Prema drastičnom dijalogu

”Nasilje počinje tamo gdje prestaje razgovor”, smatra Hannah Arendt. Ali kako razgovariti u polariziranim uvjetima kada se ”prsa o prsa” borimo za prostor slobode, kao na primjer u slučaju odgode festivala u Benkovcu zbog filma koji osporavatelji festivala nisu ni pogledali?

Kako razgovarati kada se drugi festival, onaj u Šibeniku Fališ jedva održi, a festival u Velikoj Gorici ipak ne jer se organizatori ne osjećaju dovoljno sigurni odnosno jer ne mogu jamčiti sigurnost svojoj publici?

Konačno kako održati dijaloški stav kada se sugovornici u ovim sukobima toliko razlikuju svjetonazorno da se čini kako je potreban prevoditelj/ica radi prevođenja što se misli pod kojim pojmom, koja emocija stoji iza riječi kao što je npr. ”sloboda za sve nas” ili ”domovinski rat”, na koga ili što se misli kada se kaže ”dignitet rata” ili ljubav za obitelj domovinu i Boga.

Mi se možemo pojmovima ”gađati”, ali tim putem ne vjerujemo da ćemo ikada doći do razmjene, tijeka misli koji čini da razumijemo i da se približavamo. A upravo takva razmjene dijalog čini dijalogom.

Konačno, pokrenuti dijalog u polariziranom ozračju, zagađenom ideološkim zaslijepljenostima je naporan posao, naporno je suspregnuti se od poriva da se drugoga uvjeri dok se sami teško u išta damo uvjeriti jer branimo svoje argumente, svoje pozicije.

Zbog svega navedenog u ovom tekstu pišemo o ”drastičnom” dijalogu. Time želimo reći: u podijeljenim okolnostima dijaloški stav traži spremnost na odricanje od nasilja vrijeđanja i podcjenjivanja, na podnošenje uvreda da se ne vrati istom mjerom.

S nadom da će rizik takve izloženosti uroditi plodom: približavanjem, pronalaženjem točke preokreta u sukobu. Barem, neka od iskustva takvog rvanja radi dijaloga i dijaloškog puta u traženju istine nas ohrabruju da isprobamo taj rizik.

Koje dakle iskre dijaloškog potencijala prepoznajemo u navedenim sukobima na koje umjetnička i intelektualna javnost odgovara inicijativom ”Za Hrvatsku slobode”?

Na početku, sjetimo se jedne od izjava na tiskovnoj konferenciji branitelja/veterana domovinskog rata koji su se usprotivili dijelu sadržaja na Fališu. Tada su konstatirali da su se oni borili u ratu, a sada se bore u miru, riječima. Ova ”bojišnica” je povoljan teren borbe nenasilnim putem.  

Riječi su prirodno stanište književnika, glumaca, mirovnjaka. Riječi su nam družice i pomagala kad god uspijemo sastati se sa svojim mislima, vrijednostima koje riječima dijelimo, priopćavamo. Ako su riječi zajedničko mjesto radnje, onima koji su se prepoznali u kritičarima festivala i onima koji su se prepoznali u obrani slobode izražavanja imamo polaznu točku za razvijanje nenasilnog diskursa.

Smatramo da ne treba podcijeniti kako su se isti branitelji domovinskog rata protivili da ih se gleda kao ”zabranitelje” – barem u tome možemo prepoznati da im nije drago zabranjivanje. I to je točka u kojoj se negdje možemo približiti i mi kojima je svakako važna sloboda u zajedničkoj nam Hrvatskoj.

Kada bismo mogli nekako se naći na zajedničkim točkama, možda bismo produktivno mogli razgovarati o tome što nam je, onima koji se protive festivalima i onima koji se zalažu za njihovo održavanje važno.

Jedno zajedničko mjesto označava pojam DOSTOJANSTVO. Čest je izraz koji koriste veterani ”dignitet domovinskog rata”. Po našem sudu nijedan rat nema dignitet, ali dostojanstvo imaju ljudi koji su se u njemu borili. To dostojanstvo mogu priznati i oni među nama, koji preziru svaki rat. Mogu razumjeti, suosjetiti kako netko tko je bio vojnik, a sada je veteran osjeća solidarnost, da ne kažemo dug vjernosti za svoje suborce.

A možda možemo onda približiti te dvije strane, kojima, kako piše jedan od organizatora Benkovačkog festivala, je tako potreban medijacijska edukacija, možda se možemo približiti mi koji stojimo u inicijativi ”Za Hrvatsku slobode” time što ćemo artikulirati da je naše stajanje uz sadržaj filma ”Mirotvorac” motiviran iskrenim slijeđenjem vrijednosti dostojanstva: Zaista je Josip Reihl Kir ubijen, a tražio je miroljubivo rješenje.

Dostojanstvo tog čovjeka nas obvezuje jer ne cijeniti dobrotu nevino stradalog znači ne držati do vlastitog dostojanstva. Nije nama u prvom redu do interpretacije tko je imao pravo, nego nam je u prvom redu do vrijednosti dostojanstva i do toga da ne izdamo pravednost kojom se dostojanstvo riječju, postupcima ne izdaje.

Tema našeg mogućeg drastičnog dijaloga mogla bi tako biti u čemu su slične, a u čemu se razlikuju naše odanosti. Jer možemo kao antiratno usmjereni ljudi ipak predočiti sebi koju emociju imaju veterani za svoje suborce koji su u ratu poginuli, ili ostali invalidi. Oni su za razliku od pacifista izabrali slijediti svoje uvjerenje da je obrana domovine vrijedna oružanog djelovanja. I mogu ga cijeniti možda kako se cijeni svaki čin otpora iz pravednosti ili iz solidarnosti.  

No za taj dijalog trebamo mi imati priliku reći kojoj odanosti smo mi posvećeni, gdje je naše odbijanje oružja vjernost ljudima, domovini, a za nas vjernike konačno i Bogu. Nakon trideset godina od završetka rata sazrelo je vrijeme za takve razgovore. Tim više što navedeni sukobi pokazuju koliko su potrebni.

U svim ovim sukobima jedan od načina kako se cenzurira razgovor koji vodi dijalogu jest ucjena emocijama. Cenzurom smatramo zabranu javne kritike, mišljenja koje se ne slaže s javno iznesenim braniteljskim/veteranskim stavovima o ratu jer da time vrijeđamo njihove osjećaje. To je sentimentalni pristup emocijama i on nas ne vodi dijalogu.

Drastičan dijalog traži odustajanje od sentimentalnog i zagovara empatičan pristup osjećajima. A to znači čuti do čega je drugoj osobi stalo, onoj s kojom se ne slažemo, reći do čega je nama stalo, s onu stranu dokazivanja da imamo pravo.

Sloboda i dostojanstvo su nam Bogom dani. Svako zalaganje za njih je pravično, dakle imamo pravo. Pitanje je kako ćemo biti razumljivi, da svoje plemenite stavove o dostojanstvu i o slobodi sviju nas približimo široj javnosti i anuliramo manipulacije, plašenje ”jugonostalgičarima i komunjarama”.

Sloboda umjetničkog izražaja jedna je važna poluga u onome što je svakom građaninu/građanki važno, a to je njihova sloboda svaki dan i svugdje. Kako bi korak po korak umjeli dijaloški braniti svoju slobodu – kao suvereni građani/ke, svojim riječima.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Jacinda Ardern ili kako politika može biti sasvim drugačija
    •  Zašto smo protiv obveznog vojnog roka
    •  Posluh savjesti i neposluh ratu
    •  Hoćemo i mi biti ''jedan posto''
    •  Stepinac ili Musk?
    •  Gdje mirišu pravda i sloboda
    •  Moćna stvar – kad ne dižemo glas iz mržnje nego zbog nade
    •  Tko nam je ukrao Advent?
    •  Radikalno nježno u ''kvrgava'' vremena
    •  Prigovor savjesti u miru i ratu

> Svi tekstovi ovog autora