Banetu Bumbaru i onom vremenu kada je sve bilo naše

Tog ljeta 2000. godine intenzivno smo se družili sa čuvenom profesorkom Anikom Skovran koja je sa svojim timom restaurirala ikone iz riznice Stare crkve na Baščaršiji. Uživali smo slušajući anegdote žene zaljubljene u umjetnost. Vanja i ona su se razumjeli i sa stručne strane, a ja sam čekala priče o neobičnim situacijama u kojima je Anika često, prirodom svoga posla, bila.

Anika je bila u rodu s Milojkom Ceković preko mostarskih Dokića i zvala ju je tetom. Bila je energična žena i svaki razgovor s njom oplemenili bismo smijehom.

Pričala nam je kako je s timom UNESCO-a radila na istraživanju egipatskih piramida kada su ostali bez struje u jednoj od grobnica. Imala je običaj nositi sa sobom šibicu kako bi u takvim situacijama provjerila da li struji vazduh. I dok je paniku vrlo brzo mijenjala razumom, iz tmine je začula glas na srpskom: – Ne bojte se, ja sam s vama.

Upalila je šibicu i ugledala Indijca sve sa turbanom na glavi. – O moj Bože, pa zar si ti Indijac – začula je samu sebe kako se pita.

Ubrzo je došla struja, svjetlo je bljesnulo, a Indijac je i dalje bio tu. Nije bio nikakvo božanstvo nego je studirao u Nišu pa je čuvši profesorku da priča na srpskom i on isti progovorio. Dok smo se mi smijali ovoj krasnoj anegdoti profesorka je izustila: – Eto tako, tog našeg sveta svuda ima…

Tog ljeta 2006. godine, na granici Libana i Sirije antologijska scena, dobra za neki domaći film u produkciji od Vardara pa sve do Triglava. Glavni akteri Vanja, carinik i prevodilac na arapski jezik.

Vanja je krenuo iz Libana u Siriju u posjetu manastiru Svete Tekle u Malulu, mjestu gdje se govori aramejski jezik, jezik kojim je govorio Isus Hristos. Desna ruka ravnoapostolske svetiteljke Tekle čuva se u Staroj crkvi u Sarajevu gdje je Vanja u to vrijeme bio starješina pa je cilj posjete ovom manastiru bio više nego opravdan.

Granica je bliskoistočna, Vanjin pasoš je bosanski, carinik je ljut, Vanja je zbunjen, a prevodilac na arapski jezik nasmijan. Carinik drži Vanjin pasoš i negoduje, prevodilac se na to negodovanje smije, a Vanja koji ne razumije o čemu razgovaraju počinje se neprijatno osjećati jer smijeh i carinikov ton ne idu baš ruku pod ruku. No dobro, Bliski istok je to, a on sa Balkana lako se uklapa u neopjevane situacije kakva je upravo bila ta.

Nadrealna scena i nestrpljivost od suočavanja s prevodom carinikova negodovanja kojem malo fali da pređe u dernjavu i kod Vanje izazivaju smijeh koji još više ljuti carinika… Nadrealnu scenu očekivanja prevoda zapečatio je baš on, prevod: – Sramota, izgubili ste od Argentine 6:0. Jugoslavija je nekad igrala dobar fudbal! Ovo je sad katastrofa!

Oni koji poznaju Vanju znaju da se sport i on nikada nisu družili pa je njegovo čuđenje razlogu carinikove ljutnje rezultiralo pitanjem: – A kad su igrali?

Pitanje je nadigralo carinikovo čuđenje i završilo je hitnom intervencijom prevodioca koji je Vanjino pitanje, a kad su igrali, preveo ovako: – O, da, izgubili smo. Sramota. Obećavam da ćemo se popraviti…

U nastavku puta Vanja se i dalje pitao ko je s kim igrao jer Jugoslavije više nema, a prevodilac mu je objasnio da su to ljeto igrale Srbija i Crna Gora s Argentinom i izgubile 6:0. Vanja sa bosanskim pasošem, reprezentacija Srbije i Crne Gore koje više nisu Jugoslavija… I to sve spojeno kod carinika na granici Libana i Sirije…

To ljeto 2008. godine smo ljetovali u Grčkoj. Kišan dan i osuđenost na televizijski program, a na programu Ljetne olimpijske igre, takmičenje u vaterpolu.

Petogodišnji Vasilije je oduševljeno rekao da igraju naši i da navija naravno za naše. To naši u vaterpolu nas je zainteresovalo pa smo se poredali kao apotekarske flašice pred televizorom gdje su nas dočekale, npr., Italija i Mađarska…

– Vasilije, kako misliš naši, pa ovo nisu naši…

– Pa jesu naši ovi sa bijelim kapama. Oni su iz Sarajeva…

Vasilije je odrastao na Baščaršiji. Svaka naša šetnja bila je i njegova molba da mu kupimo bijelu hadžijsku kapu kao kod čike koji ih prodaje. Za Vasilija su naši bili oni s bijelim kapama… Amin!

Nastavio je da navija za naše, one koji su bili u bijelim kapama… Italijani ili Mađari – nije bitno… u njegovom dječijem svijetu oni sa bijelim kapama su bili naši iz Sarajeva.

Naš je bio i Branko Cvejić glumac koji je utjelovio lik Baneta Bumbara u seriji ”Grlom u jagode”. Ova kultna serija bila je sastavni dio habitusa svakog doma bivše nam države, a glumac Branko Cvejić za sve nas koji smo bili očarani likom i serijom uopšte ostao Bane Bumbar.

Svima nam se upečatio Banetov sneni narativ kojim bi nas na kraju svake epizode podsjetio šta se sve u svijetu te godine dogodilo.

Te 1961. godine Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu za književnost, ubijen je Patris Lumumba, Gagarin je poletio u kosmos, održana je prva konferencija nesvrstanih u Beogradu i prosječna plata se uvećala na pedeset hiljada starih dinara…

Ove 2022. godine napustio nas je glumac Branko Cvejić i svojim odlaskom oživio sjećanja na Baneta Bumbara i na neko vrijeme kada je sve bilo naše. Ne u ovom današnjem kontekstu kada se na sve gleda kao na aspiraciju velikih ovih ili onih, nego naših po osjećaju za bližnjeg, a koje danas budi nostalgiju – kako pročitah na jednom portalu: Serija ”Grlom u jagode” je patentirala nostalgiju.

A ja ću se s nostalgijom sjetiti riječi profesorke Anike: – Eto tako – tog našeg sveta svuda ima.

I ima u kontekstu ljudi koji vole ljude. The End!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Apsurde, kuća ti je ovdje!
    •  I tuđe boli su manje kada nismo ćoravi na njih
    •  Tuđa muka pokaže ko je kakav čovjek i kakva mu je vjera
    •  Smisao korizmenog posta
    •  Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
    •  Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
    •  Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
    •  Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
    •  Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
    •  Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije

> Svi tekstovi ovog autora