Zbogom, zagrebački Lever House

Voljela bih da ovaj tekst mogu nasloviti drugačije, voljela bih da postoji ikakva nada, utemeljena na struci, da bi se neboder mogao obnoviti. Nažalost, arhitektonska struka obnovu smatra opcijom koja je neizvediva.

Arhitekt Ivanko na svojem je fb statusu pojasnio ono što je jedan od njegovih kolega rekao za jedan portal, laicima malo razumljivije: kada je projektiran neboder, tadašnje instalacije i njihova infrastruktura bile su znatno jednostavnije, a standard visine od poda do poda je bio 310 cm. Današnji standard je 360 cm, jer su i današnje instalacije (klimatizacija, ventilacija, vatrozaštita, šprinkleri, toplinske pumpe, elektronika) puno složenije i standard projektiranja zahtijeva 60 cm prostora za tu infrastrukturu.

Unutarnja visina prostora je i dalje 280 cm, ali visina od poda do poda je povećana, upravo zbog navedenog. I ako je statika u savršenom redu, što je malo vjerojatno nakon takvog požara, nemoguće je smjestiti instalacije u tu visinu prostora i dobiti zadanih 280 cm visine unutarnjeg prostora.

Gledala sam te noći buktinju s Ljubljanske avenije, suznih očiju i stisnuta srca, pamteći kako sam jedan jedini puta pomislila da bi Vjesnikov neboder mogao gorjeti bilo u vrijeme raketiranja Zagreba. Ovaj scenarij desetljećima poslije, mislim da nitko od nas nije sanjao.

Vratit ću se u moja najranija sjećanja na neboder: krajem siječnja 1973. tata me vukao na sanjkama da vidim ”čokoladni neboder” – njegova narančasto-smeđa stakla koja su odbijala toplinu a svjetlost puštala gotovo nepromijenjenu bila su tada jedno od najinovativnijih rješenja za poslovne zgrade u svijetu. Sjedila sam onako mala na sanjkama, i gledala tog diva koji mi se iz te perspektive činio još veći no što jest, i znam da sam pomislila kao da je od kockica ”Milke” (u to vrijeme ujak mi je već radio u Njemačkoj i donosio ”Milku” koje kod nas još nije bilo). Moja dječja mašta navečer je slagala priču o vilinskoj tvornici u kojoj se na pravokutnike režu blokovi čokolade i provlače kroz otopljeni šećer da budu sjajni i onda ih mala krilata bića lijepe na neboder.

Drugo moje sjećanje vezano je isto za rane sedamdesete, kad mi je baka pokazivala fotografije poplave, i kako je stradala njena kuća i kako je cijela ulica u kojoj je naša vulkanizerska radiona, izgledala nakon poplave, bila je tu i fotografija vjesnikovog nebodera, zastalog u gradnji, okruženog vodom.

Između vatre i vode, još se puno sjećanja nataložilo, na moje mlade godine i posjete prijateljima novinarima, u toj uzavreloj košnici gdje su se tiskali Vjesnik, Večernji list, Danas, Sportske novosti, Start, Arena, Vikend, pa i Sirius, jedan od najboljih časopisa za znanstvenu fantastiku. Sjećam se da je Ulrichov ”open space” zapravo bio pregrađen brojnim drvenim panelima, iza svakog je sjedio urednik pa redakcija.

Na podovima su bili tapisoni, a kako ništa nije promijenjeno ni uređivano, otkako se s privatizacijom gasila redakcija za redakcijom, i napušteni neboder tako je stajao, zapušten i zaboravljen, jasno mi je zašto je, uz centralnu ventilaciju, planuo u trenu. 

Čitajući komentare na društvenim mrežama, iznenadilo me koliko ljudi koji su i 40 godina u Zagrebu, slabo poznaju Ulrichovu baštinu i njegov značaj za arhitekturu ne samo Zagreba nego i Hrvatske. U Zagrebu, vjerojatno, svakodnevno i prolaze pored nekog njegovog ostvarenja, kako je rekla Zrinka Paladino, a nemaju pojma da je to Ulrichovo.

Kao primjerice, Kapelica Ranjenog Isusa u Ilici 3. Tu su i blokovi stambenih kuća u Petrovoj i Jurjevskoj, Aleksandrove stube u Dežmanovom prolazu, a njegov opus inspiriran bečkom modernom i američkom industrijskom arhitekturom proširio se i na škole, domove i bolnice diljem Hrvatske.

On je projektirao i KBC Rebro i KBC Križine u Splitu. Pa kad mi ljudi koji su čak i visokoobrazovani, a nisu sposobni za vlastito mišljenje nego ono koje im nameće plitko politikanstvo kažu da kaj onda, jedan socijalistički neboder, možda je bolje da tu dođe nešto novo i bolje, ne znam što bih rekla, ostanem bez riječi pred kulturnim, duhovnim i moralnim pličinama u kojima smo se našli, i koje su, u tako zapuštenom društvu, i sa zapuštenom mladeži koja sve više pokazuje porast psiholoških problema na što struka odavno upozorava, došli do nebodera u plamenu. Nebodera, koji desetljećima stoji zapušten.

A baš su ga, kaže ministar Bačić, kanili urediti. Ne kanim ovdje spekulirati o nekoj naručenoj paljevini bez ikakvih dokaza. No, ima komentatora na fb koji su si dali truda pa pregledali Vjesnikov zk uložak. U kojem se vidi, kaže komentator, da su proteklih godinu i pol suvlasnička društva bila vrlo aktivna. Da je upisano i založno pravo kao garancija za kredit.

Nisam zavirila u taj zk uložak, jer mi je nedostajalo vremena za tu pretragu, no zavirit ću kad nađem vremena. Nadam se da je još novinara iz nekadašnje Vjesnikove košnice, i ako su u mirovini, zainteresirano i motivirano za takva istraživanja.

Natpis na vrhu nebodera, koji u inat nije izgorio, kao da se u to ufa i na to poziva. Komentator koji je virio u zemljišne knjige sažeo je svoj zaključak otprilike ovako: ”Svašta tu ima, i založnih prava na neboderu.

On je kao takav, preskup za kompletnu obnovu, a spominjao se i u planovima nekih investitora oko onih novih nebodera na Savskoj prije desetak godina. No tu je priča stala jer Zagrepčani nikad ne bi dali rušiti Vjesnik. I konzervatori bi se digli na noge. Požar se desio baš nakon što je polica osiguranja podignuta sa 7 na 53 milijuna eura. I bojim se, riješio mnoge dileme, što sa zgradom preskupom za obnovu koju ne smiju dirati, a s druge strane toliko zainteresiranih investitora.

Klinci i tik-tok. Izazov je definitivno bio, no sumnjam da su oni znali u čemu sudjeluju. No, svatko neka zaviri sam u zemljišne knjige i aktivnosti suvlasničkih društava pa neka sam donosi zaključke”.

Ono što je u cijeloj priči posebno iritantno jest da država u sebi ne vidi nikakvu odgovornost za požar, (a kriva je ne samo ova vlada nego i sve od početka privatizacije na ovamo) iako neboder stoji zapušten, osiguran samo s dva zaštitara. Ista država koja nema ažuriran popis nekretnina u državnom vlasništvu, koja ni ne zna na kojim su joj nekretninama sporovi a brojni objekti tako zapušteni stoje i dulje od dva desetljeća i propadaju.

Ta ista država ne vidi krivicu što su problemi s mentalnim zdravljem kod mladih porasli za gotovo 300 posto, što Zavod zna da ih je velik broj u disfunkcionalnim obiteljima, a nema ih kamo smjestiti.

Ustanove koje su na brzinu pretvorili u centre za žurni prihvat svih sa svima, bez obzira na dob i probleme po načelu slobodnog ležaja, grcaju u problemima koji će tek eskalirati u dolazećim godinama.

Dakle, bez obzira je li tik-tok izazov postavljen tako da mladi izazovu efekt nesvjesni u čemu sudjeluju (u Francuskoj se posebni odjeli za kibernetičku sigurnost posebno bave regrutacijom mladih bez dosjea preko tik-tok izazova od strane kaznih aktera krim miljea), je li to bila želja i namjera nama neznanih aktera ili nije-požar nije slučajan.

Rezultat je opće nebrige i zapuštenosti – kako nebrige o mladima i prevencije, tako i nebrige o nekretninama u državnom vlasništvu. 

Dakle, naručen ili ne, požar nije slučajan, nego je rezultat sustavne nebrige. Kaže premijer, uvrijeđen u svojoj bahatosti: ”Pa nije država zapalila neboder!”. Jest premijeru, jest. Sustavna nebriga i o ljudima i o imovini ga je zapalila.

I da, vi ste odgovorni.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Da glasam u Mentonu svoj glas dala bih mladom Sarkozyu
    •  Vlada kao koordinacijsko tijelo između interesnih lobija
    •  Kriminal kao uzdarje Gospi od Staroga Grada
    •  Etnicitet i identitet
    •  Državna matura i muke po esejima
    •  Kanadski i francuski lov na američke sveučilišne profesore
    •  Thompson kao lakmus za ratnu traumu
    •  Ima li u nama snage za promjene i za rad za bolje društvo?
    •  Bečki solilokvij
    •  Bojkot, fanovi i trolovi

> Svi tekstovi ovog autora