Uz vijest o Nobelovoj nagradi za književnost Anni Carson

Tekstove za scenu ne biram zato što su dobri. Dobrih je ionako previše i svi su nevini. Biram one koji me uznemire prije nego što ih razumijem, kad osjetim da jezik zna o tijelu nešto što tijelo još nije priznalo.

Anne Carson (Nobelova nagrada za književnost 2026.) pripada toj maloj obitelji u kojoj su Cvetajeva, Duras, Koltès, Pasolini, Genet i Guibert. Pisci kod kojih žudnja nije tema nego sintaksa.

“Norma Jeane Baker Trojanska”, taj tekst sam izabrao za Mini teater kao tekst o ženi koje nema. Euripidova Helena nikada nije bila u Troji, ondje je bio oblak, eidolon, i za taj su oblak ljudi deset godina ginuli. Carson u tu prazninu upisuje Marilyn.

Učili smo kod profesorice Šafranek da je objekt-uzrok žudnje obično ništa, ali to ništa u ovom slučaju pokreće vojske, studije, tabloide i tržišta.

Rat se vodi za sliku. To je politički teatar u najstrožem brechtovskom smislu, samo što ne poučava nego razgolićuje mehanizam fascinacije dok nas njime i dalje drži.

Htio sam da to u Miniju režira žena i igraju žene, jer ovaj tekst ne podnosi još jedan muški pogled koji bi objašnjavao što pogled čini.

Meni je ipak najdraži Antigonick. Edouard Louis poslao mi je svoj prijevod Carson na francuski. U originalnom izdanju prizori su poredani kao strip. Prije dva dana spominjao sam ga studentima glume na Akademiji da bih dočarao što je živa antika, a posredno i zato da objasnim zašto je Pasolini odabrao Calderona.

Antigona živi između dviju smrti i govori o njezinu nepodnošljivoj privlačnosti. Carson taj sjaj proizvodi rezanjem Sofokla. Skida sve što je stoljećima naraslo kao pobožnost i ostavlja suhu, brzu, drsku rečenicu, a na scenu dovodi nijemog Nicka koji mjeri.

U Napulju, kod drage Igine di Napoli, na radionici u Teatro Nuovo, pod vulkanom i u gradu koji s mrtvima živi prisnije nego ijedan drugi u Europi, taj tekst nisam morao aktualizirati.

Antigona ne pregovara, Kreont se guši u vlastitim glagolima, nepokopano tijelo mjera države.

A onda “Autobiografija crvenog”, meni najdraža knjiga zbog koje sve ovo pišem. Zašto me tako privlači? Zato što je to jedina ljubavna priča koju znam u kojoj je čudovište subjekt. Gerion je u mitu samo deseti Heraklov posao, crveno krilato stvorenje koje junak ubije usput, zbog stoke. Carson okreće kameru i čudovište je dječak, krila skriva pod jaknom, a Heraklo ga ne ubija strijelom nego odlaskom.

To ja radim u teatru. Nasilje heroja postaje nasilje ljubavnika, i to je preciznije od svake psihologije. Svi smo mi koji smo voljeli nekoga tko je lakši, ljepši i ravnodušniji od nas nosili ta krila pod jaknom.

Privlači me zato što je crveno boja mesa, lave, srama, uzbuđenja. Gerion fotografira jer drukčije ne može ispričati sebe. Njegova autobiografija je niz slika u kojima unutrašnjost pokušava postati vidljiva. To je moj posao.

Kazalište je napor da se unutarnje pretvori u izloženo tijelo, i svaki glumac s kojim sam radio u nekom je trenutku morao raširiti krilo koje je dotad krio.

Carson podsjeća da je Stezihor pjesnik koji je pridjeve oslobodio homerske ukočenosti, koji je stvarima dopustio da budu drukčije nego što im je propisano.

Isti je Stezihor, kaže legenda, oslijepio jer je uvrijedio Helenu, pa napisao palinodu: nije bila u Troji.

Lijepi crveni dječak i žena od oblaka imaju istog oca. Tu se moj izbor zatvara u krug koji nisam planirao, ali sam ga slijedio. Gerion, Helena, Antigona su tri bića kojima je mit dodijelio ulogu objekta, a Carson im vratila glas i krik.

Roman u stihovima već je napola predstava. Volio bih jednom vidjeti to krilo otvoreno pod reflektorom, iznad vulkana. Do tada, nagrada iz Stockholma samo potvrđuje ono što je tijelo znalo prije Akademije.

***

Anne Carson (1950.) školovala se na Sveučilištu u Torontu, a od 1979. predavala je klasičnu književnost, komparativnu književnost i kreativno pisanje na sveučilištima diljem Sjedinjenih Država i Kanade, uključujući McGill, Michigan, NYU i Princeton.

U književnost je ušla pošto je 1981. obranila doktorsku radnju o grčkoj antičkoj pjesnikinji Sapfi, čije je fragmente i prevela na engleski (“If Not, Winter”, 2003.). Upravo će joj taj rad poslužiti za pisanje prve knjige “Eros the Bittersweet: an Essay” (1986.), poslije koje su nastale brojne autorske knjige kao što su “Short Talks” (1992.), “Glass, Irony and God” (1995.), “Plainwater” (1995.), “Autobiography of Red” (1998.), “Economy of the Unlost” (1999.), “Men in the Off Hours” (2000.), “The Beauty of the Husband” (2001.), “Decreation: Opera, Essay, Poetry” (2005.), “Nox” (2010.), “Antigonick” (2012., prema Sofoklovoj tragediji “Antigona”), “Red Doc>” (2013.), “Nay Rather” (2013.), “The Albertine Workout” (2013. – hrvatsko izdanje “Vježba zvana Albertina”, 2018.), “Float” (2016.), “Norma Jeane Baker of Troy” (2019., prema Euripidovoj drami “Helena”), “The Trojan Women: A Comic” (2021., prema Euripidovoj tragediji “Trojanke”), “H of H Playbook” (2021., prema Euripidovoj tragediji “Heraklo”).

Napisavši više od dvadeset autorskih knjiga i prijevoda (Sapfa, Eshil, Sofoklo, Euripid…) objavljenih do danas, Carson je osvojila brojne nagrade i priznanja, među kojima su Guggenheimova i MacArthurova stipendija, književna nagrada Lannan, dvije nagrade Griffin za poeziju, nagrada T. S. Eliot, Nagrada Princeze od Asturije. Švedska akademija joj je 8. listopada dodijelila Nobelovu nagradu za književnost za 2026. godinu.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora