Humanizacija vs. bestijalizacija

Najprije moram sto puta zahvaliti Dragi Pilselu i Autografu što, s nama – svojim suradnicima, održava humanost i trpeljivost posvuda ovuda, od Trsta do Celovca do Subotice do Ulcinja do Skopja.

I zato uspijevam u vlastitoj domovini objaviti ove zapise, pisane za slovenski Primorski dnevnik iz Trsta, u slovenskom prijevodu, naravno, Irene Urbič – karijatide Foruma Tomizza, na kojem već četvrt stoljeća okupljamo južnoslavenske i talijanske pisce i znanstvenike.

Za danas, o sudaru nasilja i ljudskosti minulih dana u Hrvatskoj… Kao i o Fulviju Tomizzi, rođenom prije devedeset godina.

Na Danima srpske kulture u organizaciji Srpskog kulturnog društva ”Prosvjeta” (inače srpska, kao i sve manjine, podržava vladu HDZ-a), diljem Hrvatske dogodili su se desničarski izgredi i fizički napadi – u Splitu, Zagrebu, Vukovaru, čak i Rijeci…

U prvom planu – splitska Torcida, navijači Hajduka: masovno su demonstrirali za svoje – koji su prethodno naprasno prekinuli kulturni program srpske Prosvjete i bili pohapšeni… Time se Torcida konačno odvojila od Hajduka, svog kluba koji je cijeli otišao u partizane, kao i ogromna većina mladih Dalmatinki i Dalmatinaca, i još u ratu igrao međunarodne utakmice.

Kao što je ista Torcida (OK, očevi današnje Torcide) na utakmici pjevala ”Druže Tito, mi ti se kunemo” – na dan njegove smrti; sada je grupa huligana upala s fantomkama na akademiju koja se održavala u Gradskom kotaru Blatine-Škrape, pola sata prije početka programa. Nasilnici su okupljene Srbe istjerali iz gradskog prostora uz povike ”Za dom spremni” i ”Ovo je Hrvatska”.

A u Zagrebu, ispred Srpskog kulturnog centra uoči otvorenja izložbe ”Efemeris – legat Dejana Medakovića”, grupa mladića odjevenih u crno s maskama na licima skandirala ”O Hrvatska, o Hrvatska, nezavisna država”.

Pa opet Split: torcidaši su stigli na Rivu uz pjesmu ”Bože, čuvaj Hrvatsku”, neslužbenu himnu HDZ-a, a demonstriraju i protiv vlade i HDZ-a… Nakon što je policija pohapsila nekoliko izgrednika… Nino Đula u Jutarnjem listu: ”Uvijek će se naći pet ili pedeset nasilnika koji će upasti na vrata Srbima, homoseksualcima, Židovima…, nije u tome stvar. Uvijek se može naći isto toliko, i još puno više, radikala koji će onda zbog toga više od pola države, sve neistomišljenike, proglasiti nazadnjacima, ustašama, neandertalcima, svefobima, nije ni u tome stvar. Stvar je u tome da je upad divlje ‘milicije’ u Splitu toliko opasan i izvanredan događaj da je tražio, te i dalje traži, političku akciju i reakciju. A toga dosad još nije bilo, naročito ne s vrha države…”.

Ali, barem se oglasio i pravi Split: ”Ajmo, ljudi, obucimo Split u bilo! Izvjesite bilu zastavu, maramu ili lancun na balkon, prozor ili teracu kao znak mira, pristojnosti i ljubavi prema svakom čovjeku. Bila je boja svetog Duje, čiste savjesti i originalnog Hajduka. Pokažimo da je Split grad koji zna voljeti, a ne mrziti…”.

Više od svega, mnogo više od kriptonacifašizma koji se već udobno smjestio na vlast i u parlamente mnogih članica Europske unije – kao i organe EU-a, jest činjenica da mladi diljem Europe hrle na ulice i trgove, trgajući zastave, mlateći imigrante i prorijeđene ljevičare Europe koji još nisu svi ušutjeli: kao u doba Firera i Dučea, koji su i došli na vlast s ”referendumskom” oduševljenom podrškom onodobne mladeži – mahom siromašne radničke i seljačke mladosti…

Hrvatska nije neofašistička država, ali je zatočenik fašističke, ustaške, retorike, kulture, ornamentike, nasilnih ispada. I nisu problem ove zemlje dvije-tri desničarske stranke – koje podržavaju i održavaju na vlasti HDZ i Plenkovića, ali kad im se pribroji bezbroj mladih (pa neka bude ”samo” onih pola milijuna mladih na Thompsonovom koncertu (i oko njega) na zagrebačkom hipodromu, ili harangu u Benkovcu protiv ljevičarskog aktivista, i kulturtregera, Zadranina Jure Arasa, Hrvata – treba li reći? – jasno je i slijepcu da je cilj tih ”strančica” uzeti vlast, srušiti poredak (a ne tek impotentni SDP) i uspostaviti (još jedan) kriptonacistički režim u EU, u Europi…

A strada i ljevica: Festival Jure Arasa jedan je od ne mnogih odgovora krajnjoj desnici u Hrvatskoj – i zato je bio zabranjen u Benkovcu, da bi posljednji (za sada) javni nastup održao u zagrebačkom kazalištu Gavella, a zbog prijetnji, projekcija filma ”Mirotvorac” premještena je iz Benkovca u Zadar kao i festival ”Kamen slobode” i nastavlja djelovati kao političko-umjetnički čin protiv cenzure, uz poruku da će braniti slobodu izražavanja u svim sredinama, pa i onima gdje je to trenutačno otežano, jer ne žele živjeti u državi ”Hrvat, zauzeto!”…

I brojne druge slobodarske, humanističke, kulturalne udruge, organizacije, aktivisti svakako su utješne – koliko i nedovoljne za sačuvati Hrvatsku, kao sljednicu ZAVNOH-a: što je je upisano u HDZ-ov Ustav Republike Hrvatske. Ali to je tek retorička figura Franje Tuđmana, pa sve do Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića.

Stvarnost je bujanje nasilnih, masovnih krajnje desničarskih pokreta, ”događanja”, izgreda, uz ”blago” mucanje vlade i parlamenta, i doduše oštre reakcije usamljenih pojedinaca s ljevice i u medijima. Hrvatsku čekaju još teži dani, za ”utjehu” isti trendovi šire se diljem Europske unije…

A devedeset godina od njegova rođenja, Fulvio Tomizza zaslužuje našu zahvalnost, kao jedan od najvećih Istrana u historiji, svojim djelima i svojim djelovanjima i svojim životom. Osobito krunom, smatram, njegovog romansijerskog opusa, romansiranom biografijom koparskog biskupa Piera Paola Vergerija ”Zlo dolazi sa sjevera”, koji je privid pravovjernog krika katoličkog cinquecenta, a zapravo sarkastična Tomičina poruka povijesti, a i sadašnjosti…

Bliski mi prijatelj Fulvio Tomizza, pisac o kojemu susljedno pišem (jer, ne treba pisac o piscu pisati, ako treba itko – u ovome dobu kada čak i stvaralac sve to više postaje puki masmedijski subjekt, tragikomična lutka kojom scientifizzanti uveseljavaju audio-video publikum poštovani), napisao je blistavu ovu svoju knjigu progonjen tvrdokornim čovjekovim pitanjem: ”Chi siamo” – Tko smo?!

I tako, opet pišem o Fulviju nikako zbog ”planetarnosti” i ”svevremenosti” ovog možda jedinog ozbiljnog čovjekovog pitanja, nego zato što odgovor na to pitanje on ne traži kroz generalne analize k epohalnim sintezama – već po sjenovitim koparskim kaletama i galaksijama svoje vlastite nutrine, a to na svojim stranicama pokušavam učiniti i ja sam…

Evo, primjerice, bila je blaga zimska večer na pjaceti u Motovunu, mnoštvo ljudi u žamoru, pjesmi, ozračju škurega neba, slanih mendul, trde rakije, glatkega šaliža s radosnim šapatom sjenki predaka… ”Govori trava”, rekao bi Ludwig Hartinger, ”cvrkuću zvijezde” rekla bi jedna druga bliska mi osoba…

Jedan do drugoga, leđima uza zid neke patricijske palače, nas trojica plebejskih potomaka, Fulvio Tomizza, Zvane Črnja i ja, šutke, djetinje nasmiješeni, sretni. Zašto? – pitao sam se poslije, pitam se i danas, pitali smo jedan drugoga zatim. Tko zna? Ipak, mislim, bio je to trenutak krajnjeg oslobođenja, sreće (bez smisla, bez razloga) i sjedinjenja, povijesnog samoprepoznanja, ukriženje stvarnog i nestvarnog, stapanja sve-kolikosti! Nešto nas dotaklo, proželo, opečatilo, minulo pred neizbrisivim tragom…

Bila je to, znam, naša Istra s nama, u nama, mi u njoj, tada. Moglo je, jasno, biti i nešto drugo, jer nešto takvoga i jest krajnji odgovor na ono sudbinsko pitanje, nešto što se čovjeku, ljudima, događa. Nešto neizrecivo, neopisivo… nešto što je iznad svega – iznad ljubavi, smrti, Boga, materije, energije, života, stvaranja… Misao je, možda, blizu tom nečem???

Je li oprostivo ovo moje neuko naklapanje?

Isto to nešto bubri na stranicama Tomičine knjige ”Zlo dolazi sa sjevera”, viri iz grimiznih velmoških skuta Vergerijevih, pulsira iz orošenih sljepoočnica denuncijanata i inkvizitora, klokoće po retortama alkemičarskim, šušti u krinolinama kraljevskih milosnica, dašće iz zamaha motike kraških težaka, stenje u himbenim ispovijestima nabožnih, reži kroz iskešene čeljusti heretika, blista – naposljetku – s jedrih stegna šavrinske skojevke koja ruši Caput Histriae s milenijskog ravnovjesja pred zadivljenim dječačkim očima sjemeništarca Fulvija Tomizze…

Koliko čovjeka zapanji nevini, prostodušni, samonaobraženi i zato tako očiti prasak života Materade… Koliko ga preplavi občutje svemoćnog čovjekovog putovanja pod šarenim zastavama kroz vrijeme, moći usprkos i usprkos moćnicima ”boljeg života”, ili antička tragičnost ljubavnika iz Ulice Rosetti; ili, naposljetku i ponajprije, susljedna Tomičina životna dva pitanja što ih postavlja u svim svojim djelima (sadržana, dakako, u onom vječnom chi siamo): dove ornare (kamo se vratiti), te ”o slavo, o italiano” (ili Slaven ili Talijan)…

Toliko tog čovjeka, Tomičinog čitaoca, zaskoči nenadana historijska stvarnost, žurnalistička faktografičnost knjige o veličanstveno protuslovnom, mahnito shakespearijanskom biskupu Vergeriju koji se nečuvenom drskošću znatiželjnog provincijalca usudio remetiti same vrhove europske ideološke i političke moći.

Pisac Fulvio Tomizza stalno postavlja ona gore pitanja, što drugo pisac i može (smije?), nego čak i nađenome odgovoru uvijek ostaviti začudnu upitnost. Ista ta pitanja, međutim, čovjek Fulvio Tomizza bez oklijevanja obespredmečuje mačem Aleksandrovim: Dove tornare?

Fulvio se stalno ”vraća” iz Trsta u edensku sjenovitost svoje kućice u Momikiji (Materada), a iza nje se, opet, stalno vraća u ”alpe-adrijsku” udobnost svoga stana u tršćanskoj Ulici Giulia (posve jasno, nije posrijedi Romeova Julija po kojoj se ulica zove, nego je to Julijska ulica, ulica Julijske krajine – a gdje bi drugdje istarski pisac tamo i mogao stanovati?!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Vaše more – naše more'': Svoje more
    •  Bosna kao Gaza???
    •  Dobri čovjek Fulvio Tomizza (uz 90. godišnjicu rođenja)
    •  Kulturtreger
    •  Dan pobjede – Vae victis
    •  Srebrenica – svijest naših savjesti
    •  Dobri čovjek Fulvio Tomizza
    •  Grda, o grda bo smrt Europe
    •  Annus horribilis
    •  Duboka potraga

> Svi tekstovi ovog autora