autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Hrvatsko je društvo bolesno, ali ima lijeka

AUTOR: Bruno Petrušić / 07.11.2026.

Bruno Petrušić

Hrvatsko društvo je bolesno. Možda čak i boluje od terminalne bolesti kojoj još uvijek ne znamo ime. I može nas, možda, tješiti činjenica da su društva diljem svijeta pogođena istom dijagnozom.

Pogledajmo samo preko ”bare” pa ćemo vidjeti američko društvo – često postavljeno kao trendovski predvodnik i svojevrsni ”role-model” ostatku zapadnog i civiliziranog kruga – kako se koprca u umirućem hroptanju pokušavajući, iz kruga u krug demokratskih izbora, doći do malo svježeg zraka.

Ali ne ide.

A ako pogledamo u vlastito europsko dvorište, možemo mirne savjesti zaključiti da naš slučaj društvene terminalne bolesti još uvijek ne potrebuje drastične mjere i kirurške zahvate, pa se možemo nakratko opustiti i uživati u palijativnoj skrbi koju nam samozaborav i odgođeni učinak omogućavaju. Lijeka, izgleda, nema. Samo je pitanje vremena kada će smrt nastupiti.

U svojoj enciklici o novim stvarima (Rerum novarum, 1891), enciklika od koje počinjemo brojati socijalne enciklike rimskih biskupa i s kojom Crkva postaje svjesna svojega socijalnog (društvenog) nauka, papa Lav XIII. sasvim precizno uočava uzrok bolesti koja je pritiskala ljude, društvo i Crkvu njegovog vremena, a koja – čini se istom snagom i jednakom upornošću – pritišće i nas danas. Bolest je to koju otkriva prva rečenica enciklike:

”Živa želja za prevratom koja je već odavna počela uzbuđivati narode morala je, naravno, kad-tad prijeći s političkog na srodno gospodarsko područje. Doista, nečuveni napredak industrije i znanosti, promjena odnosa između poslodavaca i radnika, bogatstvo nagomilano u rukama nekolicine i siromaštvo velikog mnoštva, porast samosvijesti u radnika i potrebe međusobne povezanosti, osim toga pad ćudoređa, prouzročili su provalu sukoba.”

Nudi li koja druga rečenica, napisana i nedavno, bolju dijagnozu u kojoj se kao društvo nalazimo? Ako nudi, ja ju još nisam našao.

Pa sam zato i odlučio prihvatiti poziv i početi pisati ovdje, Autografski, o onome što smatram da je jedini mogući lijek koji može ovu društvenu bolest obuzdati (reći da bi ju mogao izliječiti bi bilo odveć preuzetno) kako bismo došli do svježeg zraka i nastavili borbu sve do kraja.

No, problem s tim lijekom je taj što on predstavlja najbolje čuvanu tajnu Katoličke crkve. Tu je, postoji, te se u njega ulaže jako mnogo vremena, energije, volje i Duha, ali ostaje opet nekako po strani. U prikrajku. Izvan dosega reflektora šire društvene, ali i crkvene, javnosti.

Ipak na dohvatu je ruke, ali je naša pažnja zaokupljena showom koji se odigrava pred našim očima, u moru ekrana koji nam ne daju podignuti pogled.

Jer pažnja usmjerava ruku, a ruka nastavlja i dalje skrolati sve dok nešto ne prekine pažnju koju posvećujemo algoritamskom sadržaju na našim pametnijim mobitelima. Ako se dogodi trenutak – fino je o tome pisala Simone Weil – milosti koja u naš feed unosi težinu stvarnosti koja nas okružuje, onda ćemo imati priliku, i to samo onoliko koliko traje bljesak munje, upraviti ruku prema lijeku, ako obratimo na njega pažnju. Možda ne zbog same bolesti, nego prije zbog težine koju treba podnijeti.

A što je milost? Katekizam nas uči da je milost naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje. A kako postajemo Božja djeca (sinovi i kćeri)? Postajemo krštenjem, a krštenje je jedan (u vremenskom slijedu prvi) od sedam sakramenata koji su najbolje nečuvana tajna Katoličke crkve.

Stoga na ovome mjestu, Autografski, želim pisati upravo o tim dvjema tajnama – onoj koja je najbolje čuvana tajna (socijalni nauk Crkve), i onoj koja je najbolje nečuvana tajna (sakramenti) Katoličke crkve.

Mislim da te dvije tajne mogu čak i biti lijek koji može u potpunosti izliječiti bolest od koje naše hrvatsko, europsko, zapadno društvo terminalno boluje.

Da – izliječiti.

Jer ona težina, koja nam može u kratkom trenutku usmjeriti pažnju, a onda pažnja potaknuti ruku da posegne za lijekom, bude stvarno i živo prisutna u našem feedu, u našem vidnom polju i na vratima naše pažnje.

Evo, posljednja takva težina opteretila je našu javnost jednim navijačkim folklorom i redovitim (business as usual) vrijeđanjem suparničke navijačke skupine. Lijek u ovom slučaju jest jedan sakrament i jedno načelo socijalnog nauka Crkve: ispovijed i solidarnost. Tako može biti i za društvo u cjelini.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

> Svi tekstovi ovog autora

Objavljeno u: LJEKOVITE TAJNE
Oznake: bolest, Bruno Petrušić, hrvatsko društvo, katekizam, Lav XIII, Ljekovite tajne, milost, Rerum novarum, sakramenti, Simone Weil, socijalni nauk Crkve

Drago Pilsel Follow

Born in 1962 in Buenos Aires, Argentina. Lives in Zagreb, Croatia. Journalist and Theologian. Married. d.pilsel@zamir.net

Drago Pilsel @dragopilsel ·

14 Oct

Potpredsjednica saborskog Odbora za medije Urša Raukar zatražila je poništenje natječaja za glavnog ravnatelja HRT-a te da se novi natječaj raspiše nakon što Sabor usvoji novi Zakon o HRT-u koji će u potpunosti implementirati zaštitne mehanizme Europskog akta o slobodi medija.