Antifašistički program nije bio program smrti. Ustaški – je.

Poštovani antifašistički borci i antifašisti,

gospođe i gospodo,

drugarice i drugovi,

Okupili smo se u povodu jubileja koji bi, zajedno s nama, trebala slaviti cijela država. Na žalost – ne slavi. Ili se pravi gluha i slijepa, ili pribjegava povijesnom revizionizmu i “ponovo piše povijest”. Ne znam što više zaslužuje osudu.

Činjenica je, međutim, da se mi – osim jednoga ili dva dana u godini – sramimo onoga s čime se cijeli slobodarski i demokratski svijet ponosi. Kada kažem “mi”, mislim – naravno – na državu, ali i na dobar broj stranaka oporbe koje oportunistički kalkuliraju što im se, u smislu prikupljanja glasova, više isplati.

Biti oportunisti, ili biti antifašisti.

Da su tako kalkulirali oni koji su se u Dalmaciji prije sedam i po desetljeća digli na ustanak, ustanka nikada i ne bi bilo. Ne, oni su krenuli u gotovo bezizlazni boj, vođeni geslom, sažetim u riječima kojima ću vas pozdraviti: smrt fašizmu – sloboda narodu!

Okupili smo se u povodu jubileja koji bi, zajedno s nama, trebala slaviti cijela država. Na žalost – ne slavi. Ili se pravi gluha i slijepa, ili pribjegava povijesnom revizionizmu i “ponovo piše povijest”. Ne znam što više zaslužuje osudu

Ima li jasnijeg i kraćeg programa ustanka, opisa njegovoga cilja i svrhe? Apsolutno nema. Zamjeraju nam neki, meni osobito, što se služimo tim pozdravom. A ja ih pitam: što oni time žele postići? Što žele poručiti? Ako se žele deklarirati kao fašisti, neka to otvoreno kažu. No, hrabrosti za to nemaju.

Kada bi to učinili, došli bi u otvoreni sukob s Ustavom Republike Hrvatske koji izričito kaže da je ova država sagrađena i na temeljima antifašizma. Doista tako kaže, čak ako i onaj neki ministar koji je na čelu resora što bi valjda kao prvo trebao podrazumijevati pismenost, tvrdi da antifašizma u hrvatskome Ustavu nema.

Ako je pak onima kojima se ne sviđa naš pozdrav neprihvatljivo to što se njime želi sloboda vlastitome narodu, neka i to otvoreno kažu. Za to tek nemaju hrabrosti, a kako bi – uostalom – mogli slaviti Domovinski rat, ako bi se otvoreno okrenuli protiv antifašističkoga?

Onda ima i onih koji kvazi znanstvenim argumentima “dokazuju” kako je antifašizam bio reakcija na Mussolinijev fašizam i Hitlerov nacizam, pa je kao takav – povijesna kategorija, jer onakvog fašizma i nacizma danas nema.

Zaključak: onda nam ne treba ni antifašizam. Pogrešno!

Svjesno sam rekao da ONAKVOG fašizma i ONAKVOG nacizma danas nema. Ali ima neofašizma i neonacizma koji se napajaju na istim otrovanim izvorima, koji propovijedaju istu teoriju nadređenih i podređenih naroda, koji dijele ljude na one koji su više vrijedni – bilo zbog nacionalnosti, bilo zbog rase ili vjere, ili kombinacije svega toga, od drugih koji su manje vrijedni.

Neofašizam i neonacizam, mada se rijetko gdje kite tim imenima, potiču rast nacionalizma, isključivosti, ksenofobije, netolerancije, potiču ponovo zatvaranje u nacionalne torove koje onda ograđuje bodljikavom žicom. Da, nacionalizam u čijem su korijenu neofašizam i neonacizam dovodi u ozbiljnu opasnost i milenijski projekt evropskoga ujedinjenja koji je jedina i posljednja brana novim oružanim sukobima na evropskome kontinentu.

Smrt fašizmu – sloboda narodu! Ima li jasnijeg i kraćeg programa ustanka, opisa njegovoga cilja i svrhe? Apsolutno nema. Zamjeraju nam neki, meni osobito, što se služimo tim pozdravom. A ja ih pitam: što oni time žele postići? Što žele poručiti? Ako se žele deklarirati kao fašisti, neka to otvoreno kažu. No, hrabrosti za to nemaju

Upravo danas i ovdje, kada se s dužnim pijetetom prisjećamo veličanstvene borbe što je u Hrvatskoj, ali i u drugim dijelovima nekadašnje Jugoslavije, vođena protiv naci-fašizma, potrebno je to jasno i glasno reći.

Upravo danas, kada obilježavamo 75-tu obljetnicu ustanka naroda Dalmacije, potrebno je krajnje jasno i dovoljno glasno da nas svi čuju, reći ovo: antifašizam nije povijesna kategorija i niti ga se može, niti smije ograničavati samo na razdoblje Drugoga svjetskog rata. Na žalost, u današnjoj Hrvatskoj to je posebno važno naglašavati.

Osvrnite se oko sebe. Pogledajte dalmatinske gradove i gradiće, mjesta što su bila poznata po velikom broju boraca Narodno-oslobodilačke borbe. Danas u njima niču spomenici “žrtvama komunizma”, čime se jasno želi diskreditirati Komunistička partija, vodeća snaga Narodno-oslobodilačkoga rata.

O tome kakvu su sliku pružali sramotni događaji što su pratili ovogodišnju proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, neću posebno govoriti. Svaki pravi i iskreni hrvatski branitelj morao je time biti postiđen.

A svatko, tko je pravi hrvatski domoljub, u najpozitivnijem smislu te riječi, morao je zaključiti kako to nije njegova proslava.

Žalosno, ali istinito!

I onda nam još tvrde kako izmišljamo fašizaciju našega društva, pričaju nam kako su htjeli govoriti o poslu, a mi samo uporno ponavljamo priče o partizanima i ustašama, “otkrivaju” nam da je Drugi svjetski rat završio. Mi dobro znamo da je završio, ali znamo i to tko ga ponovo budi i otpočinje.

Mi jako dobro znamo kamo vodi ponavljanje fraze “dosta nam je ustaša i partizana”.

To prije svega izjednačava stvari koje se nikada, nigdje i ni pod kojim uvjetima ne mogu izjednačiti! Ponavljam: nikada, nigdje i ni pod kojim uvjetima!

Naci-fašizam, a ustaštvo je bila njegova hrvatska inačica, zločin je u ideji, u programu i u realizaciji. Antifašizam koji je na našim prostorima, pa i u Dalmaciji, neraskidivo vezan s Komunističkom partijom i maršalom Josipom Brozom Titom, plemenita je borba za slobodu, a protiv okupatora i onih koji su mu pomagali, sasvim konkretno onih koji su Dalmaciju, otoke i dobar dio Kvarnera prodali fašistima.

Svjesno sam rekao da ONAKVOG fašizma i ONAKVOG nacizma danas nema. Ali ima neofašizma i neonacizma koji se napajaju na istim otrovanim izvorima, koji propovijedaju istu teoriju nadređenih i podređenih naroda, koji dijele ljude na one koji su više vrijedni – bilo zbog nacionalnosti, bilo zbog rase ili vjere, ili kombinacije svega toga, od drugih koji su manje vrijedni

Pa da nije bilo antifašista, naša bi predsjednica danas bila Talijanka!

Da bilo je, na žalost, zločina osvete i na strani pobjednika – antifašista. Ne samo kod nas. To je činjenica, to moramo priznati i osuditi.

Ali, antifašistički program nije bio program smrti, ma što tko o tome danas govorio. Postoje zabilježena i snimljena sjećanja sudionika ustanka, ima ih još i živih, postoje brda dokumenata i sve je jasno – naravno, onome tko prihvaća istinu.

A takozvanu priču o ustašama i partizanima, nismo počeli mi – antifašisti, nego oni koji dovode u pitanje i diskreditiraju antifašizam; oni koji prekrajaju povijest Drugoga svjetskog rata. I sada bi još htjeli da mi na to šutimo. E, nećemo!

Htjeli bi nam nametnuti koncept suočavanja s istinom o prošlosti kroz bespogovornu osudu svega što se događalo između 1945. i 1990. To bi odgovaralo onima koji difamiranje antifašizma, osobito tamo gdje je u njemu ključnu ulogu imala Komunistička partija, žele iskoristiti za posljednji obračun s idejom koja je – kao ideja – smrtni neprijatelj neoliberalnog kapitalizma.

Pri tome, neoliberalni je kapitalizam na zalasku. On se urušava. Sve je više onih koji ga kritiziraju, koji osuđuju njegovu nehumanost, njegovo uzdizanje profita i novca na pijedestal božanstva. Poslušajte samo što govori sadašnji Papa.

A sve to odbijaju vidjeti samo oni vječno “jučerašnji”, oni koji bi – za razliku od nas – bacili najradije Hrvatsku natrag u najtamniji odsječak njezine novije povijesti.

Da se to ne dogodi, moramo se oduprijeti. Odlučno i beskompromisno. Kada to kažem, imam u prvome redu na umu snažno oružje što nam ga je dala demokracija, a to su slobodni izbori.

Za malo više od mjesec dana otvorit će se biračka mjesta. Taj dan, dan izbora, prilika je za slobodoljubive, demokratske, antifašistički orijentirane građane Republike Hrvatske, ne samo Hrvatice i Hrvate, nego sve naše sugrađane, da odluče u kakvoj Hrvatskoj žele živjeti, da odluče kakva će biti budućnost.

Pa da nije bilo antifašista, naša bi predsjednica danas bila Talijanka! Da bilo je, na žalost, zločina osvete i na strani pobjednika – antifašista. Ne samo kod nas. To je činjenica, to moramo priznati i osuditi. Ali, antifašistički program nije bio program smrti

Ne samo njihova, nego i njihove djece. Napravite, svatko za sebe, bilancu proteklih četvrt stoljeća. Procijenite što je bilo dobro, a što loše. Prisjetite se tko je, kada i koliko vremena upravljao Hrvatskom i što se u to vrijeme događalo.

I samo još nešto: prisjetite se tada i onih koji su prije 75 godina digli ustanak, ne misleći na sebe, nego na svoju domovinu i na njezinu budućnost. Nemojte ih iznevjeriti!

Antifašistički ustanici digli su se prije sedam i po desetljeća protiv okupatora, ali i protiv onih koji su, surađujući s njima, izdali Hrvatsku.

Mi danas nemamo pravo izdati na izborima ni sebe, ni Hrvatsku!

(Govor bivšeg predsjednika Republike Hrvatske na obilježavanju 75. godišnjice ustanka naroda Dalmacije u Solinu, 11.08.2016. Prenosimo s portala Forum.tm).

    •  Zašto ću podržati Zorana Milanovića
    •  Hajka na Budimira Lončara sramoti Hrvatsku
    •  Naša odgovornost za budućnost
    •  Vlada RH mora prestati pobijati izbor Željka Komšića
    •  Posljednji je čas da spasimo mlade iz gliba neznanja o Holokaustu
    •  Vučić u Hrvatskoj: Razgovarati se mora!
    •  Podnosim ostavku, znam da sam razočarao i mnoge antifašiste
    •  Preuzimam odgovornost, duboko žalim, jer sam pogriješio, i ispričavam se
    •  Bio sam nesmotren i zbog toga ja se ispričavam
    •  Europska unija stoji ili pada na pitanju izbjeglica

> Svi tekstovi ovog autora