Amerika, Amerika…

Proljeće 1944. Divno je bilo gledati bezbrojne leteće tvrđave kako uz uzbudljivo brujanje motora lete preko nas prema rumunjskim naftnim poljima na sjeveroistoku, a nakon nekoliko sati u suprotnom smjeru, prema Italiji. Bilo je to u Požarevcu, istočno od Beograda, gdje sam s ocem brojao zadnje dane nacističke okupacije 1944. godine.

Američki avioni bili su saveznički vjesnici bliske pobjede, pozdravljali smo ih kao anđele koji donose dugo očekivanu slobodu, zajedno s nastupanjem Crvene armije s istoka Europe.

Osim toga, Amerika je nama mladima još od prije tog velikog rata zvučala zamamno – slikama New Yorka i ostalih velikih gradova, stripovima u novinama, filmovima, i crtanim i igranim, i, inače, životnim standardom koji je privlačio mnoge ljude iz Evrope u potrazi za srećom.

Nije nas pokolebalo ni nerazumljivo bombardiranje Beograda tih istih letećih tvrđava na povratku od Rumunjske. Ne znam kako su odrasli kod nas to tumačili, ali mene, tinejdžera, to nije moglo pokolebati u zaljubljenom divljenju američkoj vojnoj sili.

Već za vrijeme rata bio sam upoznat sa svim tipovima aviona na obje strane, i američkim i engleskim (letećim tvrđavama, liberatorima, spitfajerima…), i njemačkim (hajnkelima, štukama, junkersima…).

Bez obzira na službeno ideološko odmicanje Jugoslavije od američkog kapitalizma, pogotovo prvih pet godina nakon Oslobođenja kada je država nastojala slijediti staljinski režim ”narodnih demokracija” zajedno s ostalim zemljama sovjetskog bloka – Sjedinjene Države ostale su za nas na svom pijedestalu. Nakon razlaza sa Staljinom ponovo je ojačala naklonost običnih ljudi prema Americi

Ne moram ni naglašavati da je za nas leteća tvrđava (B-17) bila avion snova i simbol pobjede. Osim toga, američke vojničke uniforme su nas oduševljavale svojim izgledom koji se bitno razlikovao od pojma europske vojničke uniforme do tada – nepraktičnih šinjela, uvijača koji su učvršćivali nogavice hlača do koljena, krutih korporana, itd. Američki vojnici su nam, sa slobodnim vjetrovkama i hlačama stegnutim gležnjacima tei ležernim ponašanjem izgledali kao momci s plesnjaka, a ne slijepi poslušnici rangiranih nadređenih.

Bez obzira na službeno ideološko odmicanje Jugoslavije od američkog kapitalizma, pogotovo prvih pet godina nakon Oslobođenja kada je država nastojala slijediti staljinski režim ”narodnih demokracija” zajedno s ostalim zemljama sovjetskog bloka – Sjedinjene Države ostale su za nas na svom pijedestalu. Nakon razlaza sa Staljinom ponovo je ojačala naklonost običnih ljudi prema Americi.

Od 1950. godine napuštena je, pogotovo kulturna, zatvorenost prema Zapadu, a to znači prema Sjedinjenim Državama. Vrlo brzo smo nastavili pratiti holivudsku filmsku produkciju, filmske zvijezde vratile su se u naše domove, slobodno slikarstvo zamijenilo je socijalistički realizam, u zabavnoj muzici smo se sasvim otvorili Zapadu. U to doba pokrenuta je kod nas i filmska animacija! Sve se to nastojalo uklopiti u samoupravni socijalizam, treći put između postojeća dva koji na svoje načine ne brinu dovoljno o socijalnoj slobodi pojedinca (zgodno objašnjenje!).

Nama se sviđalo što Amerikanci kao velika svjetska sila prvi put u povijesti nisu kolonizatori. Oni su svoju veličinu stvorili svojim snagama i u svojim granicama. Osim toga, svoje vrijednosti i pogled na svijet nisu nudili silom, što je bio običaj svih dosadašnjih kolonizatora i imperijalista u povijesti – od Starog Egipta do Drugog svjetskog rata. Američki general McArthur kao pobjednik 1945. i kao okupator nije pristupio revanšizmu i nasilju, nego je u Japanu ostavio cara, ali i uveo poznati tip zapadne demokracije koji vlada i danas.

Danas su, bar izvana gledano, japanski gradovi potpuno pozapadnjačeni, bolje reći amerikanizirani. Nije mi poznato da li su Japanci zadovoljni svojom državom i svojim društvom, ali je činjenica da je Japan ponovo među najuspješnijim svjetskim silama i da im je osobni standard na zavidnoj visini, a general Douglas McArthur nije u povijesti ostao kao omraženi okupator, već kao pomagač u stvaranju novog, suvremenog Japana.

Tek danas događaji u Aziji, u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku dali su slobodno mislećem čovjeku da dođe do novih shvaćanja događaja bez utjecaja prisutnih medija koji su uglavnom u skladu s prisutnom službenom politikom. Europski komunistički blok poslije Drugog svjetskog rata, pokret Trećeg svijeta, Koreja, Kuba, Vijetnam, Afganistan, Sjeverna Afrika – i sve do tragičnog raspada Jugoslavije, Iraka, Libije, Sirije, Ukrajine danas te nedavne ekonomske krize – tjera čovjeka da malo dublje razmišlja o historijskim uzrocima i posljedicama takvog protoka povijesti.

Nama se sviđalo što Amerikanci kao velika svjetska sila prvi put u povijesti nisu kolonizatori. Oni su svoju veličinu stvorili svojim snagama i u svojim granicama. Osim toga, svoje vrijednosti i pogled na svijet nisu nudili silom, što je bio običaj svih dosadašnjih kolonizatora i imperijalista u povijesti – od Starog Egipta do Drugog svjetskog rata. Američki general McArthur kao pobjednik 1945. i kao okupator nije pristupio revanšizmu i nasilju, nego je u Japanu ostavio cara, ali i uveo poznati tip zapadne demokracije koji vlada i danas

I tada, bez obaveze da bude univerzitetski obrazovan, dovoljne su i godine koje je čovjek proveo na ovim meridijanima, pa i ne primjećuje da je od poštovaoca postupno postao ozbiljan kritičar amerikanizma, na svoju žalost, zaista.

Možda drukčije ne može ni biti. Sve globalne sile u povijesti zemaljske kugle prilaze zemljama u ”svojoj sferi” sa s v o j i m pogledima na život, na njegove vitalne i etičke vrijednosti, bez znanja o nj i h o v i m gledanjima i potrebama, koje su često unikatne, posve drukčije od ”civilizacijskih dobrobiti” koje im se nude.

Naravno, te ”dobrobiti” su, ne slučajno, uvijek u skladu s ”legitimnim” interesima velikog brata.

Antički Rim je u svojim osvajanjima donosio barbarskim narodima svoje civilizacijske domete, križari su u nastupanjima prema Svetoj zemlji usputnim narodima donosili jedinstvene kršćanske vrijednosti, Englezi su širili svoje carstvo na Dalekom istoku. Napoleon je na pohodima širio francusku civilizacijsku kulturu, Hitler je svojim rušenjima kanio Europi donijeti novi poredak. Svi oni činili su to snagom nadmoćnog oružja i većim ili manjim terorom, ali uvijek isključivo u cilju s v o j i h  i n t e r e s a. Pritom ih nije bila briga za interese domorodaca.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata globusom je zavladao dugo očekivan i zaslužen m i r . Imao sam sreću da sam, nakon kalvarije Drugog svjetskog rata, doživio Oslobođenje (s velikim O) zahvaljujući, s jedne strane, narodima Sovjetskog Saveza, a s druge zapadnim saveznicima, u prvom redu Amerikancima koji su se na vrijeme uključili u borbu protiv nacifašizma i japanskog imperijalizma.

Svijet je bio uvjeren da je sa slobodom stigao i novi, bolji i savršeniji život. Tako je to uvijek nakon velikog zla.

U istočnoj Europi došlo je, pod vodstvom SSSR-a, do velikog eksperimenta, socijalističkog sistema (da ne kažem komunističkog, jer pravi komunizam nakon Isusovog vremena nigdje nije mogao postojati, ni za Francuske revolucije, ni u izraelskim kibucima, ni u sovjetskim kolhozima!). U Africi su dugogodišnje kolonije postajale nove, neovisne države. I u Aziji su engleske i francuske kolonije dobivale neovisnost, neke su čak, kao Indija, izrasle u značajne države.

No ispostavilo se da su putovi slobode često vrlo teški, komplicirani i koji put neuspješni. Nevolja je u tome što se u tim bivšim kolonijama europske gazde i vlasnici velikih privrednih resursa nisu do današnjeg dana odrekle svojih ”stečenih” prava i interesa, pa su i dalje ostali korisnici resursa, samo na druge, civilizirane načine – preko svojih međunarodnih korporacija i bankarskih mreža. A tu su glavni najjači, u prvom redu Sjedinjene Američke Države. I eto nas na početku mojih evokacija na zemlju nebodera, kaubojskih rančeva, generala McArthura, filmskih starova, Mikija Mausa i Popaja, neizbježne Coca-cole…

Moja Amerika dostiže gigantske uspjehe na svim poljima svojim vlastitim naporima – bez kolonija u Africi ili Aziji! I ne samo proizvodnim uspjesima već i umješnošću reklamiranja i plasiranja svojih realnih i duhovnih proizvoda.

A u ovome zadnjem je i srž čitavog problema! Nije dakle bitno samo proizvesti nešto, treba to n e š t o od početka proglasiti važnim i nezaobilaznim u životu čovjeka, i čovječanstva, zaboga.

Tek danas događaji u Aziji, u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku dali su slobodno mislećem čovjeku da dođe do novih shvaćanja događaja, bez utjecaja prisutnih medija koji su uglavnom u skladu s prisutnom službenom politikom. Europski komunistički blok poslije Drugog svjetskog rata, pokret Trećeg svijeta, Koreja, Kuba, Vijetnam, Afganistan, Sjeverna Afrika – i sve do tragičnog raspada Jugoslavije, Iraka, Libije, Sirije, Ukrajine danas, te nedavne ekonomske krize – tjera čovjeka da malo dublje razmišlja o historijskim uzrocima i posljedicama takvog protoka povijesti

Osim filmova i stripova, Coca-cola je od mog djetinjstva bila simbol Amerike. I dugo nismo mogli do nje doći. Prvo za vrijeme nacističke okupacije, pa zatim mnogo godina za vrijeme socijalizma. U oba vremena sve iz neprijateljskih zemalja, u prvom redu iz Amerike, bilo je proskribirano. Tek poslije raskida sa staljinizmom i sovjetskim blokom zemlja nam se počela približavati Zapadu i Americi i u trgovini i u kulturi.

Ipak dugo smo čekali da se i Coca-cola doseli u Jugoslaviju, negdje početkom šezdesetih, koliko se sjećam. Prije toga, razvijanjem ličnih sloboda počeli smo putovati u zapadne zemlje, prvo u Italiju.

Na prvom prelasku granice, 1957. godine, našao sam se u legendarnom T r s t u. Ženina rođaka, tršćanska Slovenka, povela nas je već prvi dan u šetnju gradom. Naša prva želja bila je da u nekom lokalu pogledamo televiziju i – probamo Coca-colu, razumije se! Tako smo, s ostalim građanima, gledali tada veoma popularni kviz s legendarnim voditeljem Mikeom Bongiornom, te konačno imali pred sobom – Coca-colu!

Što da kažem, prvi susret nije bio ono što smo mi cijeli dotadašnji život očekivali! A očekivali smo američki nektar koji će nas oboriti s nogu. Naš sud je bio: nije loša, ali nije zapravo bolja od naše Cocte…

Da se razumijemo, činjenica jest da sam čeznuo da probam to piće koje nam je godinama bilo nedokučivo, ali, s druge strane, nisam snob i u životu svaku stvar koja se previše reklamira prihvaćam s dužnom sumnjom – bilo da je riječ o hrani, knjizi ili filmu.

Coca-cola nije za mene opravdala barnumsku preporuku. I, vjerujte mi, u mom preostalom životu (šezdesetak godina od tada) nisam nikad više konzumirao to piće, osim nekoliko puta kad je to prilika zahtijevala. Već tada je to bilo moje neslaganje s a  m e r i k a n i z a – c i j om mog života, iako to još nije bilo ovako principijelno kao danas.

Godine 1974. Filmski festival u Teheranu pripremio je za sudionike avionom izlet u Perzepolis. Do cilja su nas od Shiraza vozili autobusima nepreglednom crvenom pustinjom. Usred te nedođije prošli smo kraj usamljenog zida neke prastare ruševine na kojoj se isticala reklama – Coca-cole! Ne znam zašto nisam fotografirao tu sablasnu scenu, iako na putovanjima uvijek imam fotoaparat uza se.

Da ne bih ispao neki izraziti neprijatelj Coca-cole, prisjetit ću se jednog drugog slučaja kad sam se sa suprugom našao u Ženevi između dva aviona. Obilazeći grad, trebalo je pronaći restoran da ručamo. U Švicarskoj svi lokali imaju istaknut cjenik na ulici, pa čovjek može vidjeti ponudu i, što je najvažnije, cijene.

Shvatili smo nakon kratkog vremena da su cijene za nas neumjereno visoke, pa smo se priklonili – kome drugom nego McDonaldsu (također simbolu amerikanizacije) koji inače u životu na isti način izbjegavam zbog, kažu, nezdravih elemenata u hrani.

Lokal je bio elegantan, udoban, a mi smo bili zadovoljni izdašnim i vrlo ukusnim hamburgerima. Oni, nažalost, ne poslužuju alkohol uz jelo, pa smo umjesto vina ili piva uzeli Coca-colu. Izdajnički sam uživao u ručku, koji je bio sasvim prikladan za naš džep.

I nova Kina, naravno, preplavljena je tim simbolima amerikanizacije, uključujući kafeterije Starbucks i pečene piliće KFC (Kentucky Fried Chicken).

Nakon završetka Drugog svjetskog rata globusom je zavladao dugo očekivan i zaslužen m i r. Imao sam sreću da sam, nakon kalvarije Drugog svjetskog rata, doživio Oslobođenje (s velikim O) zahvaljujući, s jedne strane, narodima Sovjetskog Saveza, a s druge zapadnim saveznicima, u prvom redu Amerikancima koji su se na vrijeme uključili u borbu protiv nacifašizma i japanskog imperijalizma. Svijet je bio uvjeren da je sa slobodom stigao i novi, bolji i savršeniji život

Sve bi to bilo prihvatljivo kad bi se sve svodilo na Coca-colu i McDonalds. To bi bili samo dodaci našim gurmanskim običajima. Ali amerikanizacija je mirnim imperijalizmom ispunila sva područja naših kulturnih i zabavnih životâ, kao – mi vam nudimo, a vi ne morate prihvatiti, a ponude su tako izazovne i kvalitetom i cijenom da je nastup već unaprijed osiguran globalnom promocijom.

Tako je, na primjer, s popularnom muzikom ili filmovima. Prije nego što neki američki film stigne u neku zemlju, dočeka ga pripremljen teren. Nekada su nosioci filma bili isključivo glumci, a danas publika vodi računa i o režiseru, pa je već prije Drugog svjetskog rata uspješno uveden kult filmskih zvijezda koje su svojim imenom unaprijed osiguravale gledanost filma.

Tko nije znao (ili ne zna) za Ramona Novara, Mary Pickford, Charlija Chaplina, pa zatim Clarka Gablea, Claudette Colbert, Kirka Douglasa, Gretu Garbo, Meryl Streep, Clinta Eastwooda!…

Hollywoodski maheri znali su od tinejdžera u svijetu stvoriti ovisnike koji sistematski skupljaju fotografije filmskih zvijezda i, naravno, ne propuštaju hrliti na njihove nove filmove. Pažnja je bila poklanjana i zvijezdama drugih kinematografija (francuskoj, talijanskoj, njemačkoj, meksičkoj i sl.), ali tu je Hollywood apsolutno nadmoćno vodio. Pa i danas, kad se stanje u kinematografiji sedamdesetih godina promijenilo pojavom kompjutera.

Za Oscara se zna u svakom kutku zemaljske kugle. Da definiramo: to je nagrada Američke filmske akademije za najbolje filmove godine u Sjedinjenim državama, pa djelomično i izvan SAD. Cijeli svijet očekuje taj događaj sezone, TV prijenos ceremonije dodjele nagrada, scene sa crvenog tepiha ispred Kineskog teatra, imena dobitnika zlatnog kipića, posebno, naravno, filmskih glumaca čija imena ulaze potom u povijest.

Rijetko se tko pita je li to zaista najvažniji i najvredniji događaj u svjetskoj kinematografiji u odnosu na ostale takve priredbe u svijetu. Jesu li manje vrijedni filmski festivali u Veneciji, Cannesu, Moskvi, Berlinu?

I jesu li manje vrijedni filmovi, manje vrijedni režiseri, manje vrijedni glumci i ostali realizatori filmova? Da se ograničim na animirani film, gdje sam više kod kuće. Za Dušana Vukotića uglavnom se govori kao o našem o s k a r o v c u  i to mu je godinama definitivna odlika, a nitko ne spominje ostale njegove najviše nagrade na međunarodnim festivalima koji su, ako ne više kvalitete, a ono jednake onoj u Santa Monici!

Ne treba mnogo profesionalne hrabrosti da se to izjavi. Kažem hrabrosti, jer je čovječanstvo uvjereno da je Oscar kruna svega. Pa i ja, ako me pitate, rado bih za svoj film primio Oscara, upravo zbog njegove promotivne vrijednosti koja praktički zvuči neodoljivo u odnosu na Veneciju i Cannes, da ne kažem Zagreb, Ottawu ili Hiroshimu…

Vrlo je zamamno imati epitet oskarovca, a ne dobitnika Grand prixa u Zagrebu, iako u Zagrebu konkurencija i sastav žirija mogu biti profesionalno cjenjeniji od one za Oscara! Žiri za Oscara u animaciji sastavljen je, koliko ja znam, od 15 domaćih filmskih ljudi, koji ne mogu sve biti velike ličnosti animacije i među njima prevladava, naravno, lokalni, američki profesionalni ukus.

Zaključimo ponovo: Coca-cola ne mora biti toliko vrijedna u odnosu na ostala osvježavajuća pića u svijetu, koliko su to američki majstori reklame konstruirali u samom početku, a zatim od ranih godina prošlog stoljeća do danas veoma stručno i financijski podržavali.

Za Oscara se zna u svakom kutku zemaljske kugle. Da definiramo: to je nagrada Američke filmske akademije za najbolje filmove godine u Sjedinjenim Državama, pa djelomično i izvan SAD-a. Cijeli svijet očekuje taj događaj sezone, TV prijenos ceremonije dodjele nagrada, scene sa crvenog tepiha ispred Kineskog teatra, imena dobitnika zlatnog kipića, posebno, naravno, filmskih glumaca čija imena ulaze potom u povijest. Rijetko se tko pita je li to zaista najvažniji i najvredniji događaj u svjetskoj kinematografiji u odnosu na ostale takve priredbe u svijetu. Jesu li manje vrijedni filmski festivali u Veneciji, Cannesu, Moskvi, Berlinu?

To znači da nije dovoljno stvoriti idealan proizvod, gotovo je važnije investirati u njegovu snažnu promociju, svjetsku naravno. A to mogu samo velike i bogate zemlje, kao Sjedinjene Države, koje su čitav svoj kapitalistički sistem od početka bazirale na tome.

Porazgovarajmo malo o zabavnoj muzici. Svi skupa smo, kao Europljani, u tom kolu gdje se zabavna pop-muzika stvara i vrednuje na anglo-američki način. Nama je to već toliko normalno da se ne pitamo zašto zapravo ne znamo ništa o ruskoj, kineskoj, japanskoj, korejskoj, indijskoj, afričkoj, južnoameričkoj zabavnoj muzici; ne znamo čak ni što se na tom polju događa u tim zemljama.

Bio sam u Kini na proslavi godišnjice Akademije umjetnosti u Changchunu, pokrajina Jilin, na kojoj su sudjelovale zvijezde Kineske opere, zabavne muzike i kazališta, pa smo vidjeli čuvenu kineske žensku rock-grupu od pet ljepotica čiji nas je nastup oduševio. Zašto mi ne znamo za taj bend?! Pratimo redovno američke rang-liste američkih pjevača i bendova, singlica, albuma i svega i svačega. Zar su samo anglo-američki muzičari vrijedni pažnje?!

Jer mi bismo rado slušali i ostala dostignuća iz svijeta. Pa neka u ocjenjivanjima sudjeluju svi – i onda bi se, osim lepeze raznih melosa, vidjelo tko je zaista na kom mjestu svjetske rang-liste. No tada američka muzička asocijacija vjerojatno ne bi jedina pobirala sav novac na tom tržištu.

Kao član žirija na filmskim festivalima u Aziji vidio sam izvrsne filmove iz tog područja. Mi ih rijetko ili nikada ne vidimo koda nas. Zato što moramo gledati uglavnom američke filmove, često upitnih vrijednosti, koje naši distributeri dobivaju po nižim cijenama, u paketu s nekim blokbasterom, koji je također umjetno vrednovan, po američkom sistemu.

Kad čovjek pita naše distributere zar baš moramo gledati na TV sve te komedije, horore, akcijske filmove, dobit ćete odgovor da je današnja holivudska filmska produkcija namijenjena tinejdžerima koji uglavnom idu u kinematografe, pa smo onda i mi ostali prisiljeni da gledamo ta niže vrijedna ostvarenja koja se njima sviđaju. Pogledajmo samo u novinama TV programe: često uz masu TV kanala jednostavno navečer nemamo što gledati!

Dakle, moramo se prilagoditi američkom kulturnom imperijalizmu, no ipak ne moramo – možemo ugasiti televizor. Nema prisile.

Do Drugog svjetskog rata Sjedinjene Države Amerike nisu djelovale izvan svog teritorija, koji uostalom nije malen, prostire se između dva oceana. I to se nazivalo američkim izolacionizmom. Nakon pojave nacifašizma uoči Drugog svjetskog rata to nama Europljanima nije odgovaralo i svesrdno smo pozdravili američko pristupanje antihitlerovskoj koaliciji, pogotovo kad su nakon Pearl Harboura Sjedinjene Države direktno ušle u rat, što je na kraju izravno pomoglo Hitlerovom porazu 1945. godine.

I nakon toga u novoj konstelaciji snaga Sjedinjene Države izrasle su u vodeću svjetsku ekonomsku i vojnu snagu u svijetu, pogotovo poslije raspada socijalističkog bloka i pada Berlinskog zida.

Sada nastupa preobrazba moje Amerike. Ne odolijevajući izazovu službeno najveće sile, SAD sve više uzimaju na sebe dužnost svjetskog policajca. Izolacionizmu više nema ni traga. Uvjereni da je njihov društveni sistem apsolutno najpravedniji i jedino moguć, preuzimaju ulogu borca protiv komunizma, a potom protiv terorizma, idu praviti red na bilo koje punktove u svijetu – pod dežurnom parolom čuvanja s v o j i h  n a c i o n a l n i h  i n t e r e s a – od Južne Amerike do Azije.

Pratim recentne pregovore SAD-a i Europske unije o zaključenju ugovora o međusobnoj trgovini. Pri tome je jasno da Amerikanci žele plasirati u Europu prehrambene proizvode koje Europljani ne žele, jer su negativni po ljudsko zdravlje po prevladavajućem mišljenju stručnjaka. Bojim se, kao većina običnih ljudi, da će ipak doći do ”praktičnog” sporazuma i da će američke svemoguće korporacije pobijediti i u ovom slučaju. A nama što bude!

Znamo da svi ti slučajevi nemaju iste razloge i povode, ali je bitno da svugdje Amerikanci interveniraju sa naizgled pravednim ciljevima – uvođenjem u dotičnu zemlju (svojih) demokratskih principa i čak svog načina života, ne misleći da u svijetu ima naroda koji se drže hiljadugodišnjih običaja koji su različiti od euro-američkih.

A sve ispada da se ponašaju poput klasičnih kolonizatora, koje su nekada osuđivali kao nedemokratske silnike koji ”zaostalim” narodima donose pravu, europsku kulturu, a zapravo ih eksploatiraju za ”svoje nacionalne interese”. A tom frazom danas američki visoki političari objašnjavaju akcije SAD-a u svim krajevima svijeta.

Posebno me smeta kad veliki govore isključivo o svojim interesima, ne misleći, makar javno, i o interesima drugih naroda.

Pratim recentne pregovore SAD-a i Europske unije o zaključenju ugovora o međusobnoj trgovini. Pri tome je jasno da Amerikanci žele plasirati u Europu prehrambene proizvode koje Europljani ne žele, jer su negativni po ljudsko zdravlje, po prevladavajućem mišljenju stručnjaka. Bojim se, kao većina običnih ljudi, da će ipak doći do ”praktičnog” sporazuma i da će američke svemoguće korporacije pobijediti i u ovom slučaju. A nama što bude!

Sjećam se svog dvomjesečnog boravka sa suprugom u Sjedinjenim Državama 1994. godine, u organizaciji američke ASIFE, Međunarodne asocijacije animiranog filma i jedne fondacije iz Virginije. Kao što je poznato, Sjedinjene Države nemaju Ministarstvo kulture, pa smo uglavnom u deset saveznih država i trinaest gradova (!) bili gosti na različitim nivoima – od profesionalnih udruženja i univerziteta, do privatnika ljubitelja animacije, te smo odsjedali u finim hotelima i u privatnim stanovima, putovali svim mogućim sredstvima – avionima, vlakovima, autobusima, a najviše, naravno, automobilom. Tako smo bili u prilici da prilično upoznamo život i običaje Amerikanaca i usporedimo ih s Europom i našim Balkanom.

Naravno, njihov standard je viši, u prvom redu u stanovanju i prehrani. U jednom američkom romanu pročitao sam o sudbini nekog činovnika koji je zbog dugova morao napustiti svoju kuću i preseliti se sa suprugom i djetetom u  t r o s o b a n stan kao simbol bijede (!). Kod nas ljudi koji žive u trosobnom stanu predstavljaju dobro stojeće ljude, zar ne?

