Histria hosteria

Još jednom (a bit će ovoga još), moram za Autograf sažeti istarsku stvarnost, kopajući po zapuštenim njivama, po zaboravljenim arhivarijama, po sjećanjima koja, gle čuda, naviru kao tsunami, kao pororoca, kao svekoliki povodanj dehumanizacije čovjeka…

Istra je toplo, skriveno, pouzdano gnijezdo u kojem se gnijezde ptići Giovanni i Ivan i Janez, u duhu sutrašnje Europe Jedne. Danas, kada ponekad izgleda da se vraćamo u doba prije Napoleona, prije Kolumba i Gutenberga i Luthera, Nova Europa Jedna ili će nastati ovdje, između Celovca, Vidma, Trsta, Pule i Rijeke, ili nigdje. Koliko je danas tih naših Europa? EU retorika poznaje samo jednu – sebe samu, jer ono sve što je izvan nje, to kanda niti ne postoji.

Unutar pak same Europske unije, razbuđeni nacional-populizmi marširaju neometano na Bruxelles kao nekada Mussolini na Rim, i već vide 27 Europa – koje su sve bijele, kršćanske, suverene. Tako, uz proces stvaranja Europe, teku i procesi rastvaranja i ovakve demokratsko-bankarsko-liberalističke zajednice.

Iz krize se rodila podjela sjever-jug, preko Alpa je radišan, štedljiv, skrupulozan svijet, ispod Alpa mi lijeni, nemarni, korumpirani Mediteranci. Istok je tamo negdje, sa svojim razmetljivim barbarskim tycoonima.

A ova tri entiteta povezuje opasni Balkan, opasni ali i poučni; južnoslavenske harambaše kroz ratove i privatizaciju zapravo su naučili i sređeni Zapad kako je lako skupiti tisućak ljudi s kalašnjikovima, jasno, u ime Doma, Domovine i Boga, pokupiti novac i zlato iz bankarskih trezora, oteti poduzeća, pobiti i protjerati Neprijatelje, i lijepo zasjesti u parlamente, vladine kabinete i dioničarske skupštine.

U tom budalastom kontekstu i trulom ambijentu, s kojima se europska birokratska nomenklatura nije kadra suočiti, treba se sjetiti otočenteskne Tri Europe, one germanske, one romanske i one slavenske. A ta tri etnička oceana prelijevaju se jedan u drugoga upravo u ovom našem jadransko-alpskom luku.

Ali nije zato Histria hosteria ona hipotetična minhenska pivnica u kojoj spremamo kontinentalni puč iz kojega će se roditi Europa Jedna. Nije samo tromeđa ove tri Europe temelj njenog stvaranja, nego možda najprije još dvije negdanje Europe: Četvrta, K. und K. Mitteleuropa, koja ne postoji od 1918. godine i u njoj Peta, hebrejska Europa, bitan dio i prve i druge i treće i četvrte Europe, koja ne postoji od 1945. godine.

Ali postoji kolektivna memorija carsko-kraljevskih petnaestak jezika pod Jednom Krunom, u koju onaj Kovičev trgovački pomoćnik bez pasoša kreće obljubiti sve blažene djeve od Krakowa do Boke, od Temišvara do Gorice. I postoji kajanje u dijelu kršćanstva zbog Shoah, i postoji blistavo židovsko kulturno nasljeđe, naše nasljeđe, bez kojega smo – ništa. Nema nas.

To je bilo nekad, a onda smo zažarene strasti sve to rasuli u prah i pepeo, kroz dva svjetska rata, dva vala egzodusa, slavenski pa romanski. Histria hosteria (ossia, hostaria) uspostavila se s razvalina razorenih sela Julijske krajine, iz pepela spaljenih logoraša, iz kostura fojbi. Iz jezivog iskustva krvavog Novecenta, ali i iz sjećanja convientne Serenissime, rodio se istarski multikulturalizam, kao bitni, dominantni Weltanschauung.

Histria hosteria. Zapravo jedinstvena Osmica u kojoj nas toplo dvori bujna Goldonijeva Mirandolina, dok uz ognjište meštar rasteže triestinu pjevajući kako bura prevrće uopenski tramvaj: cvancik personen in ajn automobil, das is cufil, das is cufil. U Osmici su Ribničarje s košarama, Šavrinke sa sprtama jaja, Vrsarani s kašetama srdel, kranjski kosci, bošnjački zidari, bavarski turisti, radišni i imućni vinari i uljari iz Šempasa, Vižinade i Ulcinja.

I ja s laptopom na koljenima bilježeći La Histoire, životnu priču – a ne tu uznositu, junačku, veličanstvenu: u jednu riječ, bijednu povijest, dok mi se prsti sapliću uzalud pokušavajući slijediti uzbuđenu dušu i sretno srce i raspamećenu pamet.

Jer ovdje je, kao malo gdje drugdje, već nastala ”europska Europa” postavljena napose u zlatnom pravilu gostoljublja i čovječnosti – omogućiti sva prava, pa i povlaštena prava za sve manjinske skupine: ovdje se dogodila samorodna euro-akulturacija, koja se sastoji u neprestanom zbrajanju i umnažanju, a ne odbijanju i dijeljenju, ali to nije stvorila samo politike, nego je to stvorilo politiku.

”Istra, eksperimentalni vrt Europe”, EU (tada još EZ) nije tek retorično podarila Istri ovaj kićeni naziv: Istra, njen najveći dio, u Hrvatskoj, se kulturalno otvarala prema susjedima i susjedstvu možda prva u poratnoj Europi, na samoj granici Zapada i Istoka, još tamo od vremena sporazuma u Osimu kod Ancone 1975. godine.

Da bi početkom raspada Jugoslavije i balkanskih ratova istarski politički, socijalni korpus postao oaza u pustinji divljanja pograničnih i balkanskih nacionalizama, u prvom redu onog domicilnog, hrvatskog. To ravnovjesje širi dobre vibracije sve tamo do Koruške, Prekmurja i Međimurja, do Furlanije i Veneta, do Dalmacije; i to kraško-jadransko područje danas je najeuropskiji demos uopće, ono je jezgro buduće Europe jedne i jedinstvene, jer tu se danas skladno prelijevaju jedni u druge etnički oceani Europe, germanski, romanski i slavenski.

Baš tu, kao male gdje drugdje, ali to nije neka apstraktna ”idila”, to je harmonija stečena iz vjekovnoga nizanja Srebrenica-za-Srebrenicom, od Uskočkog rata kada mi Benečani otimamo Kraljevcima stada i cijela sela za otkup, od Ottocenta kada cijela sela od peronospore pa od fašizma bježe u Jugoslaviju, u belgijske rudnike ugljena i čileanske kopove salitre, od četiri stotine sela koje fašisti spaljuju, i ljude u njima, od Kobarida do Premanture, od fojbi i slobode kada cijeli gradovi bježe preko granice – mi preparo le valise, la fameia e el bocalin, qua bisogna far fagoto, perche i druxi xe vissin…

I onda je Istra rekla Ya basta!, kad su poletjele balkanske granate i rakete i orkani i krmače, kad je Rambo Amadeus zapjevao užasni naš slavenski i jugoslavenski refren Kalašnjikov-Kalašnjikov-Kalašnjikov-Kalašnjikov-Kalašnjikov.

Istra, ta moja makar pomalo i hiperbolizirana mega-Istra, usprotivila se pokolju, znala se pokajati i saprati vlastite krvave ruke, smogla je snage reći – oprostite, jer neoprostivo je zlo činiti zlo i onome koji je tebi činio zlo.

Ali, sve su ovo samo words-words-words. Najočitije o istarskome psiho-mentalnom ambijentu svjedoči već sama, gola i banalna statistika. Statistika je, vele, doduše, samo točan zbroj netočnih podataka, ali ipak i znanstveni temelj, iz kojega brzopleti autor, poput pisca ovih redaka, može slobodno razigrati svoje preuzetne artističke interpretacije.

Prema posljednjem popisu stanovništva Hrvatske iz 2011. godine, Istarska županija brojala je 208.055 stanovnika, od čega 142.173 Hrvata, 12.543 Talijana, 7.206 Srba, 6.146 Bošnjaka, 2.393 Albanca, 1.793 Slovenca, 759 Crnogoraca, 858 Roma.

Znači ovako: krasna-zemljo-Istro-mila-dome-roda-hrvatskog, kako uznosito pojemo i himnično, a u tebi, gle, Istro moja mila, sirotice pusta, (kako su nas tješila naša braća nakon što su nas prodala Italiji!), a u tebi je – šezdeset tisuća manjinskih duša, trideset posto ”nehrvata”. Hvala bogu! No ”najeuropskije” su tek naredne statističke jedinice: čak 25.203 osobe izjasnile su se ”regionalno” a ne nacionalno, to jest kao Istrani, a narednih 4.078 ljudi odbili su bilu kakvu grupnu, kolektivnu pripadnost. Znači nekih čak 15 posto stanovništva.

Jednako su zanimljive statističke jedinice (čitaj: ljudi!) svrstani prema vjerskim uvjerenjima. U Istri danas ima 12.253 agnostika ili vjerski neiskazanih, te još 19.774 ateista. Znači, opet, više od 15 posto stanovništva. I to u ambijentu koji od tebe očekuje u prvom redu i osobito i naročito to – da se izjasniš po krvnoj i vjerskoj pripadnosti, a ako to ne učiniš smatraš se ”pomalo” kao crna ovca.

I mi se Istrani ponekad ćutimo kao da smo – crne ovce; ta, dovraga ako su svi ostali Hrvati i katolici, a zašto mi tu uvijek nešto izvolijevamo! A možda je naprosto deplasirano biti profesionalni patriot i konfesionalni zanesenjak – svojstva od kojih se i danas uzvišeno uzdižu i nadimaju prsa naroda od Vardara-sve-do-Triglava, a oči pune suzama radosnicama od većeg samoga pripadanja svome narodu i svome bogu.

Istra, kao, recimo, kolektivno biće, kao ona dva diva što nam ih je izumio Vladimir Nazor, a mi mislimo da su iz narodne legende, Veli Jože i Dragonja; shvatila je bezizlazje čistunstva, osobito ovog potonjeg, patriotskoga, iz razdoblja krvavog jugoslavenskog raspada.

No osim statistike, važnije je to što se sve ove istarske etničke i konfesionalne i svakovrsne manjinske skupine u Istri osjećaju sigurno i kod svoje kuće. Ali, Istra više nije uopće usamljen slučaj, ona je možda početak i ogledan pokušaj auto-europeizacije – koji je i počeo, zato što je ovakav kakav je, zapravo započeo istrijanizaciju Europe.

Istra je anticipirala – sama sa sobom i na sebi samoj – sutrašnje europejstvo, koje se širi, naravno, najprije na naše susjedstvo. Osobito na Trst; jer samo Trst je – Trst. Gorica je Gorica, und Goertz xe Gorizia, ampak Trst je – Trieste de no se pol. E perche no se pol? Perche no se pol!

Jer za ovaj naš poširi ambijent, posve je svejedno što uzdišu u Bruxellesu, što viču u Istri, što šapuću u Beču, Rimu, Ljubljani i Zagrebu: od svega toga ništa, ako Trst ne promrmlja kroz zube e-va-be-dai femoghe anche una festa slovena… Ma alora, me par, che ‘desso come che se podaria?

Naravno, gdje god postoje takve granične, rubne, marginalne situacije i miješani živalj, stvara se jedinstveni, poseban stav; a to je slučaj s cijelom mojom iredentističkom Istrom.

Slično je u Međimurju, ili u Prekmurju, a tako je i u Furlaniji, u Boki, u Vojvodini. Svugdje gdje su dvije kulture u kontaktu, ili više njih, dominira nešto što se Paolo Rumiz usudio prvi reći: nešto bolje od arhetipa velikih zajednica. Dakle, takve situacije rađaju i plodovima, a ne samo krvlju.

Istra ova i ovakva, ugodna oštarija, nastala je iz ambijenta i konteksta oko nje i u njoj – mediteranskog, alpskog, balkanskog, panonskog, povijesnog i naročito psihopatološkoga – u njenim vlastitim kolektivnim gabaritima i izvan njih, kao istinski europski ogledni empirej, i baš zato je nužno upustiti se ozbiljnije u hereditas Histriae, u bašćinu, u onu misaonu legacy koju su nam zaviještali Mijo Mirković i Zvane Črnja, Darko Bratina i Fulvio Tomizza.

Mogao bih ovdje nanizati cijelu bisernu ogrlicu i drugih ljudi, koji su, poput ove četvorice čvrstih temelja i utemeljitelja rekonstrukcije convivenze u 20. stoljeću: Tommaseo, Vivante, Cialente, Bettiza, Pahor, Rebula, Pavišić, Gervais…

Zapisao je Črnja o Miji Mirkoviću, pjesnički pseudonim Mate Balota: ”…To je starinska ideja našeg pučkog otpora evropeističkim koncepcijama sile, koja je bila sudbonosni katalizator u svim ovdašnjim procesima – od grubog, nepismenog Karla Velikog, kad su franački osvajači bacali našu djecu psima da je jedu, pa sve do Adolfa Hitlera kad je na našu slobodarsku, ‘barbarsku’ herezu izvršen posljednji uzaludan juriš… U krajnjoj liniji, teorija o regionalnom, dakle perifernom ili provincijskom značenju naših čakavskih pjesničkih mikrokozmosa, pola iz od potpuno neprihvatljive pretpostavke da su civiliziranije ljudske skupine kulturno zanimljivije od manje civiliziranih… Umjetnička vrijednost Balotine poezije u cjelini, potpuno opovrgava ovakve tvrdnje…”

Mijo Mirković pak na najbolji će nas način uvjeriti kroz svoju ingenioznu markaciju nas samih u nama samima, u jednom od ponajboljih biografskih romana ikad napisanih u svijetu, i ujedno temeljitoj znanstvenoj raspravi ”Matija Vlačić Ilirik”:

”I još jednu sliku ponio je Vlačić sa sobom iz Labinštine: sliku ljudi, od kojih je potekao, tih njegovih Ilira, Hrvata, Vlaha i Slavena, kako ih on naziva: ljudi iskonskih, realnih, upornih i uspješnih; ljudi, što od nepovoljnih uslova prirode stvaraju povoljne; ljudi odvažnih i neposrednih, što ne strepe ni pred čime, nego se sa svim nepogodnostima, nesrećama i nezgodama hrabro i realno hvataju u koštac; ljudi, što krmilo vlastitog života i vlastite sudbine drže čvrsto u vlastitim rukama; ljudi što mogu izdržati, gdje nitko drugi ne može: na pržini, na kamenu, u suši, na vjetru, u slamom pokrivenom ovčjem dvoru, spavajući uz ovce, odjeveni, s nabijenom puškom pored sebe. Ljudi, koji cijene iznad svega slobodu, nezavisnost i ljudsko dostojanstvo. Slavenski, prastari ljudi. Neodoljivi ljudi…”

Već samo ovaj uzbudljivi proglas, a ne samo britka literarna paradigma, dovoljno je neodoljiv, rekao bi Mijo, da nas povuče za sobom, da se sami latimo utiranja vlastitoga puta, sada osobito, kada su na vidiku prijetnje propasti, na vidiku naziremo crteže koje je 1778. godine crtao u Puli Louis-François Cassas, ruševnu Pulu, nigdje nikoga, osim nekoliko Morlaka koji čuvaju na Forumu nekoliko koza i ovaca.

Bratina i Tomizza također slijede najčistije tragove svojih prethodnika; tamo od prvih heretika, glagoljaša, protestanata, petrarkista i renesansnih humanista, koji djeluju u trpeljivome ambijentu Serenissime, te osobito osamljenih zagovornika convivenze u dobu ”romantičnog” bujanja nacionalizama u Ottocentu, od Tommasea do Vivantea; da spomenem ovdje samo ovu dvojicu koji su mislili i na jedne i na druge.

Tada nastali interetnički raskol, surovu shizmu preobraženu u borbu za teritorij, za dominaciju, za naciju, naročito na sjevernom Jadranu obilježit će naše okolje sumornim znakom, koji od tada do danas visi nad nama.

Jože Dolmark: ”Dve velike osebnosti, Darko Bratina (1942.-1997.) in Fulvio Tomizza (1935.-1999.), sta zapustili pečat na tem lepem in zgodovinsko burnem ozemlju. Oba sta z zavzetostjo govorila o stvari skupnega življenja na obeh straneh meje, o sožitju narodov in njihovih različnih kultur, o medsebojnem razumevanju in o obojestranski strpnosti. Verjela sta, da so to stvari, ki se jih ljudje lahko dotaknemo, vzljubimo in skupno gojimo. Verjela sta, da se človekovi očesi hočeta preliti ena v drugo kot dve sosednji jezeri. V bodočem skupnem evropskem domu. Biti skupaj.”

I dok ”padaju” granice europskih država i nacija, postavlja se pitanje čemu ove teme, čemu euroregionalizam, convivenza, shvaćanje i prihvaćanje drugoga kao samoga sebe, kada nam to i tako propisuje kršćanska moralka, te ako će cijeli kontinent možda jednom postati naša zajednička multietnička europska država, La Babele possibile?

Doduše, širi se ideja da su pogranični prostori naš skupni Zwischenland i Niemansland, ali sveti ”Heimat” paralelno buja na ovim istim granicama. Zato ”mitiziranje” Mirkovića i Črnje, Bratine i Tomizze, zagovaranje ideje covnivenze i interetničnosti i plurilingvizma i multikulturalnosti danas postaje sve potrebniji, sve stvarniji program održanja harmonije, upravo za ono ogledno doba kada europske granice budu istinski ”pale”.

Jer, prosječni Istranin sit je himni, zastava i nacionalnih zanosa. Rekao mi je nedavno s uvažavanjem Miha Baloh (koji je prije pola stoljeća igrajući u slovenskom kazalištu na prvomajskim paradama prkosno po Trstu nosio slovensku zastavu – i zato dobio izgon iz Italije!) da smo mi Istrani najprije Istrani, a poslije toga dolazi sve ostalo.

Nigdje Italija, Slovenija i Hrvatska nisu slabije nego u Istri, i zato nigdje nisu tako snažne! A kad to velim, nikako ne mislim da ponosne patriote (ima ih i ovdje!) koji i sad budno stražare na granicama kojih ”nema”.

Nego mislim upravo na onu tako tipično istarski (tržaški, kraški, goriški, koroški…) smjernu i šutljivu, trpeljivu i strpljivu, radišnu i srdačnu većinsku populaciju sjevernog Jadrana, i talijansku, i hrvatsku, i slovensku; ta populacija tvori kolektivni mentalitet pograničja, i ona hoće postvariti svoj ”niži” a ne više ”viši” interes; živjeti dobro, raditi, zaraditi, provesti se – a ovdje se to ne može bez prijaznog i prijateljskog odnosa s onim drugim, i najprije poslovnog, interesnog kontakta, s tim drugim – koji ima sva prava na ovaj teritorij kao i mi sami, bez obzira na to je li ”večinec” ili ”manjšinec”, i živi li s ove ili one strane granice!

Treba samo baciti u more svete osjećaje ”naše” i ”njihovo”, ”mi” i ”oni”. Pokušavam biti – On, prije nego Ja, i to je cijela tajna Oštarije Istra, Osmice Istra.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Utopija distopije
    •  Za europeizaciju Europske unije
    •  Aiaiai noi altri vieci-stari
    •  Humanizacija vs. bestijalizacija
    •  ''Vaše more – naše more'': Svoje more
    •  Bosna kao Gaza???
    •  Dobri čovjek Fulvio Tomizza (uz 90. godišnjicu rođenja)
    •  Kulturtreger
    •  Dan pobjede – Vae victis
    •  Srebrenica – svijest naših savjesti

> Svi tekstovi ovog autora