Ansichten eines Clowns ili Razmišljanja jednog klauna

Posudio sam ovaj naslov od omiljenog mi Heinricha Bölla jer mi se čini da svi mi na neki način sjedimo na stepenicama željezničke stanice i sviramo dok putnici užurbano prolaze pored nas.

Klaunovi, kakvi već jesu, kroz pantomimu, gegove i šminku progovaraju o problemima vremena u kojem žive. A nisu za to prethodno stekli teorijske osnove da se uhvate u koštac s filozofskim, sociološkim, psihološkim i inim aspektima svakodnevice.

Tu negdje vidim i sebe kada razmišljam o demokraciji. Svi se kunu u demokraciju, no pitanje koje ja vidim kao problem je koliko demokracije može podnijeti neko društvo, na primjer, naše. Zvuči paradoksalno, a zapravo nije.

Ako pretpostavimo da u punoj demokraciji svatko može govoriti i pisati što god želi, dolazimo do apsurdne situacije u kojoj se, uzmimo kao primjer, govor mržnje smatra demokratskim pravom pojedinca ili grupe.

Sasvim sigurno govor mržnje izaziva reakciju onih prema kojima je usmjeren, kao i onih koji smatraju da ga ne smije biti, tj. da ne bi smio biti dopušten. Razlog za takav stav jasan je i racionalan, jer bi društvo u kojem je dopušten govor mržnje postalo visoko polarizirano i nestabilno, samim tim i ugroženo.

Žene čine više od polovine stanovništva svijeta. U Hrvatskoj se jednom mjesečno grupe muškaraca mole na javnim mjestima za to da se žene vrate na pozicije od prije sto i više godina. Smije li demokratsko društvo dopustiti agitaciju za snižavanje ljudskih prava žena?

Tu sad ulazi država kao korektor, odnosno kao onaj faktor koji zakonima ograničava prava pojedinaca i grupa.

Koliko i kako će država ograničiti prava, ovisi o tome koja politička opcija donosi zakone. U idealnom slučaju političke opcije iznose svoje programe u javnost i nakon poštenih izbora većinom glasova birača izabire se stranka ili koalicija stranaka koje će zakonima urediti granice demokracije u tom društvu.

U stvarnosti toga uopće nema u golemom broju država. Svi koji se natječu za vlast obećavaju sve što birači žele čuti, ali zapravo se sve svodi na stvaranje dojma o pojedinom kandidatu, pri čemu su kandidati predstavljeni kao spasioci nacije jer, normalno, nacija je ugrožena.

Oni koji su u opoziciji uopće ne priznaju ama baš ništa dobroga što je vlast učinila. Ne razumiju da time umanjuju vrijednost kritike te vlasti u domenama gdje je promašila ili trebala biti bolja. S druge strane, oni na vlasti prikazuju opoziciju kao opasnost za budućnost zemlje, totalne neznalice i nesposobnjakoviće.

Dakle, demokratski proces izbora u mnogim je zemljama sveden na svojevrstan cirkus u kojem, pored klauna, ima i puno drugih aktera. Jedan je od najvažnijih novac. Ugledni analitičari za izborni proces u Sjedinjenim Američkim Državama govore da je uspostavljen sistem ”jedan dolar, jedan glas”.

Ali novac nije bitan samo u izbornom procesu u kojem onaj s puno više novca ima puno više šansi. Važan je u demokratskom životu društva i nakon izbora.

Oni s malo novca mogu u nekim društvima biti potpomognuti tako da mogu uživati demokratske dosege tih društava, dok su pojedinci u nekim drugim državama potpuno prepušteni sami sebi, zapravo bez šansi da se izvuku iz bijede. Taj sloj društva je prisutan i brojan i u najbogatijim zemljama, premda se one ujedno smatraju i primjerima demokracije.

Je li tim ljudima svejedno koliko je to društvo demokratično? Možda negdje postoji sociološko istraživanje stavova beskućnika u SAD-u, Indiji ili Sjevernoj Makedoniji? Ili u Hrvatskoj, u kojoj pred pučkim kuhinjama svakodnevno brojni ljudi čekaju u redovima?

Pitanje je u kojoj su mjeri takva društva demokratska? Je li socijalna država demokratskija od one neoliberalne? Je li stupanj zaštite pojedinaca kroz socijalna davanja mjera za demokraciju, znamo li da neke sasvim nedemokratske zemlje (one bez slobodnih izbora) imaju sasvim lijepo uređen sustav socijalne zaštite?

Je li slobodno poduzetništvo i tržišno gospodarstvo mjera demokratičnosti? Teško, treba se samo sjetiti Kine.

Jesu li države koje su definirane kao nacionalne države demokratske? Takva definicija a priori implicira da jedna grupa građana ima jaču poziciju u odnosu na ostale, makar to u praksi i ne mora biti tako.

U kojoj su mjeri skresana prava pojedinca ako država ima pravo na mobilizaciju svakoga bez obzira na stav pojedinca o nošenju oružja i sudjelovanja u bilo kakvom sukobu?

Takvih pitanja ima na stotine i nije lako na njih odgovoriti.

I naš klaun bi se trebao pozabaviti teorijom države i još mnogočime da bi se mogao uhvatiti u koštac s ekspertima o tim pitanjima.

No tada više ne bi bio klaun i ne bi mogao tako slobodno postavljati pitanja, na koja ni ne očekuje odgovore.

Klaun ipak ima svoju viziju demokratskog društva u kojem su građani bitni, a prava žena na izbor, kao i prava pojedinca da se slobodno određuje u odnosu na spolnu orijentaciju, vjeru, naciju i sudjelovanje u ratnim sukobima nepovrediva, a u praksi provediva.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Majkama bi trebalo prepustiti upravljanje svijetom
    •  Političarima i uz javnu sramotu godi titula doktora znanosti
    •  O plinu, Vladi, odgovornosti i izborima
    •  Kultura zaborava poraza i pamćenja pobjeda
    •  Djeca se pitaju čemu sve to, a jasnog odgovora nema
    •  O izgubljenom vremenu
    •  U Splitu rastu djeca koja vjeruju da je mrziti ljude vrlina
    •  Nekoliko značajnih postignuća u fizici u 2022. godini
    •  Domoljub daruje trosjed, noću: ostavi ga uz cestu
    •  Imamo razloga i za strah i za nadu

> Svi tekstovi ovog autora