Zatim, bili smo gosti jedne osnovne škole u Vermontu. Nakon sastanka s djecom, u jednom uglu školskog hodnika primijetio smo poveću gomilu dječje odjeće i obuće; nastavnica mi je objasnila da su to izgubljene ili ostavljene vjetrovke, kape, tenisice, torbe, itd., po koje uglavnom nitko ne dolazi. Nisam nikako mogao zamisliti ovakvu scenu u nekoj od naših škola!

No, s druge strane, u razgovorima s domaćinima često smo slušali kako nijedan član obitelji nema stalno radno mjesto, neki rade s privremenim ugovorom, treći bezuspješno odlaze na tzv. intervjue u potrazi za poslom. A vrhunac je za nas bio da rijetko tko ima puno zdravstveno osiguranje (kao mi). Glavno im je da imaju osigurane zube (bez dobrih zuba Amerikanac ne može ni zamisliti da bude ravnopravan član društva), ali su stomatolozi, pored psihijatara, veoma skupi i običan Amerikanac teško može sebi priuštiti da popravlja zube izvan zdravstvenog osiguranja.

Što se ishrane tiče, imali smo dojam da se Amerikanci isključivo hrane b r z o m  h r a n o m (fast food) i da ne znaju za blagodati klasične ishrane. Prvi dan u Charlotteswillu bilo je problema da nađemo lokal u kojem ćemo ručati kako Bog zapovijeda – žlicom, vilicom i nožem, sjedeći za stolom. Ljudi su kao po pravilu stajali za šankovima i gostili se hamburgerima uz obaveznu crnu kavu. Uspjelo nam je nabasati na talijanski restoran, koji je bio gotovo prazan, ali su nas privukli stolovi s klupama, pa smo zauzeli mjesta kao pravi Europljani. Doduše, odreske smo odabrali s ilustrirane ponude na zidu. I konobar nam je donio tanjure s mesom u papirnatim kesama probijenim štapićima, poput ražnjića (!!!).

Amerika je zastrašujuća nakupina veličanstvenih fenomena. Zadivljuje čovjeka iz stare Europe koji je Ameriku uvijek imao u svojim najljepšim snovima. Ali Amerika se polako, gotovo neprimjetno, pretvara u suprotnost onoga što nas je cijeli život držalo u nekoj vrsti optimizma. Razočarava nas njen odlazak u kolonizatorske vode, u egocentrično ponašanje diva kojeg nije briga za druge, bez obzira o kome se radi. Veličina velikih ogleda se u pametnom odnosu prema drugima, a ne u bezobzirnom pokazivanju svoje snage

Ne sjećam se jesmo li zahtijevali pribor za jelo ili smo odreske pojeli kao ostali, rukama i stojeći za šankovima na ulici. Kad smo kasnije bili od dekana koledža, čiji smo bili gosti, pozvani na ručak, sjeli smo s njim u ogromnu američku limuzinu i prevezli se ravno nekoliko stotina metara do očito luksuznog restorana. Mogli smo donde komotno prošetati pješke. Nikome od pozvanih nastavnika to nije bilo smiješno, osim nama, naravno.

Od poljskog kolege s koledža, koji je bio gost-profesor animacije, saznali smo da ima solidan honorar, ali da od njega lavlji dio daje za stanarinu garsonijere u kojoj je stanovao. Ne znamo zašto je radi toga napustio Poljsku, vjerojatno zbog opće nade o američkom snu.

Uopće, Amerika je zastrašujuća nakupina veličanstvenih fenomena. Zadivljuje čovjeka iz stare Europe koji je Ameriku uvijek imao u svojim najljepšim snovima. Ali Amerika se polako, gotovo neprimjetno, pretvara u suprotnost od onoga što nas je cijeli život držalo u nekoj vrsti optimizma. Razočarava nas njen odlazak u kolonizatorske vode, u egocentrično ponašanje diva koga nije briga za druge, bez obzira o kome se radi. Veličina velikih ogleda se u pametnom odnosu prema drugima, a ne u bezobzirnom pokazivanju svoje snage.

Ameriko moje mladosti, gdje si ?

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora