Drago Pilsel za Danas o “Argentinskom romanu”

Aleksandra Ćuk

Drago Pilsel, hrvatski novinar, teolog i arktivista za ljudska prava čiji će “Argentinski roman” predstavljen u utorak , 26. maja u 18 sati u knjižari Delfi rođen je u Argentini, u porodici koja je bila sve samo ne obična. Jedan deda bio mu je saradnik Gestapoa, drugi ustaša, a otac – telohranitelj Ante Pavelića.

Okružen mitovima o “slavnoj NDH” i “blajburškoj tragediji”, Pilsel je odrastao u svetu u kojem su identitet i lojalnost bili neupitni.

Stasajvajući u porodici bliskoj ustaškoj ideologiji, Pilsel je od malih nogu učio da su svet i ljudi podeljeni na “naše” i “njihove”.

Njegov “Argentinski roman” je autobiografska priča o tome šta se dešava kada čovek odluči da iz takvog sveta izađe – i koliko to košta.

Pilselovo prvo izdanje Argentinskog romana je svojevremeno predstavljeno u Danasu.

“Novo, dosta prošireno i revidirano izdanje koje objavljuje Laguna (a u Hrvatskoj VBZ) radio sam tri mjeseca”, kaže Drago Pilsel u intervjuu za Danas.

Povodom izlaska knjige u Laguni, ističe da mu ovo izdanje njegove autobiografije, donosi veliku satisfakciju jer bliže stiže brojnim prijateljima i znancima među Srbima, kojima je posvetio dobar deo svog života .

Sve od, kada je kako kaže, kao suosnivač Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (1993), počeo da brani ugrožene Srbe u Hrvatskoj.

“Sretan sam i zbog činjenice da ova knjiga djeluje kao pečat na iskazu mojeg prijateljstva prema Srbima i na mojoj obavezi da ostanem ustrajan u njegovanju dobrih, napose ekumenskih odnosa između katolika i pravoslavaca, među kojima se nastavljam razvijati kao teolog, planiranom doktorskom disertacijom. Čitatelji dobivaju ispovijest o mojoj transformaciji jer dolazim iz ustaške emigracije u Argentini”. kaže Pilsel.

Koliko ste pisali prvo izdanje knjige i da li vam je bilo teško da se odlučite za autobiografski roman ili uopšte nije bilo dvomljenja ?

Ovu sam knjigu napisao za samo osam dana. Tu je knjigu svojedobno predstavio moj drug Rade Radovanović, u Danasu. Novo, dosta prošireno i revidirano izdanje koje objavljuje Laguna (a u Hrvatskoj VBZ) sam radio tri mjeseca. To vam govori koliko je to u meni kuhalo, pa kada je nastupio trenutak, samo je krenulo iz mene van, kao gejzer.

Knjiga je, zapravo, rezultat duge psihoanalize koju sam obavio kod jedne drage geštaltistice, Zdenke Pantić, u Zagrebu. Četri i pol godina je to trajalo. Zatim sam deset godina to u sebi sve skupa žvakao, dugo o svemu razmislio i onda sam sjeo i sve što sam tada znao napisao. Radio sam danju i noću. Novo izdanje ima nove momente, osobito pojašnjavam moj odnos sa Srbima i srpskim pitanjem u mom životu, ali su ispravljene neke netočnosti ranijeg izdanja. Odluka je bila dugo vagana, ali kada sam donio odluku, brzo sam to obavio.

Argentinski sveštenik vam je ukazao na protivurečnost vašeg života — da ste se radnim danima borili za ljudska prava i protiv diktature, dok ste vikendom živeli u svetu opterećenom nasleđem fašizma. Kako je započeo vaš preobražaj i šta i ko vam je u tom procesu najviše pomogao?

Počeci mog “preobražavanja” je susret s časopisom Nova Hrvatska koji su hrvatski emigranti izdavali u Londonu. Mogla je to biti 1980. godina. Tada počinjem shvaćati, zahvaljujući tom časopisu, da možeš biti Hrvat ali ne nužno i simpatizer ustaštva. Drugi važan trenutak je kraj rata s Englezima 1982. radi otočja Falklands koje mi, Argentinci, zovemo Islas Malvinas. Tada odlučujem studirati novinarstvo, a prakticirao sam ga od septembra 1979. kada mi je bilo 17 godina, jer sam tada počeo nastupati na jednoj patagonijskoj televiziji. Studij novinarstva je pred menom otvorio širi spektar latinoameričkih tema. Treći momenat je studij filozofije i teologije koji sam započeo kao franjevački pripravnik, ali na fakultetu isusovaca gdje je tada rektor bio pokojni papa Franjo.

Oni su mi pojasnili zbog čega sam i kako sve pripadnik argentinskog društva, a ne samo da imam difuzni hrvatski identitet. Konačna evolucija se događa između 1993. i 1995. kao osnivač i član Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, osobito nakon “Oluje” jer sam među prvima upozorio na teške zločine hrvatske strane nad našim Srbima. Zbog svega ovoga sam izgubio gotovo sve prijatelje Hrvate u ustaškoj emigraciji u Argentini jer mi nisu mogli oprostiti što sada nešto “za Srbe” radim. Ali ja sam znao da to što činim je valjana i na Evanđelju utemeljena stvar.

Koliko je teologija uticala na vaš moralni i politički preobražaj? Čemu vas je naučila — ne samo kao misao, već i kao životno iskustvo?

Rekao bih da najviše. Stvoreni smo na priliku i sliku Boga. U Bogu nema ni nacionalnosti niti bilo koje druge razlike među nama. Crkva, Kristova, sastavljena je od ljudi koji postaju novi čovjek, krštenje i prihvaćanjem osobu Isusa iz Nazareta kao našeg spasitelja. U tom novom, kozmičkom bratstvu, dužan sam izaći u susret najmanjima i svima u potrebi. Nakon “Oluje” to su za mene bili braća i sestre hrvatski Srbi.

Kada se proučava teologija, a prije toga filozofija, susrećemo mnoge formativne autore. Meni sada na pamet pada Pascal. Pascal je uvidio dvostruki karakter imaginacije: da može biti produktivna i doprinos znanosti, ali da može biti i uzročnik obmana. Pogreške imaginacije, kao ovih naših nacionalista, doprinose bijedi čovjeka kao biću koje ne teži transcendenciji, trska u kojoj nedostaje drhtaj. Ovaj drhtaj je onaj duh koji u biću oživi, onaj duhovni nespokoj koji bi žabokrečina života primirila i potopila.

U romanu se bavite mitovima koji i dalje opterećuju hrvatsko društvo, poput “blajburške tragedije” i procesa kanonizacije Alojzija Stepinca. Istraživali ste arhive i imali uvid u dragocena dokumenta — šta vam je bilo najvažnije da istaknete kada je reč o ta dva pitanja?

Kao prvo, na Blajburgu se nije dogodio nikakav masakr. Ubojstva poraženih snaga i civila počinju sutradan, 16. maja 1945. Iako su to teški zločini partizana, opirem se mitu o “genocidu nad Hrvatima” koji gura hrvatska ultradesnica i neoustaški sektori dijaspore i našeg društva. Oko Stepinca ima zaista toliko puno toga da ne znam gdje bih započeo. Ali, kratko, ovako: 1938. je bio konzultiran od autora enciklike pape Pija XI koja je trebala osuditi rasizam a imala je radni naslov “Humani generis unitas” (Jedinstvo ljudskog roda) a koja nije objavljena jer je taj papa umro nekoliko dana prije zakazanog datuma objave, a njegov nasljednik, Pio XII, ju nije kasnije objavio.

Stepinac 1938, svjedoči autor radne verzije, isusovac John La Farge, u svojim memoarima, savršeno razumije pitanje rasizma i opasnost rasnih zakona. Reagira javno tek koncem 1942. a ja postavljam pitanje veličateljima lika i djela Alojzija Stepinca: kako tumače da je prespavao 1941. i svu grozotu koja je došla s ustašama? Počevši od rasnih zakona i progona nad Srbima i njihove Crkve?

“Argentinski roman” odlikuje disciplinovano pisanje, čini se da primat više dajete činjenicama. Kao da ste namerno izbegavali insistiranje na emocijama. Zašto ste se odlučili za takav ton?

Već sam rekao, emocije su postale nešto meni razumljivo i nešto što mogu kontrolirati zahvaljujući dugogodišnoj psihoterapiji. Zatim, zaključio sam da će ovako napisana knjiga dobiti na snazi i na vjerodostojnosti.

Šta vam je bilo najteže i najizazovnije u procesu odvajanja od starog identiteta?

To što sam nazvan izdajicom, što sam izgubio gotovo sve moje hrvatske prijatelje u Argentini, što moja majka dugo nije mogla prihvatiti način na koji se bavim novinarstvom (sada živi u Zagrebu i shvaća, konačno, što radim i zašto to radim), a moj otac je umro u stanovitom preziru mene i mog javnog života.

U romanu povlačite paralele između Argentine, Hrvatske i Srbije. Šta, po vašem mišljenju, povezuje ta tri društva?

Nesposobnost da objektivno sagledamo povijesna događanja. Nesklonost da prihvatimo princip, koji je, ponavljam, na Bibliji utemeljen: da nije najvažnije žaliti žrtve vlastite, a tražiti krivicu u tuđoj zajednci, već obratno, da je najpoštenije i najispravnije žaliti žrtve tuđe zajednice, a kajati se zbog nedjela u vlastitoj zajednici.

Kako danas vidite odnose između Hrvatske i Srbije, ali i odnose između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve?

Na političkoj razini su odnosi izuzetno loši. Ali obični ljudi znaju da je odavno nastupilo vrijeme da jedni druge opet gledamo kao braću i sestre. Crkveni odnosi su, u većoj mjeri, s figom u džepu. Veći dio hrvatskih biskupa ne oprašta SPC ona pisma papi Franji (prvi sam ih objavio) zbog kojih je Franjo obustavio proces kanonizacije i započeo formiranje mješovite komisije o Stepincu. SPC pak, iako ne smijemo generalizirati, očekuje jedno cjelovito izvinjenje zbog zločina ustaša nad Srbima i pravoslavnima općenito.

Poznavali ste papu Franju. Šta smatrate njegovim najvažnijim zaveštanjem i kako vidite pontifikat pape Lava XIV (Roberta Prevosta)?

Papa Franjo nas je podsjetio da smo dužni prakticirati sućut i milosrđe. Božje ime je milosrđe. Lav XIV mi se dosta dopada, energično navještava mir i nije oklijevao kada je morao proturječiti Donaldu Trumpu, osobito u vezi rata s Iranom.

Koliko pratite zbivanja u Srbiji — studentske proteste i odnos vlasti i SPC prema njima? Mnogi smenu vladike Justina povezuju s činjenicom da je studentima iz Novog Pazara omogućio da prespavaju u konaku manastira Studenica tokom protesta. Ako ste upoznati sa slučajem, kako ga tumačite?

Na strani sam studenata, iako ne vidim kako će izgurati zadane ciljeve. Politički dio njihove borbe pušta vodu. Nije konzistentan. Dopada mi se akcija naljepnica “Studenti pobeđuju”, ali ne vidim kako to oni pobeđuju. Što se Justina tiče to je magla, fake konstrukcija. Iz pouzdanih unutarcrkvenih izvora koje imam u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu i drugdje sam informiran da je vladika Justin zaista loše i nezainteresirano vodio eparhiju Žičku. Mislim da je mjera koju je donio upravo završen Sabor razumna i opravdana.

Zašto ste odlučili da ovu priču ispričate kroz roman, a ne recimo memoare?

Jer imam toliko toga za reći da sam odlučio da ću napisati i memoare, ako proživim još neko vrijeme. Argentinski roman je bio pitanje hvatanja zraka i centriranje moje psihe i duše.

Da li ste danas pomireni sa sobom?

Tako kažem u knjizi i kolumnama. Da nisam, značilo bi da sam uzalud toliko godina hodao na psihoanalizu, a još puno više godina prijateljevao s antifašistima i Srbima.

Šta biste voleli da čitaoci ponesu iz “Argentinskog romana”?

Uvjerenje da, ako se doista suočimo s našom nutrinom i istinom o sebi samima, zaista možemo puno toga promjeniti i biti korisni za društvo u kojem živimo, osobito za našu porodicu.

(Prenosimo s portala beogradskog dnevnika Danas).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora