Zašto moderne ideologije posrću pred umjetnošću

Rim, 1602. godina. U polutami svog ateljea, između mirisa uljanih boja i teških sjena, Caravaggio odlaže kistove. Svetog Mateja nije naslikao kao nedostižan, hladan kip, već kao drhtavo biće od krvi i mesa. Na platnu je stari carinik s dubokim brazdama na čelu. Uz napor perom ispisuje knjigu dok mu anđeo blago usmjerava ruku. U samom dnu slike, promatraču ”u lice” upadaju prekrižene noge i bosa, prašnjava stopala. Govor njegova tijela izražava gotovo djetinju nespretnost koju kontrolira jedino nježna ruka anđela. Djelo je inovativan trenutak radikalne ljudskosti i stvarnosti.

No, crkveni dostojanstvenici su zgroženi. ”Nedolično!” – presuđuju i odbacuju djelo. Svetac s prljavim nogama? Evanđelist kojemu treba pomoć pri pisanju? To se nikako nije uklapalo u njihov kruti korzet moći i dostojanstva koje oni žele demonstrirati. Caravaggio je prisiljen pokoriti se. Ponovno uzima kistove i slika drugu, ”očišćenu” verziju – distanciraniju, glađu, konvencionalnu. Ovaj put na zadovoljstvo crkvenih naručitelja.

Ova klasična epizoda iz povijesti umjetnosti ocrtava iskonski problem koji E. H. Gombrich postavlja u samo središte svog remek-djela ”Povijest umjetnosti”: umjetnost često ne odbacujemo zato što je loša, već zato što proturječi našim unaprijed stvorenim uvjerenjima. Nerazumijevanje počinje točno tamo gdje predrasude i ideologije bilo koje vrste zamijene sam čin gledanja.

Ono što je Caravaggio iskusio na samom početku 17. stoljeća, danas se ponavlja sa zapanjujućom preciznošću. Bilo da je riječ o zgražanju nad tzv. ”sluzavim Isusom” u stuttgartskim jaslicama tijekom božićne noći (23:25 min i dalje) ili o aktualnom – malo-je-reći – osporavanju djela Slavka Šohaja, ”Božić svetog Franje” (kao naljepnica za blagoslov domova) – refleks ostaje isti: ono što remeti ustaljene navike oka ili ne odražava ideološka uvjerenja, biva žigosano kao sablazan.

Slučaj Šohajeva djela pritom razotkriva duboku krizu suvremenog promatrača koji je, vizualno zasićen sakralnim kičem, izgubio sposobnost prepoznavanja svetosti u ogoljenosti. Navikli smo na Boga koji je umiven, počešljan i uokviren u zlatne okvire koji ne obvezuju na ništa.

Napadi na Šohajevo djelo nisu obrana vjere, već obrana vlastite vizualne udobnosti. Baš kao i u Caravaggiovo vrijeme, agresija nastaje tamo gdje simbol nadilazi banalnost, prisiljavajući nas da u Bogu tražimo nešto više od puke dekoracije. Šohaj postaje moderni pandan Caravaggiu jer demaskira, što je za ideološki um – koji u umjetnosti traži tek potvrdu vlastitog morala – uvijek nepodnošljiv čin.

Psihološki gledano, onaj tko difamira umjetnost ne bori se protiv kista ili boje, već protiv vlastitog straha od nepoznatog. Oduzimanjem karaktera umjetničkom djelu, takav pojedinac pokušava utišati unutarnji nemir koji nastaje kada se njegovi uvriježeni postulati o svijetu sudare sa slobodom nekog umjetničkog izražaja.

No, upravo tu Gombrich nudi presudan oslobađajući potez. On ispisuje onu razoružavajuću rečenicu: ”Zapravo uopće ne postoji ‘umjetnost’. Postoje samo umjetnici.”

Ovim otklonom od krutog pojma umjetnosti, Gombrich oduzima oštrinu debati. Prestanemo li tragati za apstraktnom, ”svetom” umjetnošću koja se mora pokoravati određenim pravilima, zidovi nerazumijevanja počinju nestajati. Gombrich nas podsjeća da umjetnost nije gotov proizvod koji nam se nužno mora svidjeti, već ljudsko djelovanje – vječni eksperiment na relaciji umjetnik – djelo.

Da bismo nadišli predrasude našeg vremena, moramo propitati ideal puke dopadljivosti i odbaciti čežnju za ”ispravnošću”. Umjetnik poput Šohaja ili tvorac provokativnih jaslica možda uopće ne traga za harmonijom, već za rješenjem nekog sasvim drugog problema – novog načina prikaza svjetlosti, forme ili ljudske krhkosti.

Tko odbacuje umjetnost jer ne služi njegovoj ideologiji, ponaša se poput onih klerika koji su odbili Caravaggia. Takav pojedinac propušta priliku vidjeti svijet očima drugoga. A nije li to donekle i jedna od definicija svakog ideološkog promatranja svijeta?!

U prvom ostvarenju slike svetog Mateja, Caravaggio je samo pokušao prikazati događaj onako kako se Matej ”uistinu” mogao osjećati: ljudski, mučno i duboko iskreno pred odgovornošću svoga zadatka. To što je ta slika bila odbačena, bila je pobjeda udobne konvencije nad umjetničkom iskrenošću.

I baš kao što je Crkva nekoć zahtijevala ”čistu” sliku svojih svetaca, današnje ideologije često traže ”herojski” ili ”moralno besprijekoran” prikaz svojih vrijednosti. Kada umjetnost umjesto toga pokaže neuljepšanu stvarnost ili ljudsku slabost, brzo biva difamirana kao ”izopačena”, ”bezbožna” ili ”nedomoljubna”.

Kako onda izaći iz tog kruga nerazumijevanja? Gombrichevim riječima, potrebna nam je ”poniznost”. On ne zahtijeva da volimo svako djelo, ali inzistira na tome da umjetnosti ne pristupamo s gotovim katalogom očekivanja. Umjetnost nije uslužna djelatnost za politička, religiozna ili koja druga uvjerenja. Ona je intiman dijalog između umjetnika i njegove vizije – potraga za istinom koja se često odvija s onu stranu ”lijepoga”.

Zaključujući posljednje misli, ne mogu se oteti potrebi da spomenem i sudbinu prve verzije Caravaggiova djela. Naime, njegova tragika nije završila tek izgonom iz crkve. Nakon što je početkom 19. stoljeća dospjelo u Berlin, 1945. godine potpuno je uništeno u ruševinama bunkera, gdje je čuvano sa stotinama drugih djela starih majstora u posljednjim danima Drugog svjetskog rata.

Danas ga poznajemo tek preko crno-bijelih fotografija. Slika koja je nekoć bila odbačena jer je bila ”previše ljudska”, na kraju je pala kao žrtva totalne dehumanizacije prouzročene ratom. Ona stoji kao opominjući simbol činjenice da ono što odbacujemo iz ideološke zaslijepljenosti ili žrtvujemo mržnji, ostaje zauvijek izgubljeno.

Umjetnost ne ispunjava naša očekivanja, već pita jesmo li uopće dorasli njezinoj slobodi; jer ako nas djelo ne uznemiruje, ono vjerojatno i nije umjetnost. Odbaciti ono što se ne uklapa u naš svjetonazor nije moralni čin, već intelektualni kukavičluk.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora