane u povodu Dana pobjede, 81. godišnjice pobjede nad nacizmom (i ustašama), su čuli dosta o tomu može li se pobijediti nevaljala povijest.

Ja sam rekao da, što se mene tiče, to je moguće, da sam ja pobijedio samoga sebe, starog ja, nekoč indoktriniran ustaštvom i to do te mjere da sam u ranoj mladosti spavao ne pod raspelom nego pod slikom Ante Pavelića, ali da se traži od svakog od nas da poželimo promjeniti ono što je krivo, da uočimo tu potrebu, da prionimo poslu.

Kazao sam da Hrvati imaju još otvorena brojna pitanja pa sam citirao Deklaraciju o antifašizmu hrvatskog Sabora. Vrijedi je ovdje ponoviti/donijeti:

Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske, Hrvatski sabor na sjednici 13. travnja 2005. donosi:

DEKLARACIJU O ANTIFAŠIZMU

1. Hrvatski sabor, u povodu 60. obljetnice pobjede nad fašizmom, koja se obilježava u Europi i cijelom svijetu, potvrđuje antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost Republike Hrvatske i hrvatskog društva te duboku privrženost vrijednostima suvremene demokracije.
2. Pridružuje se obilježavanju pobjede demokratskih snaga svijeta nad strašnim zlom novije povijesti utjelovljenom u fašističkoj zavjeri protiv slobode i čovječnosti.
3. Naglašava da su vrijednosti i visoki doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu ugrađeni u temelje samostalne Republike Hrvatske, u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, kojima su afirmirane i Odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske.
4. Potvrđuje da su temeljne vrijednosti antifašizma jednoznačno prihvaćene u Republici Hrvatskoj.
5. Poziva na trajnu afirmaciju i njegovanje antifašističkih vrijednosti te zaštitu i očuvanje stečevina antifašizma.
6. Naglašava duboku i trajnu povezanost hrvatskog antifašizma s općim demokratskim stečevinama i izgradnjom suvremene demokratske Europe.
7. Naglašava važnost europskog odabira Dana pobjede nad fašizmom kao Dana Europe, podsjećajući da su temelji Europske unije povezani s pobjedom nad fašizmom i pridružujući se europskom opredjeljenju za demokraciju, slobodu, toleranciju, solidarnost i odbacivanje svakog oblika ekstremizma i totalitarizma.
8. Poziva državna tijela i javne institucije na objektivno, cjelovito i nepristrano sagledavanje povijesnog razdoblja Drugog svjetskog rata i antifašizma u Republici Hrvatskoj, ne izjednačavajući antifašistički pokret s ideologijom komunizma.
9. Poziva državna tijela da zakonskim sredstvima i djelatnošću čuvaju i unaprjeđuju antifašističke stečevine, vrijednosti i opredjeljenja hrvatskog društva i Republike Hrvatske te rade na očuvanju dostojanstva i skrbi nad sudionicima antifašističke borbe, na očuvanju antifašističke spomeničke baštine kao općeg kulturnog dobra i na ukupnoj zaštiti i afirmaciji temeljnih vrijednosti antifašizma kao zalog civilizacijske budućnosti i demokratskog europskog opredjeljenja.

Klasa: 018-05/05-01/15

Zagreb, 13. travnja 2005.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik Hrvatskoga sabora

Vladimir Šeks, v. r.

***

Primijetili ste, dakle, da je ovu Deklaraciju donio Sabor u kojem su većinu imali HDZ-ovci, naime, predsjednik je tada bio Vladimir Šeks.

Ono što se tiče nekih važnih zadaća pred Hrvatima proizlazi iz nekoliko točaka Deklaracije, a ja ističem slijedeće:

Sabor potvrđuje da su temeljne vrijednosti antifašizma jednoznačno prihvaćene u Republici Hrvatskoj. No, je li to tako? Ne bih rekao!

Zatim, poziva na trajnu afirmaciju i njegovanje antifašističkih vrijednosti te zaštitu i očuvanje stečevina antifašizma. Radi li to HDZ? HDZ u doaliciji s ekstremnom desnicom (DP)?

Govorio sam “lučanima” da je demokracija postojala i prije antifašizma. Pa ako se danas smatra samorazumljivim da sve suvremene demokratske države i njihove zajednice poput Europske unije antifašizam smatraju svojom neizostavnom vrednotom, onda to nije zato što demokracije ne bi mogle preživjeti bez antifašizma.

To je stoga što je antifašizam postao civilizacijski doseg bez kojega je nakon totalitarnih kataklizmi u 20. stoljeću nemoguće zamisliti iole ljudski oblikovanu političku zajednicu.

Moramo se ovoga podsjetiti zbog onih koji nerazumnom lakoćom bagateliziraju antifašizam s obzirom na to da populisti, demagozi i novodesničari/neoustaše i dalje prijete demokraciji oživljavajući duhove prošlosti.

Čini se da je ljudsko pamćenje krhko, a sklonost ponavljanja pogrešaka iz prošlosti jedna od najtrajnijih ljudskih slabosti. Zato stalno treba podsjećati na ono što je bilo i na ono što može biti – ako se ne odupremo.

Podsjetimo se nekih važnih činjenica. U Drugom svjetskom ratu je Hrvatska vezivala 15-20 neprijateljskih divizija nanoseći im znatne gubitke. S puškom u ruci ili kao neposredni pomagači narodnooslobodilačke vojske Hrvatske sudjelovalo je 471.800 građana, od čega u narodnooslobodilačkoj vojsci Hrvatske 230.000 boraca ili 11,23 posto ukupnog stanovništva Hrvatske, dok je ogromna većina građana Hrvatske pružala materijalnu i moralnu pomoć.

Ogromno učešće hrvatskog naroda u narodnooslobodilačkoj borbi i gubici koje je u toj borbi pretrpjela svrstava je u sam vrh sudionika antifašističke koalicije.

Hrvatska po svojoj veličini, po broju stanovnika i prostoru čini 25 posto bivše Jugoslavije, a po broju partizanskih jedinica i boraca, dužini vremena djelovanja u narodnooslobodilačkom ratu činila je 34 posto narodnooslobodilačke vojske, po čemu je držala prvo mjesto u Jugoslaviji.

Od tog broja Hrvati su činili 65 posto.

Hrvatska je u tom ratu, prema demografskim podacima objavljenim 1964. godine, imala 194.749 poginulih, od toga 65.300 boraca s puškom u ruci. U Hrvatskoj je tijekom narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945. godine djelovalo ukupno 75 stalnih, pokretnih, javnih i tajnih partizanskih bolnica. U tim bolnicama pružena je liječnička pomoć za više od 300.000 ranjenika i bolesnika.

Ako ne znaš što je bilo, pitaj ovog, “novog” Pilsela!

Sve to govori da je antifašistički narodnooslobodilački ustanak Hrvatske bio sveopći narodni pokret, temeljen na istinskim i autentičnim društvenim, kulturnim i moralnim vrijednostima, da je upravo zbog toga uspješno ustrajavao pune četiri godine i da je stalno i nezaustavljivo rastao.

Hrvatska je svojom borbom protiv nacifašističkog njemačko-talijanskog okupatora i njegovih pomagača – domaćih kvislinga, ustaša, u četverogodišnjem ratu od 1941. do 1945. dala velik i nezaobilazan doprinos općoj pobjedi savezničke antifašističke koalicije.

Tom su borbom pobijedili nacifašističkog okupatora i njegove sluge, oslobodili zemlju, pripojili matici zemlji otetu Istru, Rijeku, Zadar, otoke, Međimurje i Baranju, oprali ljagu koju je hrvatskom narodu nanio kvislinški Pavelićev ustaški režim, svrstali Hrvatsku na pobjedničku stranu antifašističke koalicije, srušili monarhistički nenarodni režim i stvorili federalnu ZAVNOH-ovsku Hrvatsku državu u okviru savezne federativne AVNOJ-evske Jugoslavije, što je u danim uvjetima bilo jedino realno i optimalno rješenje.

Stvaranjem takve zajedničke države federativno-konfederativnog političkog uređenja, uz pravo svakog naroda, odnosno federalne jedinice – republike – na samoopredjeljenje do odcjepljenja, što je u kasnijoj fazi potvrđeno Ustavom (1974.), osigurano je njihovo temeljno pravo da se njeni narodi plebiscitom odluče izići iz zajedničke države.

Upravo na tom temelju Banditerova međunarodna komisija je listopada 1991. godine proglasila da su republičke AVNOJ-evske granice republika državne međunarodne granice novonastalih država dotadašnje Jugoslavije, koje su siječnja 1992. godine i međunarodno priznate. Poražene snage te činjenice mogu ignorirati i omalovažavati, ali ih ne mogu iz povijesti izbrisati.

O antifašističkoj borbi pravo je svakog da misli kako želi, ovisno o tome gdje ga je tada u času iskušenja dovela njegova savjest i njegovo uvjerenje. Ali ne i nametati svoje mišljenje drugima i pri tome zanemarivati zločine genocida nacifašističkog okupatora, pri čemu su, nažalost, po okrutnosti provođenja zločini kvislinškog Pavelićevog režima bili suroviji od njihovih nacifašističkih gospodara.

Poraženi sada žele suditi pobjednicima i zaboravljaju da su bili vojska fašističke kvislinške tvorevine. Ta manjina ekstremnih privrženika promašenih opredjeljenja i prohujalih vremena umjesto da antifašističku povijest hrvatskog naroda, koji se tako masovno opredijelio za antifašističku borbu i podnio velike žrtve i dao veliki i nezaobilazni doprinos općoj pobjedi nad fašizmom, koriste u rušenju mita o tzv. genocidnosti Hrvata i da veličaju NOB koja nas je dovela na pobjedničku stranu, smještaju nas na njihovu, gubitničku stranu.

Svjedoci smo da se, otkako je utemeljena Republika Hrvatska, vrši revizija fašizma i antifašizma s tendencijom njihovog izjednačavanja kao dviju suprotstavljenih ideologija. Fašizam jest ideologija i to radikalnog zla. Antifašizam naprotiv nije ideologija.

Antifašizam je univerzalno i civilizacijsko opredjeljenje protiv fašizma kao zla u svjetskim razmjerima.

Elem, mislim da je sazrelo vrijeme da se okupe kulturni radnici Hrvatske, da se izradi jedan cjeloviti dokument koji će prihvatiti svi demokratski i antifašistički opredjeljeni ljudi.

Kako se ističe i u programskim dokumentima Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA), kojoj pripadam, te istupima o djelovanju udruge, antifašizam u Hrvatskoj nije i ne može biti ograničen samo na razdoblje Drugog svjetskog rata, nego se proteže i na temelje Domovinskog rata, s obzirom da je srpska politika na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine 20. stoljeća imala sva obilježja fašizma. Stoga ostajem privržen promicanju ideje antifašizma kao civilizacijske vrijednosti i humanističkog otpora svim oblicima diskriminacije, te očuvanje tekovina antifašizma, ponajprije u Hrvatskoj ali i općenito.

Nažalost, kaže se u proglasu VeDRE, umjesto svijesti o slavnoj antifašističkoj prošlosti hrvatske nacije i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu danas imamo zaborav. Umjesto ponosa što smo u teškim povijesnim vremenima uspijevali odabrati ispravnu i pobjedničku stranu u globalnoj borbi s nacifašizmom, imamo revizionizam. Umjesto da i Domovinski rat shvatimo kao nastavak iste borbe protiv fašizma kakva je bila ona u Drugom svjetskom ratu, prečesto ga se shvaća kao priliku za rehabilitaciju davno poražene politike i ideologije.

Stoga se Hrvatska našla u tragičnom rascjepu: i 1945. i 1995. je bila pobjednik, a istodobno se na brojnim razinama svim silama trudi poništiti svoju pobjedu u Drugom svjetskom ratu i izbjegava je povezati s pobjedom u Domovinskom ratu.

To ispraviti – ambiciozni je ali ostvarivi cilj.

Nasuprot uvriježenom i raširenom stavu, takav je cilj istinska borba za hrvatske interese. Prepuštanje bilo kojem obliku nacifašizma, javnom ili prikrivenom, duboko je antihrvatsko. Pristajanjem uz antifašističku koaliciju hrvatski je narod branio svoje pravo na suverenost, zajedno s drugim antifašističkim snagama u samoj Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Time je stvorio uvjete za održivu budućnost i nacije i države, s jasno utvrđenom suverenošću i granicama. Tako stečena suverenost bila je ugrožena od strane velikosrpske politike, pa je stoga borba protiv tog ideološkog i nacionalističkog koncepta jasan nastavak antifašističke borbe.

Danas, pak, suočeni i korupcijom koja zahvaća sve pore društva, pa tako i neke važne veteranske organizacije, prvo mi, antifašisti i veterani, moramo skupiti glave, zatim pozvati sve kulturne radnike koje prihvaćaju ovdje navedena polazišta, počevši s Deklaracijom o antifašizmu Sabora, da se saberemo i udružimo.

Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske održan je od 25. do 27. lipnja 1944. u Topuskom, na oslobođenom teritoriju, kao ključan događaj antifašističke kulture. Okupio je stotine umjetnika, pisaca i znanstvenika koji su podržali Narodnooslobodilački pokret (NOP), naglašavajući ulogu kulture u borbi protiv fašizma i stvaranju nove Hrvatske.

Situacija u Hrvatskoj je takva da nam treba novi kongres kulturnih radnika Hrvatske.

Kongres u Topuskom je bio jedinstvena manifestacija snage, a njegovi zaključci su naglašavali vezu između umjetničkog stvaralaštva i borbe za slobodu.

Mi moramo preuzeti taj duh, kazati sebi i drugima gdje smo i kamo želimo poći.

Reklo bi se da sam imao pravo, moji bivši prijatelji u Argentini, dodali bi i dužnost, ostati ili pretvoriti se u rigidni antikomunistički agitator i pripadnik proustaške hrvatske desnice, ali nisam. Odabrao sam, ovo je najvažnije u ovoj kolumni, put milosrđa i dijaloga, put praštanja i međusobnog razumijevanja, put Evanđelja, a ne mržnje.

To što sam kazao u petak u Veloj Luci ponavljam i sada. Ja bih stvar rezimirao ovako: ovolika opterećenost dvadesetim stoljećem, u osnovi je strah od Srba. To sam, među inim, shvatio u Beogradu, završavajući svoj prvi roman, i morao sam tu spoznaju pretvoriti u 250 stranica ne baš tako lošeg štiva, ponajviše posvećenog onima koji žive u strahu i od straha, da ih ruka istine, po mogućnosti ona božanska, oslobodi.

Valja živjeti antifašizam, ali antifašizam koji se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt, koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti.

Antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma.

Ne treba gubiti nadu, ali treba djelovati adekvatno. Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati primjerenu politiku razlika, odnosno, politiku jednakog dostojanstva i uvažavanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja.

Nove generacije katolika, pravoslavaca i ostalih kršćana, muslimana, židova i drugih, te agnostika i ateista, morat će biti drugačije odgojene – skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u elementarno čovjekovo poslanje: da bude mira među ljudima i da bude pravednosti.

Strašno me zanima to, jesmo li sposobni i zreli za toliko potreban kongres kulturnih radnika. Ja sam u Argentinskom romanu napravio osobnu podlogu za angažman oko ove ideje, ali to nije dovoljno: sada treba udružiti snage i krenuti dalje.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kardinal Vinko Puljić u kolu s mrziteljima islama
    •  Jasenovac i pitanje hrvatske krivnje
    •  Prva godišnjica smrti pape Franje
    •  Osuđujem nacionalizam vođa udruge veterana 4. brigade
    •  Što želim za Uskrs? Hrvatsku bez laži, korupcije i nepravdi
    •  Samozvani arhiepiskop Aleksandar krenuo pljačkati SPC
    •  Kako žive agnostici i ateisti, odnosno ireligiozne osobe?
    •  Čemu 35 godina mog novinarskog rada u Hrvatskoj?
    •  Bliži se kraj, Kuba ovo neće moći preživjeti
    •  U zrakoplovu s Kutlešom: pristojno smo se pozdravili

> Svi tekstovi ovog autora