novinarstvo s potpisom
U mjesecu smo u kojemu mnogi, većinom licemjerno, govore o betlehemskom svjetlu i o ljubavi prema bližnjima, zatvarajući oči pred plamenom što guta smještaje za bijednike, koji pred ratovima i siromaštvom na Bliskom istoku i u Africi traže sklonište u Europi, i žurno podižući žičane ograde kako bi se spriječio njihov dolazak (jer oni odjednom nisu ”bližnji”, kakvima ih vidi Papa, nego su ”drugi i drugačiji”).
I upravo u tom posljednjem mjesecu godine 2016. Europu što sve više tone u tamu ksenofobije, netolerancije, radikalnog nacionalizma, nerijetko ruku pod ruku s klerikalizmom, ipak je obasjalo svjetlo. Nije došlo iz Betlehema. Tračak svjetla u sve mračnijoj Europi došao je iz Austrije.
Na predsjedničkim izborima u toj maloj europskoj državi, koja zbog njihovih rezultata postaje iznimno važna, kandidata desnice Norberta Hofera uvjerljivo je (s natpolovičnom većinom glasova) pobijedio nekadašnji šef Zelenih, profesor ekonomije Aleksander Van der Belen.
Prethistorija njegove koliko neočekivane toliko i nenajavljivane pobjede duga je gotovo godinu dana. Naime, Van der Belen u prvom krugu izbora nije uspio dobiti više od 50 posto glasova, pa se išlo u drugi krug. Tu je opet pobijedio, ali vrlo tijesno, sa samo 31.000 glasova više od svojega protukandidata.
Desničari su, pozivajući se na formalne nepravilnosti u postupanju s glasovima pristiglima poštom, tražili poništenje izbora.
I dogodilo se nešto neočekivano, ali za Europu kakva je danas i simptomatično. Vrhovni je sud poništio cijele izbore (dakle ne samo tamo gdje su nepravilnosti uočene).
Novi je termin zakazan za rujan, ali tada su se pojavili problemi s omotnicama za glasove koji se šalju poštom (odljepljivale su se), pa su izbori još jednom odgođeni za kraj godine. I cijelo to vrijeme vođena je, s manjim ili većim intenzitetom, predizborna kampanja između nekadašnjeg šefa Zelenih koji je tipični predstavnik građanskog centra (nikako ljevice) i Hofera, proizašlog iz Slobodarske stranke notornog (pokojnog) Jerga Hajdera.
Već sama činjenica da je netko kandidat stranke što ju je svojedobno vodio Hajder, kojemu se ne mogu odreći simpatije prema Trećem Rajhu, navodi u najmanju ruku na oprez.
Na tome ništa ne mijenja činjenica što se politički pejzaž Austrije temeljito promijenio.
Nekada, u vrijeme socijalističkog kancelara Vranickoga, znalo se da se sa Slobodarskom strankom ne koalira, ni pod kojim uvjetima. U međuvremenu ona je postala najprije prihvaćen koalicijski partner (a da nije bitno mijenjala svoj karakter), da bi sada, prema anketama, bila popularnija i od socijalista i od narodnjaka koji, ni jedni ni drugi, nisu u stanju izaći pred javnost s kandidatom, da ne kažemo liderom koji bi privukao birače.
Objektivno, dvostranački sustav očito je Austrijancima dozlogrdio, pogotovo u nedostatku političkih figura kakve su bili nekadašnji kancelar Krajski ili savezni predsjednik Kiršleger. Okrenuli su se ”trećima” (podsjeća li vas to na nešto?), a ti treći bili su Hajderovi (mada bez njega) desničari, skloni zatvaranju granica, odbojni prema strancima, nacinostalgični, skeptični – da upotrijebimo najblaži mogući izraz – prema ujedinjenoj Europi, a pogotovo prema njezinim temeljnim vrijednostima.
Ta sklonost ”trećem rješenju” izbacila je i Hofera nakon prvoga kruga predsjedničkih izbora u fokus interesa, usprkos njegovim u najmanju ruku diskutabilnim, a ponekad i zastrašujućim izjavama.
Te je izjave potom postupno ublažavao, zaoštravajući istodobno retoriku prema Van der Belenu, da bi mu dva dana prije izbora – koje će izgubiti – pred televizijskim kamerama rekao: ”Ma, Vi niste bili ništa!”
Htio je naglasiti kako za razliku od njega, 72-godišnji profesor ekonomije nema jasna i čvrsta stanovišta – što nije istina, ali istina ionako zanima sve manji broj ljudi u politici.
Srećom, demagogija i populizam ovoga puta nisu prošli.
Austrijski su birači progledali i premda bi i dalje bili skloni Slobodarskoj stranci dati veliku ulogu na saveznoj političkoj sceni, njezinoga kandidata na čelu države ipak nisu željeli.
Iskazali su to vrlo uvjerljivo, mada su sva istraživanja javnog mnijenja do samih izbora ukazivala na mrtvu trku, a njemačka je televizija u prvim vijestima nakon zatvaranja biračkih mjesta govorila čak o blagoj prednosti Hofera.
Neka ne bude zamjereno nikome tko u ovome nađe neku sličnost s američkim predsjedničkim izborima.
Dakle Austrija je, da budemo malo patetični, opet našla svoju dušu.
No austrijski su predsjednički izbori nadmašivali i prelazili okvire te zemlje. Svjedoči o tome, uz ostalo, i brojka od više od sedam stotina stranih izvjestitelja koji su nahrupili u Beč kako bi širom svijeta pronijeli vijest o tome je li ”Europa šaptom pala” u Austriji ili je mala članica EU-a (ali ne i NATO-a) shvatila gdje joj je mjesto i kakva (jedino) može biti njezina budućnost.
Jer ti su izbori bili, tako se na njih s pravom gledalo, svojevrsni pokazatelj smjera u kojemu se kreće Zapadna Europa, ona Europa koja doslovno stenje koliko pod pritiskom radikalnih i sve glasnijih i agresivnijih nacionalista s istoka Staroga kontinenta, toliko i pod hipotekom vlastite nesposobnosti da se izbori protiv ”domaćeg” desnog populizma, nužno zasnovanoga na netoleranciji, zatvaranju u vlastite granice i u krug ”istih” te na otklonu prema europskome projektu.
Sve su prognoze govorile u prilog pobjede još jednoga desnog populista, što bi značilo itekako važno pripremanje terena uoči predsjedničkih izbora u Francuskoj i parlamentarnih izbora u Njemačkoj iduće godine.
Austrija je, međutim, pokazala da ne mora biti tako, da nije nepovratno nastupilo vrijeme reakcionara, premda nam oni željeznom pesnicom udaraju na vrata (ne treba ići dalje od Hrvatske).
Prvi komentari nakon austrijskih predsjedničkih izbora pokazuju još jednu zanimljivu pojedinost koja ukazuje na to u kojoj su mjeri i politički sustav i tzv. mejnstrim mediji zarobljenici slike svijeta što su je sami stvorili i kakvoj teže.
Oni se, naime, i dalje ne mogu otresti svoje ”ljubavi” prema Hillary Clinton. Nju se bez ikakve osnove svrstava u lijeve, dok se Trumpu – ne bez osnove, ali ipak s nedovoljno čvrstih dokaza – imputira da je samo i jedino populist, pri čemu mu je u očima europskih zagovornika tvrdoga kursa prema Rusiji (poslušnih sljedbenika dosadašnje američke politike) najveći grijeh što želi odnose Washington – Moskva ponovno vratiti u kolotečinu.
Pa se Van der Belenov uspjeh interpretira i kao neuspjeh politike što je iznjedrila Trumpa. No to je i netočno i krajnje simplificirano. Austrijski su izbori pokazali još nešto: da Rusija, koju SAD i NATO sve više pritišću, vrlo pragmatično, makar ne i na načelima zasnovano, otvoreno koketira s europskim desničarima (a i oni s njom).
Oni Moskvi sasvim sigurno idejno nisu bliski, ali budući da su isturena fronta financijskih interesa, zagovaraju otvaranje prema Rusiji i ukidanje sankcija. Pragmatičnom Putinu u ovom je trenutku (i) to dovoljno. Vrijedi i na to upozoriti kako bi slika bila upotpunjena.
Zaključno, da se poslužimo slikom svojstvenom mjesecu prosincu: u Austriji je upaljena svjećica na božićnoj jelki. Hoće li ona do kraja iduće godine osvijetliti cijelu jelku i zaustaviti srljanje Staroga kontinenta u mrak slijepog i uskogrudnog nacionalizam koji potire i samu ideju ujedinjene Europe, ostaje da se vidi.
(Prenosimo s portala Novosti).