Je li Vučić srpski Sanader?

Nizozemski pisac Gert Maak u sjajnoj knjizi ‘‘U Europi: putovanje kroz dvadeseto stoljeće“, na jednom mjestu piše o ‘‘herojima povlačenja“, liderima koji su u određenom trenutku počeli zagovarati i provoditi politiku suprotnu onoj koja ih je učinila moćnim, naravno dijametralnu većinskom rasploženju. Takvi su, prema Maaku, odabirom, nazovimo to tako, kapitulacije – uspijevali izvršiti dubinske, trajne promjene na bolje i takvi, tvrdi ovaj sjajni pisac, mogu doći samo sa, recimo današnjim jezikom, desnice: s one strane političkog spektra na koju nikada nisu bile adresirane optužbe za izdaju.

 

Nasuprot njima su, znamo, istinski reformatori, ali etiketrani kao izdajnici, pa se svaka njihova namjera tumači u istom ključu: kao rasprodaja nacionalnih interesa.

 

Primjera koji ilustriraju i potvrđuju Maakovu tezu u povijesti je bezbroj, a oko nas – i pri tome svježih – barem isto toliko. Da bismo ih pronašli ne trebamo ići drugamo osim u svoju blisku prošlost, toliko blisku da ni stoljeće nećemo promijeniti.

Ivo Sanader, naravno, nije morao strahovati od državnog udara, vanrednih izbora ili juriša ratnih veterana na Markov trg: ono što je bilo izdaja za Račanovog mandata, za njegovog je jednostavno bilo prihvatljivo. Iza danas utamničenog premijera stajala je stranka koju se, gledano iz kuta njenih glasača i simpatizera, Crkve i braniteljskih udruga, može optužiti za sve osim za – izdaju

 

Kada je pokojni Ivica Račan kao premijer pokušavao provoditi međunarodne i ustavne obveze Hrvatske, činilo se kako državni udar može biti spriječen tek vanrednim izborima na koje, radi mira u kući, lijeva koalicija neće ni izaći.

 

Smrt Janka Bobetka, pamtimo valjda te godine, vremešnog je generala spasila od suda u Den Haagu, a pokojnog prvog ministra od juriša razjarenih desničara na Markov trg. Račanu, jer on nije bio nimalo glup, nije padalo na pamet da u takvoj klimi poduzima neke druge, nazovimo ih, deratizacijske mjere: da Hrvatsku očisti od obilježja neoustašstva, niklih u devedesetim godinama 20. stoljeća. Dirnuti u kakav kamen podignut u spomen na Juru Francetića, Rafaela Bobana, Maksa Luburića i ostale manijake iz vremena NDH-a značilo je zaliti požar većom količinom benzina.

 

Sve što nije mogao Ivica, mogao je Ivo: Sanaderov HDZ s Haagom je surađivao bolje nego s Kaptolom, deustašizacija i detuđmanizacija provođene su preko noći – često bukvalno: ustaški spomenici koji bi postojali u sumrak zoru su dočekivali usitnjeni dok je čuveno ‘‘Hristos se rodi“ bio znak da HDZ-u nije isključivo bitno ima li u Hrvatskoj, kako je Tuđman pitao Milorada Pupovca nakon ‘‘Oluje“, podnošljivih tri ili malo manje podnošljivih pet posto Srba.

 

Ivo Sanader, naravno, nije morao strahovati od državnog udara, vanrednih izbora ili juriša ratnih veterana na Markov trg: ono što je bilo izdaja za Račanovog mandata, za njegovog je jednostavno bilo prihvatljivo. Iza danas utamničenog premijera stajala je stranka koju se, gledano iz kuta njenih glasača i simpatizera, Crkve i braniteljskih udruga, može optužiti za sve osim za – izdaju.

Od 2012. i posljednjih redovnih pa do ovih vanrednih izbora Aleksandar Vučić se pokazao kao najozbiljniji kandidat za ‘‘heroja povlačenja“. Bivši srpski radikal, sljedbenik Vojislava Šešelja i Miloševićev ministar, zagovornik najveće Srbije u poznatom dijelu svemira učinio je ono što bi njegovog prethodnika Borisa Tadića dovelo u poziciju u kakvoj je bio Račan prije Sanadera. Srbija, možda, nije priznala neovisnost Kosova, ali sigurno više ne živi u iluziji da na njemu stanuje

 

Na kraju, a i to znamo, bilo prije neki, Sanader karijeru nije okončao zbog ‘‘herojskog povlačenja“, već iz sasvim drugih, puno prizemnijih razloga koje je moguće izraziti u domaćoj i stranoj valuti i u milijunskim iznosima.

 

Na portalu e-novine pojavio se prije izvjesnog vremena tekst u kojem su uspoređene izjave pokojnog, reformskog srpskog premijera Zorana Đinđića sa novim, ovovremenim Aleksandra Vučića. Rečenične konstrukcije su različite, niti sve riječi nisu iste, ali značenje uglavnom – jeste.

 

Zoran Đinđić je, da se podsjetimo, na vlast došao jedva, postao je premijer nakon pobjede velike antimiloševićevske koalicije koja se većinskom biračkom tijelu dodvoravala kandidaturom notornog Vojislava Koštunice za predsjednika ondašnje Jugoslavije, dok se novi premijer nikako nije mogao pohvaliti nekom većom podrškom i popularnošću. Energični njemački đak, prosvijećeni, karizmatični, prozapadni lider, Đinđić dakle, bio je jednostavno označen kao izdajnik. Vladao je kratko: ubijen je 12. ožujka 2003. godine.

 

Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića na parlamentarnim izborima održanim u Srbiji, u nedjelju, 16. ožujka, nije ostvarila pobjedu već trijumf. Donedavni prvi potpredsjednik Vlade, a budući premijer, više ne treba nikoga za upravljanje Srbijom: s oko pedeset posto biračke podrške Vučić je i formalno postao najmoćniji Srbin, vladar čiju poziciju ne može ugroziti nitko drugi do on sam.

 

Od 2012. i posljednjih redovnih pa do ovih vanrednih izbora Aleksandar Vučić se pokazao kao najozbiljniji kandidat za ‘‘heroja povlačenja“. Bivši srpski radikal, sljedbenik Vojislava Šešelja i Miloševićev ministar, zagovornik najveće Srbije u poznatom dijelu svemira učinio je ono što bi njegovog prethodnika Borisa Tadića dovelo u poziciju u kakvoj je bio Račan prije Sanadera. Srbija, možda, nije priznala neovisnost Kosova, ali sigurno više ne živi u iluziji da na njemu stanuje.

Pokaže li se da je Saša Radulović iz sada već bivše vlade izbačen zato što njegov prijedlog reformi nije valjao ili zato što je bilo boljih, Aleksandar Vučić će imati rezervirano mjesto u Aleji velikana u Beogradu. U drugom slučaju Srbi bi mogli dobiti svoju Fimi Mediju, a reformski lider završiti kao i onaj naočiti splitski doktor. Ne, naravno, u Remetincu, već u Zabeli pored Požarevca, u mjestu koje se naziva srpskim Alcatrazom

 

No, to što Vučić zvuči kao Đinđić ne znači da ipak više ne liči na Sanadera: dolazi s desnice, s one strane političkog spektra kamo se nisu slale optužbe za izdaju, ono što radi drugačije je, i to radikalno, od onoga što je govorio i… I iza toga ‘‘i“ je ono što bi ga, ukoliko se povijest zbilja odluči reprizirati, moglo do kraja izjednačiti s bivšim hrvatskim premijerom.

 

Malo prije ovih izbora Vlada Srbije je odbacila set prijedloga reformskih zakona tadašnjeg ministra privrede Saše Radulovića pravdajući se neprihvatljivošću njegovih izmjena Zakona o radu. Radulović je, međutim, tražio još nešto: potpunu depolitizaciju javnih tvrtki, racionaliziranje broja uposlenih u njima i upravljanje koje će biti vođeno isključivo ekonomskim interesima. U prijevodu: pokušao ih je ustrojiti tako da ne budu utočište za odane stranačke vojnike i kasica za potrebe vladajućih partija. Doveden kao spasitelj srpske ekonomije, Radulović je iz Vlade ispraćen kao elementarna nepogoda.

 

Aleksandar Vučić je za manje od dvije godine, koliko je prošlo otkako je 2012. postao prvi potpredsjednik Vlade, marginalizirao radikalne desničarske pokrete u Srbiji, započeo europeizaciju Srbije, njenu politiku izveo iz sfere nebeskog i spustio u ovozemaljsko, liberalizirao tamošnje društvo, suočio ga s makar jednim dijelom mračne prošlosti i, sve u svemu, pokazao se kao lider velikih kapaciteta. Je li, dakle, on otjelotvorenje onoga na što je Maak mislio pišući o ‘‘herojima povlačenja“ ili će, kao u Sanaderovom slučaju, njegovo ‘‘herojstvo“ na kraju biti proporcionalno ličnoj materijalnoj koristi?

 

Za odgovor na ovo pitanje morat ćemo malo pričekati. Pokaže li se da je Saša Radulović iz sada već bivše vlade izbačen zato što njegov prijedlog reformi nije valjao ili zato što je bilo boljih, Aleksandar Vučić će imati rezervirano mjesto u Aleji velikana u Beogradu. U drugom slučaju, Srbi bi mogli dobiti svoju Fimi Mediju, a reformski lider završiti kao i onaj naočiti splitski doktor. Ne, naravno, u Remetincu, već u Zabeli pored Požarevca, u mjestu koje se naziva srpskim Alcatrazom.

 

Novi srpski vladar do sada je bio dovoljno pametan da se odrekne vlastitih gluposti iz mladosti. Ne želi li predvidljiv kraj, ostaje mu i da ne ponavlja tuđe, one poput Sanaderovih. Imao je, uostalom, dovoljno vremena da ih prouči i upozna se sa posljedicama.

    •  Kolinda kao muška sisa
    •  Neviđen broj idiota
    •  Karamarkovo jaje
    •  Teresa Forcades - redovnica u borbi za pravedniji svijet
    •  Terorizam 2.0
    •  Razguzivanje Hrvatske
    •  Početi iznova
    •  Što Baldasar radi u SDP-u?
    •  Kako pamtiti Milanovića
    •  Nije kriva Vlada, već mi

> Svi tekstovi ovog autora