Stepinčev grijeh

Govor na promociji knjige ”Stepinčev grijeh – Vatikan i katolička Crkva u vremenu kušnje” i knjige ”Vatikanska misija u Hrvatskoj 1941-1946.”, Novinarski dom, Zagreb, 4. studenog 2026.

Ove godine 20. ožujka navršilo se 80 godina od okončanja djelovanja Apostolske misije vizitatora Ramira Marconea i tajnika mu Giuseppea Masuccija u Hrvatskoj.

Nijedna crkvena institucija nije zabilježila ovu godišnjicu prestanka  rada misije, nje se nije prisjetio ni episkopat, niti nuncijatura, jednako kao i svih ovih prijašnjih godina. To naravno nije čudno ni zagonetno: razdoblje djelovanja Apostolske misije od 1941.-1946., ne spada u slavna doba Vatikana niti hrvatskog Episkopata!

Kritičkim izdanjem Dnevnika Giuseppe Masucija želio sam ispraviti kod nas tako proširenu namjeru i praksu, ne prisjećanja, na ono što nam politički ne odgovora, što se ne uklapa u naše ideološke, političke i moralne zasade pa tako i na rad Apostolske misije, na ljude i događaje o kojima je važne činjenice i zapažanja zapisao autor Masucci.

No, želio sam ispraviti i jednu važnu povijesnu pogrešku: Dnevnik benediktinca Masuccija bio je važan povijesni izvor od prvog objavljivanja u Madridu 1967. godine nakon njegove smrti, a zapravo je bio svojevrsni falsifikat, u režiji generala NDH-a, ratnog zločinca, Maksa Luburića i njegovih suradnika Marijana Mikca i dr. Miljenka Dabe Peranića. Time na neki način želim ispraviti i nepravdu koja je počinjena samom Masucciju, da njegovo djelo egzistira u historiografiji u obliku i sadržaju jednog falsifikata.

Rad na kritičkom izdanju Masucijeva Dnevnika pokazao je da je madridsko izdanje nastalo kao rezultat djelovanja tajnih službi ondašnje komunističke jugoslavenske države i ustaške emigracije, zapravo  Vjekoslava Luburića i njegovog kruga. Riječ je o svojevrsnoj  podudarnosti interesa da se objavom falsificiranog Dnevnika, kompromitiraju Katolička Crkva i Alojzije Stepinac.

Želio sam upozoriti kako jedna manipulacija, ustaša i Udbe, prolazi pred očima Vatikana koji se nikad nije oglasio o dokumentu svog svećenika   Giuseppe Masuccija, i nije smatrao nužnim upozoriti javnost da je 1967.  objavljen falsifikat, a ne izvornik.

***

Kada je u pitanju druga knjiga, ”Stepinčev grijeh, Vatikan i Katolička Crkva u vremenu kušnje”, i kod nje postoji simboličan povod –  osamdeseta godišnjica od suđenja Alojziju Stepincu i deseta obljetnica od proglašenje ništetnosti presude o njegovoj krivnji iz 1946.

Želio sam kroz knjigu Stepinčev grijeh, na bazi meni dostupnih dokumenta, iznijeti argumente za tezu da je još prerano za konačni sud  o tome tko je bio Alojzije Stepinac i kakvo je njegovo duhovno i političko poslanje. 

Iz arhiva Vatikana prenio sam samo nekoliko, dosada nepoznatih, dokumenata koji se odnose na Stepinca, dok u tom arhivu, otvorenom 2020., ostaje mnoštvo dokumenta koji će tek izaći na svjetlo dana. Riječ je  23 milijuna dokumenta, koji će vjerojatno iznjedriti i nove istine o Stepincu.

No u mojoj potrazi za istinom o Stepincu, onom istinom, koju su zazivali moji imenjaci Franjo Šeper, Franjo Kuharić i papa Franjo valja kazati da ne treba samo iščekivati nove spoznaje iz Rima, već se nadati otkrivanju onih koje tu nedaleko od nas, na Kaptolu.

Presuda  Alojziju Stepincu je proglašena ništetnom, 2016. Stepinac pravno nije kriv za djela koje je suđen 1946.

To je pravni aspekt pogleda na istinu o njemu. Moja se knjiga dotiče one druge margine, što je s moralnom odgovornošću, što je s katoličkim poimanjem o tome što je grijeh, primjenjuje li se to načelo samo na običan puk ili i na visoke crkvene prelate.  

Nastojao sam odgovoriti i na pitanje što je s političkom odgovornošću jer svaki visoki prelat ima važnu i političku ulogu u svojem nacionalnom korpusu. Pogotovo u državi koja nastaje samoproglašenjem 10. travnja 1941., od strane budućeg ministra Domobranstva, vojskovođe Slavka  Kvaternika, koji će kasnije Stepinca uvjeravati kako će NDH biti  ”katolička” ili je neće biti.  

Kao što je od 1945. do 1990. na djelu intenzivna propaganda  komunističkog režima o Stepinčevoj krivnji, tako je od devedesetih pa sve do danas na djelu druga propaganda koja ne odustaje od tvrdnji o tome što navodno komunistički režim učinio Alojziju Stepincu u komunističkom vremenu .

Stvorena je percepcija o tome: 

– da ga je Tito prisiljavao da odvoji Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od  Vatikana

– da je maltretiran i ponižavan u zatvoru

– da je trovan i zraćen u zatvoru.

Bez obzira na vrijedna istraživanja i dokaze da su ove tvrdnje neistinite, one se ponavljanju, što pokazuje da motivi onih koji to čine nisu vođeni u cilju objektivizacije povijesne istine.

Danas slobodno možemo kazati kako su to neistine nametnute u propagandnom ratu.

Alojzije Stepinac za života nikad nije potvrdio nijednu od navedenih tvrdnji.

Ne ulazeći sada u detalje svake od ovih tvrdnji želim samo kazati kako službena Katolička Crkva u postupku kauze proglašenja Stepinca Svetim nije u spis unijela dokaze o tobožnjem trovanju.

Kad je pak u pitanju tvrdnja o tome – da je suđen na politički montiranom procesu, što je i sam tvrdio, valja ga ispraviti on je suđen na politički motiviranom procesu za djela koja su po tadašnjem zakonu bila kaznena djela, na osnovu dokaza, na osnovu dokumenata ustaške države i izjava ustaških dužnosnika i drugih svjedoka.

Uz dopunu koju je najbolje o suđenju izrekao Milovan Đilas jedan od vođa tadašnjeg komunističkog režima, kako je optužnica bila propagandni uradak a ne pravni čin, a postupak vođen zakašnjelo i traljavo.

No, meni su u istraživanju bila važnija neka druga pitanja. Pokušao sam na njih odgovoriti, trudeći se da dođem do relevantnih dokumenta koji nisu poznati hrvatskoj javnosti, a tu prije svega mislim na Stepinčeva pisma papi Piju XII. odaslana u Rim u svibnju i lipnju 1941.

O nekim od njih govorio sam i u javnoj polemici u jednom tjedniku, otvarajući pitanje zašto se sakrivaju ta ali i ostala pisma papi a ona postoje, nisu uništena! Čine to jednako crkvene vlasti univerzalne crkve kao i one u Hrvatskoj.

Njih se sakriva jer ona vjerojatno nisu pastoralnog sadržaja kao i dva objavljena, ona su obavještajno politička analiza stanja u državi  nazvanoj NDH. Njihovom objavom zapravo saznali bi istinu o Stepincu, o njegovom političkom djelovanju, o tajnim susretima s ljudima i događajima ali neophodnu i važnu istinu kako je Stepinac informirao  Papu Pia XII. što se uistinu događa u NDH. 

Valja odgovoriti i na neka pitanja koja držim izrazito važnim za razumijevanje konteksta pojedinih događaja koja su obrađena u autorskoj knjizi. Izdvojio sam samo neka:

1. Je li prelazak građana NDH s drugih vjera na katoličku vjeru bio u dobrovoljnosti ili prisili?

U znanstvenoj i općoj javnosti o tome manje više znamo sve. Bila je to posljedica rasnih zakona Pavelićeva režima koji su definirali problem gotovo neutralno kao obične ”vjerske prijelaze”. 

Nema nikakve sumnje da je prisilni prelazak Srba s pravoslavlja na katolicizam bio dio šireg plana uništenja Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i sve to pod prisilom, pa i prisilom smrti. To se opravdavalo navodnim brojem izgubljenih katolika (navodno 200 000) u razdoblju 1920-1940, što je prvi ustvrdio Stepinac na Biskupskoj konferenciji još 1940.

Kakav je stvarni karakter tih prelazaka s pravoslavlja na katolicizam  želim pojasniti na primjeru Srpkinje Bele Krleže, supruge najvećeg hrvatskog pisca Miroslava Krleže.

Kada je Beli zaprijetila opasnost da kao Srpkinja bude uhapšena, protjerana iz glumišta, odvedena u logor i ubijena, komunist Krleža nagovorio je Belu da napiše osobno pismo nadbiskupu Alojziju  Stepincu, kako bi željela prijeći s pravoslavlja na katoličku vjeru.

Stepinac je dakako udovoljio molbi. Pouku o prelasku na katoličku   vjeru dao je tadašnji pomoćni biskup Franjo Šeper.

Bela i Krleža preživjeli su Drugi svjetski rat, ostali u Zagrebu. Priču spominjem, ne samo kako bi ukazao što je stvarno značila  ”dobrovoljnost” prelaska na katoličku vjeru, već i kao jedan od razloga   zašto komunist Miroslav Krleža, poslije tog čina, nije želio poslušati Ivana Krajačića i odazvati se Titovom pozivu da dođe u partizane.    

Želim dodati da se Vatikan o prelascima izjasnio ”mudro”, no tek u jesen 1941. odašiljući naputke ne o masovnim prelascima već o prelascima apostata, a prozelite, izvorne prelaske sa pravoslavne, židovske, ili islamske vjere doživljavao kao izuzetke.

Dotada su provedeni brojni masovni prijelazi u uvjetima straha i terora, a mnogim prelaznicima kod Srba i Židova, ni to nije pomoglo da sačuvaju živote.

2. Je li postojala bilo kakva veza Alojzija Stepinca i katoličkog Episkopata s partizanskim pokretom?

Arhivski fondovi u kojim bi se morali nalaziti dokumenti o toj suradnji ili kontaktima su temeljito pročišćeni u državnim institucijama, pa sam o tome mogao pisati vrlo ograničeno.

Postoje li neki zapisi kod crkvenih vlasti, čuva li neke od njih Crkva, ne znam. Bilo bi korisno da se Crkva o tome izjasni.

No, činjenica da je mons. Svetozar Rittig bio na partizanskoj strani a da je održavao cijelo vrijeme vezu sa Stepincem, da mu je Stepinac slao redovito i  novac, da su na zasjedanju Predsjedništva ZAVNOH-a u Splitu u travnju 1945. sudjelovala dvojica biskupa, da u partizanskim jedinicama sudjeluje veći broj katoličkih svećenika upućuju na postojanje tih veza.

Ni jedan od svećenika koji je pristupio anti fašističkom pokretu nije po Stepincu kažnjen i ekskomuniciran iz Katoličke Crkve.

To potvrđuju  i svjedočenja o razgovorima Hebranga i Stepinca, koji su se odvijali na raznim razinama i područjima. Svjedoči o tome i glavni njemački čovjek u NDH general Glaisse von Horstenau, glavni njemački obavještajac Hans Helm, i drugi.

Svjedoči o tome jedan povjerljiv zapis američke diplomacije iz 1952. o Alojziju Stepincu. Po zapisu Stepinac će se povjeriti uglednom njujorškom advokatu Džemsu Mareju kako mu je Tito tijekom rata nudio da bude i vojni vikar partizanske vojske. Stoga ostaje pitanje zašto je  nakon rata došlo do tako drastičnog razlaza Tita i Stepinca.

Dakako, ponuda Stepincu da bude vojni vikar i u partizanskoj vojsci ne bi bila na stolu da za to nije bilo nekih osnova. Tih dana u partizanskom pokretu su desetine tisuća partizanskih boraca koji su praktični vjernici katolici.

Kad je riječ o američkom interesu za sudbinu Stepinca, možemo navesti jedan primjer. U kolovozu 1955. godine Stepinca je tajno u Krašiću posjetio ugledni američki pravnik i odvjetnik Edward S. Greenbaum, umirovljeni general američke vojske, koji je došao u pratnji svoje supruge da bi američke vlasti i svijet informirao kako u Krašiću živi u zatočenik Alojzije Stepinac.

Želio je  provjeriti drže li se jugoslavenske vlasti obećanja iz zahtjeva koje su SAD-u dale 1950. kod razgovora za primanje američke pomoći, a ono je glasilo: ”premjestite Stepinca iz Lepoglavskog zatvora u kućni pritvor i osigurajte mu sve uvjete za normalan život”.

3. Kada su započela i što su Stepinčeva politička lutanja?

U knjizi navodim da se Stepinac nije najbolje snalazio u presudnim povijesnim događajima u ”vremenu kušnje”. Razdjelnica je Biskupska konferencija iz 1940. gdje iznosi radikalne kritike na račun ”šizmatika” odnosno Srpske pravoslavne crkve i tadašnje države, Kraljevine Jugoslavije.

Tada iskazuje i jasno svoje stavove i simpatije za učlanjenje svećenika u zabranjenu organizaciju Ante Pavelića, a praktički se odriče HSS, parlamentarne stranke, koja je uživala povjerenje hrvatskog naroda i ima gotovo njegovu plebiscitarnu podršku i infrastrukturu da obnaša vlast.  

Njegova lutanja najspornija su u 1941. kad nije sagledao povijesnu perspektivu kuda režim Ante Pavelića vodi hrvatski narod i hrvatsku državu a znao je itekako dobro što je ustaštvo i tko je na čelu tog pokreta, a on ipak podržava taj pokret.

Stepinac je samoproglašenom režimu dao podršku te instrumentalizirao  cijelu Katoličku Crkvu u NDH, usmjerio ju je da podrži režim, što više kao što govori njegovo pismo Papi Piju XII, koje sam objavio,  zavjetovao se kako će sve snage uprijeti da se ustaškom režimu  pomogne osobno ali da mu pomogne i cijela Katolička Crkva u NDH.

To je sigurno utjecalo da velik broj svećenika sudjeluje u kao dužnosnici u provedbi ustaške genocidne politike.

Stepinac 1945., na kraju rata započinje sukob s novom vlašću, nanoseći sebi i Crkvi, ali i svojim vjernicima, nesagledivu štetu.

Njegovu poziciju i djelovanje u tom vremenu nove ”kušnje”, detaljno sam obradio u knjizi. Ovdje želim kazati da je Alojzije Stepinac tada kao i u brojnim drugim odlukama nesiguran i nesamostalan, da zanemaruje povijesnu realnost, jer režim NDH je vojno poražen, a on ostaje prije svega izvršitelj volje Vatikana, njegov lojalni vojnik, pa i onda kada to čini na štetu nacionalnih interesa, od neprotivljenja potpisu Rimskih ugovora, političke podrška samo jednoj strani u sukobu, što je suprotno i Vatikanskom poimanju ponašanja u građanskom ratu, do nepriznavanje nove vlasti. Ili kako je rekao Krunoslav Draganović – Hrvatska je igrala na ”krivog konja”.  

Vatikan zapravo Stepinca 1945. politički koristi da se on buni protiv režima, a tajno putem bivšeg diplomata Kraljevine Jugoslavije Moscatela iza leđa, dogovara uspostavu punih diplomatskih odnosa te dolazak pro nuncija Patricka Hurleyja.  

Vatikan je i prije toga izdao odanog mu Alojzija Stepinca kada 1943. papa Pio XII. prima u tajni posjet jugoslavenskog prestolonasljednika, kralja Petra.  

Stepinac i mala katolička zajednica u Hrvatskoj na tom susretu, daleko su od očiju Vatikana. Papa primajući u tajni posjet Kralja Petra i Šubašića, vodi razgovore o njihovom povratku na vlast u Jugoslaviji, zanemarujući hrvatske nacionalne interese, za idejom Nezavisne Države Hrvatske, koju Stepinac zdušno zagovara.     

Nakon presude 1946. Stepinac više nije politički subjekt u Jugoslaviji niti je relevantan za odnose Vatikana i jugoslavenske države.

Kako je Stepinac doživio činjenicu spomenute ”izdaje” kojoj je izvrgnut   na svom pastoralnom putu u žrtvi za vjeru i Crkvu, ne znam. Zasigurno takve vijesti nije primao s oduševljenjem. Osobno nikad nije progovorio o temamau kojim osobno izdan.

Ona najveća ”izdaja” Stepinca nastala je nakon smrti Pija XII. kada se stubokom promijenila politika Vatikana prema komunističkom svijetu pa i prema Jugoslaviji.

Ta je politika dobila potporu na II. Vatikanskom koncilu i jugoslavenska država je ponovo uspostavila diplomatske odnose, a u Rim 1968. stigao Mika Špiljak i tada nastupio u ulozi predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (saveznog premijera) i postao prvi predsjednik vlade jedne socijalističke zemlje kojeg je primio poglavar Katoličke crkve: tada papa Pavao VI. će pozdraviti ”Živjela Jugoslavija”. Kasnije, 1971. kod pape pristiže i Josip Broz Tito.

Sve ono što je Stepinac branio 1945. – 1960. prije i poslije suđenja,  postalo je potpuno irelevantno u razvoju odnosa Vatikana i SFRJ.

Vatikan je sa SFRJ nakon prekida odnosa 1953. ponovo uspostavio diplomatske odnose, potpisavši 1966. Protokol o razgovorima vođenim između predstavnika Vlade Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i predstavnika Svete Stolice.

4. Važno se osvrnuti i na pitanje da li je Stepinac tijekom NDH šutio o zločinima koji su bili svakodnevna pojava.

Prigovori, kako glas otpora Alojzije Stepinca na zlo koje se događalo nisu bili dovoljno jasni i kako se nisu čuli daleko, su samo su donekle  točni.

Stepinac do 1943. koristi propovjedi kao medij komunikacije s ustaškim režimom, iznoseći svoje i stavove Vatikana, koristeći alegorijskim prepričavanjem biblijskih događaja kako bi otvorio i neke aktuelne teme  a neke od tih propovijedi prenosi i BBC.

No od 1943. kada je bilo jasno da će hitlerovska koalicija doživjeti poraz, a time i NDH, on se potpuno angažira u nastojanju da spasi  ustaški režim. Ide tako daleko da osuđuje saveznike što bombardiraju Hitlerovu Njemačku. 

Prigovori kako nije učinio dovoljno u suprotstavljanu zločinima koje čini režim su subjektivne prirode. Stoga su oni jedna od istina u obrani Stepinca.

Nesporno je da je Stepinac učinio mnogo na spašavanju pojedinih  židovskih obitelji, nekih pravoslavnih svećenika i vjernika, pa i nekih komunista, nesporno da je spašavao Židove zapadne Evrope i prije Drugog svjetskog rata. Valja objektivizirati jednu činjenicu za procjenu je li Stepinac u tom režimu mogao učiniti više.

On zapravo nije imao onu moć koja mu se u komunističkom razdoblju, a i ponekad i danas pripisuje, nije imao političku, ni vojnu pa ni duhovnu moć da utječe da se zaustave zločini. Njegov duhovni i moralni utjecaj postupno se urušavao, kako se vlast udomljavala, učvršćivala i radikalizirala.

Pavelić je više puta molio vizitatora opata Ramira Marconea da Vatikan  smjeni Stepinca. Pavelićev UNS, ali i Gestapo tajno su pratili Stepinca i vodili o njemu policijski dosjee. 

Stoga valja kazati da je svaki korak Stepinca bio na vagi, da je Stepinac slučajno prešao liniju koju je Pavelić odredio kao dopustivo ponašanje   bio bi uhićen i vjerojatno zatvoren.

Njegovim eventualnom zatočenjem a možda i likvidacijom, Crkva u Hrvatskoj pa i Vatikan ne bi polučili koristi, već bi se zasigurno dogodilo ono za čime je Pavelić težio da putem nacionalno lojalnijeg nadbiskupa, više odanog nacionalnim interesima, a manje Rimu, podčini ustaškom režimu cijelu Katoličku Crkvu u Hrvatskoj kako bi Pavelić upravljao i Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj. Stepinac to ipak nije dopustio, branio je Crkvu i otvorio najveći prijepor o svojoj krivnji, što je prije, svjetovno ili vjersko.

Stepincu nije preostalo ništa drugo nego da balansira u svijetu Pavelićeve vizije države i politike i očuva Katoličku Crkvu i kler u Hrvatskoj, ”mada ranjena srca”.

No, ne držim toliko prijepornim osobnu Stepinčevu šutnju, ni jačinu glasa kojim se zalagao za pojedince, već činjenicu da on i Katolička Crkva u Hrvatskoj nisu prepoznali potrebu izgradnje sustavnog otpora  režimu koji ubija svoje građane druge vjere i nacionalnosti ali i Hrvate i s druge strane da u tim intervencijama za pojedince nikad nije spomenuo Paveličevu odgovornost za zločine koji su se zbivali, niti kazao kako su oni planirani već branio režim kako su to neki ispadi nastaša, rasova, pojedinaca u ustaškom režimu.

Stepinčeva borba protiv ustaštva ostala je na pojedinačnim intervencijama kod Pavelića, Kvaternika ili Artukovića, (po biskupu Ratku Periću bilo ih je oko 500), i sve je ostalo na onoj Stepinčevoj misli ”rekao sam, olakšao sam dušu”, ili onoj ”otvorite tim nesretnicima  prozore na stočnim vagonima kako bi imali zraka”.

Ta Stepinčeva šutnja nije bila samo pragmatično ponašanje i njegovo shvaćanje odgovornosti za Crkvu u tom vremenu.  

Bila je ona i izraz njegovih ideoloških i političkih, ali i moralnih postulata, kako u odnosu prema žrtvama režima, pa i režimskim žrtvama, tako i njegovih stajališta prema liberalno-demokratskim načelima i komunizmu, koji je donosila antihitlerovska koalicija.

5. Znamo li danas o Stepincu dovoljno za konačni sud o njemu kao kandidatu za sveca?

Valja učiniti javno dostupnu spoznaju koju sam prikupio u arhivima a koja pokazuje kako je put do istine o Stepincu još dalek, neistražen,  kako zapravo istina o njemu tek nadolazi, i kako su sve važne odluke o Stepincu bile i biti će političke prirode, mada će ih donijeti pastoralne  vlasti.

Kad je moja knjiga ”Stepinčev grijeh, Vatikan i Katolička Crkva u vremenu kušnje” bila u tisku u jednom arhivu pronađen je dokument koji vrijedi spomenuti u današnjoj prigodi.

Za sudski proces Alojziju Stepincu, uz hrvatske istražne organe, brinuo se i jugoslavenski rukovodilac Maks Baće koji 1946. obnaša dužnost   zamjenika saveznog ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Rankovića. .

Baće će hrvatskim vlastima 1946. dostaviti prve dokumente temeljem koji se nastavila graditi optužnica protiv Stepinca, a i osigurati kod tih vlasti da u prvom redu sudske dvorane u Zagrebu u delegaciji Kaptola koja prati suđenje,  sjedi uz katoličke prelate i njegov ”prijatelj” do jučer  predsjednik Velikog križarskog bratstva, svojevrsnog rasadnika ustaške mladeži, dr. Lav Znidarčić. On je brat Titove kurirke Natalije udate Tkalec, brat Rikija Znidarčića jednog od šefova ilegalne partizanske mreže u Zagrebu, ali i brat Anke Berus tada ministrice u Bakarićevoj vladi.

No kad je poslije rata 1945. Znidarčić bio uhapšen od strane OZN-e i sproveden u logor na Kanalu, odveden pred streljački stroj od sigurne smrti, ne će ga spasiti sestra Anka Berus već obiteljski prijatelj Maks Baće.

Godine 1990., 13. prosinca, šest mjeseci nakon formiranja nove vlasti u Hrvatskoj u Rimu, u velikoj dvorani Papinskog sveučilišta Antonijanum    dr. Ivan Mužić, drugi prijatelj Maksa Baćea, kao laik povjesničar, izabran na prijedlog nadbiskupa dr. Franje Kuharića, podnijet će uvodno slovo o tome tko je Alojzije Stepinac.

U prisustvu visokih prelata, ali i brojnih laika započela je nova politička  i pastoralna priča o Stepincu, javna rehabilitacija i međunarodno osvjetljavanje lika i djela kardinala Alojzija Stepinca, u kontekstu  rušenja komunizma.

Poslije Mužićeva govora na govornici će se pojaviti i predstavnik Kongregacije za proglašenje svetih, nadbiskup poljski, Edvard Nowak, koji će službenim pozdravnim govorom potvrditi primitak povijesno-pravne dokumentacije o Stepinčevu životu i mučeništvu i najaviti početak Kauze nakon desetogodišnjeg zastoja.

Ovdje se ponovno pojavljuje Maks Baće, ali u posve novoj ulozi! Dokument koji sam pribavio po okončanju rada na knjizi, Stepinčev grijeh, govori da je Baće bio uključen u operaciju Mužićeva nastupa u Rim, da je pročitao Mužićev tekst, ne ću reći odobrio, da je tekst pročitao i Franjo Tuđman i dao određene primjedbe prijatelju Ivanu Mužiću i nadbiskupu Franji Kuhariću.

Ovog puta Baće nije to učinio kao državni funkcionar, već kao istaknuti hrvatski nacionalist, koji je aktivno uključen u pripreme rušenja komunističkog režima i uspostavu suverene  hrvatske države. On tada pripada krugu  Franje Tuđmana, Stjepana Mesića, Josipa Boljkovca, Josipa Manolića.  

I ovaj događaj potvrda je već spomenute tvrdnje kako istina o Stepincu, još uvijek traži put do javnosti, a time i potrebu pisanja nove knjige o  Alojziju Stepincu.

A pitanje znamo li dovoljno o Stepincu kao kandidatu za sveca završio bih s nekoliko rečenica o istini, koja se u Vatikanu u kauzi za proglašenje svetih otvorila kao nepremostivi problem koji se krije od hrvatske javnosti, a ona zapravo glasi može li Vatikan proglasiti sveca koji u ”vremenu kušnje” nije bio antifašista, koji nije podržavao vrijednost koju koja oblikuje jedno razdoblje ljudske civilizacije, može li svetac biti onaj koji je podržavao fašizam autohtonog tipa zvan ustaštvo.

Može li svetac biti fašist, po uvjerenju i djelima?

Taj iščekivani odgovor dati će Vatikan. Ma kakav odgovor bio u konačnici, on će oblikovat istinu o Stepincu, i pokazati hoće li Vatikan prekršiti do sada usvojena moralna načela da ni jedan svetac nije bio istinski branitelj fašizma po uvjerenju i djelima koje je ostavio iza sebe.  

Biti će to dakako odgovor i na još jedno važno pitanje za hrvatske  vjernike i građane Hrvatske, poruka Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, posebno važno u današnje vrijeme, oživljavanja u svakodnevnom životu  vrijednosti koje je zagovarala vlast NDH.

Biti će to i poruka  katolicima svijeta, onim koji štuju katoličke svece, ali i kršćanskom svijetu pred tako nužan nastavak ekumenskog dijaloga.

Stoga nije pogrešno ustvrditi da hrvatsko nastojanje da imamo sveca nije samo pitanje Katoličke Crkve, ono je prvorazredno i nacionalno i političko pitanje. Nezavisna Hrvatska Država je tijekom Drugog  svjetskog rata bila pripadnica fašističke koalicije i danas opterećena stigmom autohtonog fašizma, ustaštvom. Vatikanskim eventualnim izborom sveca koji je podržavao taj autohtoni fašizam, postala bi jedina zemlja na svijetu u čijoj Katoličkoj crkvi i vjernicima to očito ne bi bio prijepor. 

6. I na kraju odgovor na dva pitanja: Zašto sam Knjigu nazvao ”Stepinčev grijeh, Vatikan i Katolička Crkva u vremenu kušnje” i je li knjiga uperena protiv kardinala Alojzija Stepinca i Katoličke Crkve?

Motiv za naslov je katolički katekizam u kojem je vrlo jasno zapisano  kako je pomaganje zla ”grijeh”, a nadam se, složiti čete se i vi, pomaganje ustaškog režima da opstane u čemu je zdušno i gotovo bespogovorno sudjelovao i Alojzije Stepinac i veliki dio katoličkog  klera, bilo je pomaganje zla.

Želim zahvaliti unaprijed i onima koji će čitati moju knjigu i koji će imati drugačije poglede, ali neće nastaviti praksu ideoloških i političkih diskvalifikacija, na kojim danas počiva rasprava o Stepincu, već biti upućeni na dijalog na bazi argumenata izbjegavajući desničarske i ljevičarske jednostranosti, svodeći rasprave na nužnost tolerancije i dijaloga.

Knjiga ”Stepinčev grijeh, Vatikan i Katolička Crkva u vremenu kušnje”, nije uperena protiv Stepinca, Vatikana i Katoličke Crkve, ona je usmjerena protiv onih žilavih dogmatskih struktura koje i danas priječe kritički dijalog o ”vremenu kušnje”, pa onda i o djelovanju Katoličke  Crkve i Alojzija Stepinca. 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora