Bančev oriđinal od tvida

Ako se itko slučajno zapitao kamo je nestao cijenjeni profesor Banac, učiniše li što čovjeku mrski jugokomunistički neprijatelji, gdje nestade omiljeno lice hrvatske desnice, bekovski dio tandema Čičak-Banac i nadasve cijenjeni zapadni intelektualac, nakon opetovanih ukazanja dotičnog posljednjih dana sve su sumnje ustupile mjesto općem divljenju i značajnom odobravanju. Onako, dubokim klimanjem glave i značajnim, hm, koliko je već desnica u stanju verbalno izraziti, oduševljenjem nečijom pojavom.

 

Počastio nas je tako vodeći revizionist svojom prisutnošću, uvijek u istom sakou od tvida, prvo u opsežnom intervjuu u Vijencu, potom u studioznoj emisiji bojovnog Bujanca i naposljetku, kao šećer na kraju, kod velike majke malograđanskog nacionalizma, madame Kamenski, u emisiji ”Pol ure kulture”. I treba odmah priznati; malo je tako zabavnih stvari koje se mogu ravnopravno nositi s televizijskim prikazom ljudi koji, ponajprije i iznad svega, sebe doživljavaju jako ozbiljno i učeno.

 

A profesor Ivo je, priznat ćete, u toj disciplini velemajstor. Onako pun gosparske grandece i stegnute kravate. Posebno u momentu dok čita podvučenu Tomićevu kolumnu iz Jutarnjeg, koja u prvom redu služi da šjor Ivo teatralno posegne za posljednjim brojem Europskog glasnika, eh ne bi li citirao Marunine stihove kao krunski argument kojim planira poraziti Tomića.

Glavna misao Bančeva izlaganja kod gospođe Kamenski bila je posvećena zaključku kako Ante Tomić nema smisla za humor, a k tome je i manje obrazovan od uvaženog profešura. Mora se priznat da se u ovakvim momentima poneki neupućeni čitatelj može navesti na krivu pomisao kako Banac ipak ima smisla za humor. No baza je u tome što on to misli ozbiljno

 

Elem, glavna misao njegovog izlaganja kod gospođe Kamenski bila je posvećena zaključku kako Ante Tomić nema smisla za humor, a k tome je i manje obrazovan od uvaženog profešura. Mora se priznati da se u ovakvim momentima poneki neupućeni čitatelj može navesti na krivu pomisao kako Banac ipak ima smisla za humor. No baza je u tome što on to misli ozbiljno.

 

Dakle, od svih stvari na svijetu oko kojih bi se moglo polemizirati s Tomićem, Banac nađe jedinu oko koje nema nikakvog spora, a ta je da je čovjek vrhunski humorist. A ključni argument u prilog toj tezi mu je činjenica da je Ante ismijao spisateljske dosege hrvatske emigracije, spomenuvši između ostalog i Brunu Bušića. Stvar je, naravno, takva da je netko konačno rekao pravu istinu o tom heroju novovjeke Hrvatske, povjesničaru skromnih dosega i još skromnijeg stila.

 

Iz čitavog Bančevog bolećivo patetičnog nastupa u kojem se, mimo smisla i logike, pokušao nemušto obračunati s Tomićem izvire jedan osjećaj koji je još davnih dana najpreciznije opisao Miroslav Krleža. ”Koji je to osjećaj malograđanske zaljubljenosti u hrvatstvo, osjećaj ljigav i sentimentalan, što se javlja za posljednjih pedesetak godina u toplim sobama, uz litru vina, masnu reš pečenu puricu i križevačke štatute, kada se temperatura popela u krvi i kada srca biju u kucavicama, kada naš dragi patriot nikada nije bio uz većinu hrvatsku: uz Gupca u šesnaestom stoljeću, uz Masneca u devetnaestom ili uz Zeleni kader u dvadesetom.”

 

Da se, dakle, vratimo meritumu stvari. Čitav pompozni profesorov istup na HTV-u nije donio ništa izuzev tragikomične potrebe da se javnosti predstavi kao kompetentan i humorističan intelektualac opće prakse.

Iz čitavog Bančevog bolećivo patetičnog nastupa u kojem se, mimo smisla i logike, pokušao nemušto obračunati s Tomićem izvire jedan osjećaj koji je još davnih dana najpreciznije opisao Miroslav Krleža. ”Koji je to osjećaj malograđanske zaljubljenosti u hrvatstvo, osjećaj ljigav i sentimentalan, što se javlja za posljednjih pedesetak godina u toplim sobama, uz litru vina, masnu reš pečenu puricu i križevačke štatute, kada se temperatura popela u krvi i kada srca biju u kucavicama, kada naš dragi patriot nikada nije bio uz većinu hrvatsku: uz Gupca u šesnaestom stoljeću, uz Masneca u devetnaestom ili uz Zeleni kader u dvadesetom”

 

No favorit tjedna je njegov veliki intervju u Vijencu. Iako su i inače razgovori koje vodi Andrija Tunjić suvisli i smisleni poput Tuđmanovih puštanja bijelih golubica ranih devedesetih, ovdje se rečeni novinar posve razmahao, nadmašivši čak i samog sebe (ma koliko se to činilo nemogućim), a Banac mu je tako savršeno sekundirao, da uopće nije isključeno kako imamo čast svjedočiti nastanku jednog divnog prijateljstva. Koje gotovo da prijeti da će nadmašiti i njegovo partnerstvo sa Čičkom.

 

Pogledajmo, dakle, par Tunjićevih pitanja koje uvaženi profešur baš do kraja ne odobrava jedino iz puke građanske pristojnosti. Kaže tako Banac da je u Hrvatskoj na djelu obnova komunističkog mentaliteta, vezanog uz relativiziranje Jugoslavije, u apologiji o prednosti jugoslavenske tzv. socijalne države. Kako Tunjić na takav balun nije mogao ostati imun, upućuje savršen centaršut šjor Ivi u vidu pitanja: ”Zar nije bilo bolje? ”

 

I mi tu bilježimo jedan od najboljih suvremenih priloga Feralovoj ”Antologiji hrvatske gluposti”.

 

Bancu lopta sjeda na volej tako dobro da je čovjek izjavio sljedeće: ”Uskoro ću dati izraditi bedž s natpisom Nije bilo bolje! Dosadilo mi je slušati notorne gluposti, i to ne samo mlađih ljudi, koji se mogu pravdati neiskustvom, o nepostojećim prednostima komunističkog sustava”.

 

Zaključio je tako lakonski naš profesor iz Jamerike čitavu raspravu oko socijalnih pitanja socijalističkog razdoblja, posve pokopavši činjenicu kako je samo tad, i nikad više, siromašna radnička obitelj mogla posve besplatno fakultetski obrazovati svoju djecu, imati sigurno zaposlenje, a usput dobiti i društveni stan za bagatelnu cijenu. U odnosu na to razdoblje današnje predatorsko doba, koje ubrzano osiromašuje i radništvo i ostatke srednjeg sloja, s izvjesnom perspektivom za zatvaranje međuklasne prohodnosti, izgleda kao Mordor.

 

No klimaks intervjua doseže se sljedećim pitanjem: ”U na početku spomenutu razgovoru rekli ste da je Miroslav Krleža najviše pridonio širenju komunističke ideologije u Hrvatskoj prije 1941. Treba li Krleži oprostiti komunističku ideologiju ili se prema njemu odnositi kao recimo prema Mili Budaku?”

Treba bit pošten pa priznat kako je Ivo Banac odigrao časnu ulogu tijekom hrvatsko-muslimanskog rata, točnije agresije na Bosnu i Hercegovinu, pišući poštene i dosljedne tekstove protiv tog Tuđmanovog ludila. No tim je tužnije da očito nije uspio nadvladati sebe i riješiti se tog osjećaja duboke indignacije prema Srbima, ideji Jugoslavije i našem antifašizmu, kojeg bez Komunističke partije ne bi ni bilo

 

”Totalitarne ideologije ne praštaju se nikomu, pa ni Krleži. Tim više što je njegov utjecaj bio ključan u hrvatskoj – i ne samo hrvatskoj – elitnoj inteligenciji. Premda je u Krležinu slučaju relativno lako odijeliti djelo od ideologije, tendencioznost je očigledna u njegovom povijesnom pristupu, primjerice u vrlo rasprostranjenoj populističkoj ideji da je vlasništvo posljedica kriminala i grabežljive violencije, da spomenem samo nosivu misao u njegovoj fikcionalnoj genezi uvijek problematične buržoazije, koja je, eto, odgovorna za sva zla ovog svijeta.

 

Nisam za odbacivanje Krleže, koji je silno utjecajan književnik, velik u svom jeziku i viziji te zabavan u svojim ekscesima, ali nisam ni za krležijansko idolopoklonstvo.”

 

S obzirom na ovako balansiranu senzibiliziranost prema tendencioznosti u povijesnom pristupu da vidimo, dakle, kako stvari po tom pitanju stoje kod Banca?

 

Za to će nam biti dovoljno uzeti njegovu najpoznatiju i najslavljeniju knjigu, knjigu koja ga je proslavila. Riječ je, naravno, o naslovu ”Nacionalno pitanje u Jugoslaviji”. Naime, već i manje pažljiv čitatelj te knjige lako će uočiti jednu zakonitost koja se postojano provlači od prvog do zadnjeg poglavlja teksta. Ta zakonitost, kad je ogolimo od bespotrebnog retoričkog intelektualiziranja, svodi se otprilike na to da su svi srpski političari, stranke i pokreti bili u suštini velikosrpski, da su komunisti sa svojim pristupom nacionalnom pitanju bili redikuli, ali su zato s druge strane stajali, uvijek potlačeni, a konstruktivni, zapadno-moderni Hrvati.

 

Sve je kod Banca obilježeno tim domobranskim pristupom, od sinteza do osvrta na Krležu. U to ime ne trebaju čuditi dvije posljednje rečenice ovog slavnog djela našeg emeritusa. ”Jedna strana dileme bila je u tome da jedno rješenje nije moglo zadovoljiti sve strane. Je li druga strana dileme bila u tome da se čvrsta kula mogla održati jedino uz ljudske žrtve?”

Teško da je išta moglo biti tragikomičnije od scene Ive Banca koji na Trgu maršala Tita u Zagrebu, sa zgužvanog papira, pred grupicom ocvalih ustaša i njihovih mladih adoranata čita nekakve poslanice koje bi nas trebale uvjeriti kako čovjeku čija je vojska oslobodila taj isti Zagreb od fašizma u tom gradu nema mjesta

 

Ćuti li se ovdje možda teza o neprirodnoj versajskoj tvorevini, kojoj je upitnik samo domobranski ukras i znak malograđanskog straha od otvorenog izjašnjavanja, ostavljam čitateljima na prosudbu.

 

Treba na kraju biti pošten pa priznati kako je Ivo Banac odigrao časnu ulogu tijekom hrvatsko-muslimanskog rata, točnije agresije na Bosnu i Hercegovinu, pišući poštene i dosljedne tekstove protiv tog Tuđmanovog ludila. No tim je tužnije da očito nije uspio nadvladati sebe i riješiti se tog osjećaja duboke indignacije prema Srbima, ideji Jugoslavije i našem antifašizmu, kojeg bez Komunističke partije ne bi ni bilo.

 

Zbog svega toga teško da je išta moglo biti tragikomičnije od scene Ive Banca koji na Trgu maršala Tita u Zagrebu, sa zgužvanog papira, pred grupicom ocvalih ustaša i njihovih mladih adoranata čita nekakve poslanice koje bi nas trebale uvjeriti kako čovjeku čija je vojska oslobodila taj isti Zagreb od fašizma u tom gradu nema mjesta.

 

Tragikomičniju scenu od spomenute nije mogao izrežirati ni Zvonimir Šeparović kad je na tom istom trgu iz luksuznog Audija istovario šest gusaka, pred mojim očima.

 

Ne bismo pretjerali kad bismo rekli da je tim činom šjor Ivo zaključio jednu priču u kojoj smo ga mogli smatrati uglednim historiografom, preselivši se u sferu poznatih dalmatinskih redikula ili oriđinala, kako bi rekli u njegovom gradu.

 

Nakon svega ostade tek poza i onaj, uvijek isti, sako od tvida.

    •  Zašto ogroman dio srpskog društva odbija istinu Srebrenice
    •  Vlada ustvari legitimizira fašizam
    •  Zašto ne bi trebalo odustati od ideje ukidanja izbora izvan RH
    •  Kako smo došli do toga da se Zdravka Mamića u BiH nagrađuje
    •  Kod KGK zapravo iznenađuje nedostatak straha od javnosti
    •  Samo se društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću
    •  Zašto Odboru za veterane smeta Dan antifašističke borbe
    •  Zašto nitko ne čuje upozoravanja Ognjena Krausa?
    •  Milanović zabio autogol koji bi ga mogao koštati izbore
    •  Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma

> Svi tekstovi ovog autora