Baština Mike Tripala: luksuz samopoštovanja

U petak 11. prosinca navršilo se 20 godina otkako je preminuo Miko Tripalo, što je obilježeno promocijom knjige Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo ”Za demokratsku i socijalnu Hrvatsku” koja sadrži važne eseje o Tripalu, te izabrane Tripalove intervjue, govore i članke (uredili Dario Čepo, Slaven Ravlić i Goran Sunajko).

Na skupu održanom u auli Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu je rečeno da je taj političar, središnja ličnost Hrvatskog proljeća (uz Savku Dabčević Kučar i druge), koji je u prosincu 1971. uklonjen iz javnog života, bio dosljedan, čovjekoljubiv i “postojan u promjeni”.

Knjiga je podijeljena u dvije kronološki odvojene tematske cjeline; prva donosi tekstove koje je Tripalo pisao u jugoslavenskom razdoblju svog političkog djelovanja, a druga one nastale nakon demokratskih promjena 90-ih godina. Osobito su vrijedne kolumne koje je Tripalo pisao u Novome listu, kamo je stigao, kao i ja, na poziv velikog urednika Veljka Vičevića (i nakon ”iskrene preporuke Ivana Zvonimira Čička”, kako me je jučer podsjetio tadašnji direktor Zdenko Mance), pa smo Tripalo i ja bili kolege i tamo (tijekom posljednje godine Tripalova života, 1995., kada smo on, ja i neki drugi u Veljkovom Novom listu žestoko kritizirali Franju Tuđmana).

I neka ovdje bude rečeno da svoju današnju političku i inu pamet, svoja antifašistička uvjerenja, svoj kršćansko-humanistički habitus i svoje demokratsko usmjerenje dugujem ne samo Vladi Gotovcu (što sam napisao u prošloj kolumni), Ivanu Supeku, don Luki Vincetiću, proti Jovanu Nikoliću, fra Tomislavu Janku Šagi Buniću i drugima s kojima sam se družio ili su mi bili predavači (da spomenem samo neke od njih koji su pokojnici) već u velikoj mjeri i Miki Tripalu. Za njega, kako je podsjetio prof. Ravlić, politika nije služila osobnoj koristi, nego je bila način služenja javnom interesu. Za mene, shodno tomu, jer sam to čuo i vidio kod Tripala, sloboda i ravnopravnost građana preduvjet je demokratskog političkog sustava

Kažem ”i tamo”, jer smo se družili kao suutemeljitelji i članovi Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) dok je ta udruga, kako sam rekao u kraćem javljanju po okončanju službenog dijela programa u petak, ”ličila na nešto”, iako sam trebao kazati i to da u vremenima kada smo Tripalo i ja bili u HHO-u našoj udruzi nisu padale gaće pred vladajućima, ni doslovno ni metaforično.

Postojanost u promjeni, tako Tripalov politički put sažima Ravlić koji podsjeća da je taj političar (1926.- 1995.) prošao put od antifašističkog borca i komunističkog dužnosnika do političkog izopćenika i borca protiv totalitarizma, od komunizma do liberalnog socijalizma.

Važno je kazati, u tom smislu, da za Tripala nikada nije vrijedila sintagma da postoje nepogrešivo vodstvo i glupo mnoštvo, iako bih se ja mogao, kao i mnogi od vas, ne složiti s ovom konstatacijom jer smo svjesni da se građani, mnogi, često ponašaju kao rulja, kao oni kojima nedostaje imaginacija (kako odlično poentiraju Miljenko Jergović i Svetislav Basara u drugoj knjizi njihovih međusobnih pisma (e-mail poruka) ”Drugi Krug” (Laguna, Beograd, 2015.) koju sam, kao i prvu (”Tušta i tma”), čitao s velikim zadovoljstvom, sličnim onom s kojim sam slušao druga Tripala kada mi je pojašnjavao svoje viđenje Hrvatske, Jugoslavije, antifašističke borbe i drugih tema koje su meni, koji sam ovdje aterirao iz Argentine 1989., bile nasušno potrebne u toj fazi kasne adaptacije, ali na način da ih upijam iz tako neupitna i tako vjerodostojna izvora kakav je bio Miko Tripalo.

I neka ovdje bude rečeno da svoju današnju političku i inu pamet, svoja antifašistička uvjerenja, svoj kršćansko-humanistički habitus i svoje demokratsko usmjerenje dugujem ne samo Vladi Gotovcu (što sam napisao u prošloj kolumni), Ivanu Supeku, don Luki Vincetiću, proti Jovanu Nikoliću, fra Tomislavu Janku Šagi Buniću i drugima s kojima sam se družio ili su mi bili predavači (da spomenem samo neke od njih koji su pokojnici) već u velikoj mjeri i Miki Tripalu.

Za njega, kako je podsjetio prof. Ravlić, politika nije služila osobnoj koristi, nego je bila način služenja javnom interesu. Za mene, shodno tomu, jer sam to čuo i vidio kod Tripala, sloboda i ravnopravnost građana preduvjet je demokratskom političkom sustavu.

Tripalo je (i najnovija knjiga o njemu), kako je kazala ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, odgovor na pitanje o razrješenju dileme kako u teškim političkim uvjetima zadržati pravo na samopoštovanje, na određenu konzistentnost. Pusić je biranim riječima govorila o Tripalovu političkom životu te je istakla da se opredijelio za “luksuz poštenja”, za dosljednost, a ono što nikada nije mijenjao je čovjekoljubivost.

Tripalo je (i najnovija knjiga o njemu), kako je kazala ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, odgovor na pitanje o razrješenju dileme kako u teškim političkim uvjetima zadržati pravo na samopoštovanje, na određenu konzistentnost. Pusić je biranim riječima govorila o Tripalovu političkom životu te je istakla da se opredijelio za “luksuz poštenja”, za dosljednost, a ono što nikada nije mijenjao je čovjekoljubivost

Miko je bio dobar čovjek, imao je bazično dobar stav prema drugim ljudima, a ta njegova ljudskost bitno je pridonijela njegovu putu, rekla je Pusić koja drži da su njegova razmišljanja i danas aktualna.

Kad u knjizi čitate o 50-im, 60-im, 70-im godinama 20. stoljeća, u nekim trenucima se čini kao da čitate današnje novine, a i odgovori na neke dvojbe su slični, kaže Pusić i ističe kako to još više naglašava prazninu koju je svojim odlaskom prije točno 20 godina ostavio Miko Tripalo.

Kao novinar i kršćanski intelektualac uvjeren sam da novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, ”jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome”. Novinar, u slobodi i u poštivanju života i istine svakog bitka, služi istini.

Nema dvojbe da su i danas mnogi građani i građanke Hrvatske opredijeljeni humanistički i demokratski, dakle: antifašistički. No, oni nisu na adekvatan način organizirani, a to ima za posljedicu da na društvenoj sceni Hrvatske ne postoji dovoljno snažna i aktivna antifašistička snaga koja nam je toliko potrebna. To nije Savez antifašista RH, koji se priprema na još jednu nedorečenu i repetitivnu izbornu skupštinu (nesposoban čak ni da okupi članove svojega Savjeta, a jauče kako je, eto, ”odnos prema antifašizmu kao civilizacijskoj vrijednosti (…) krajnje zabrinjavajući”), a to nije, za sada, ni Antifašistička liga RH (koju naš portal podržava), jer nije pokazala onu žilavost i operativnost koja se najavljivala u trenutku osnivanja.

Zašto od svih problema kojima bih se kao novinar trebao baviti ističem ovaj vezan uz antifašizam? Zato jer se fašizam, kako mi je 1995. pojašnjavao Miko Tripalo, stalno vraća. Ono je naša konstanta.

Što sam ja to naučio od Mike?

Kao prvo, da je jedina istinska snaga protiv fenomena furioznog nacionalizma, protiv ksenofobije ili rasizma (treba li uopće pojašnjavati da najveća hrvatska politička stranka – HDZ – i dalje bira fašiste za svoje partnere?!) osobna autonomija, snaga refleksije, samoodređenje, odluka da se ne sudjeluje i ne prilagođava (pa sam tako ja izabrao siromaštvo i besparicu, a Davor Stier ima basnoslovnu plaću u Europskom parlamentu), odnosno da se, umjesto pokazivanja beskarakterne individue, odluči biti sasvim osoban, neovisan duh.

Jedina je istinska snaga protiv fenomena furioznog nacionalizma, protiv ksenofobije ili rasizma (treba li uopće pojašnjavati da najveća hrvatska politička stranka – HDZ – i dalje bira fašiste za svoje partnere?!) osobna autonomija, snaga refleksije, samoodređenje, odluka da se ne sudjeluje i ne prilagođava (pa sam tako ja izabrao siromaštvo i besparicu, a Davor Stier ima basnoslovnu plaću u Europskom parlamentu), odnosno da se, umjesto pokazivanja beskarakterne individue, odluči biti sasvim osoban, neovisan duh

Zatim, od Tripala (i drugih) sam naučio da treba znati misliti slobodu. Naime, nikakva se pravna država tu neće dogoditi, nikakva se nova hrvatska politička paradigma neće moći implementirati ili približiti ukoliko prvo ne nastane drukčija duhovna klima, drukčija podloga za ”plemstvo duha” (Thomas Mann).

A to bi, da budem aktualan, što bi svakako Tripalo kazao i trenutnoj političkoj zvijezdi Davoru Stieru, trebalo značiti da, kako reče Tonino Picula na predstavljanju Stierove knjige, nikakva nova paradigma neće i ne može imati supstancu ukoliko ne dođe do dijaloga sa žrtvama prethodnih paradigmi koje Stier opisuje kao valjane. Neću se, naravno ovdje upuštati u komentiranje Stierova manifesta ili eseja (jer ću to učiniti u posebnom i nešto dužem tekstu), već želim biti pouzdan svjedok, koliko mi je, barem toliko, Tripalo bio izvor.

Naime, i time završavam, povijest možda ima kraj (što kažu Albert Camus, ali i kršćanski teolozi), ali naš zadatak (bio 1995. kada smo ga Tripalo, kolege i ja bistrili, a ostao je i danas kad čitamo potpuno aktualnog Tripala) nije da je završimo, već da je stvaramo prema slici onoga za što u međuvremenu znamo da je točno, da je istinito.

Jer možemo odbiti nepravdu (kako smo je Tripalo i ja odbili), ali možemo li je odbijati a da ne prestanemo pozdravljati čovjekovu prirodu i ljepotu svijeta? Naš bi odgovor trebao biti – da.

Taj moral, koji je bio svojstven Tripalu i koji je meni ušao pod kožu, istodobno nepokoren i vjeran, u svakom slučaju je jedini koji može osvijetliti put prema istinskoj revoluciji, revoluciju duha. Čuvajući ljepotu, čistoću misli i djela, bivajući autonomnima, dosljednima, dozvoljavajući si luksuz poštenja, pripremamo se za onaj dan preporoda kada će civilizacija, daleko od formalnih načela i otrcanih fraza, u središte svog mišljenja staviti živu vrlinu koja čini osnovu zajedničkog postojanja svijeta i čovjeka.

Pišući prije tjedan dana o Vladi Gotovcu, kojem je 15-ta godina od smrti, i danas, u povodu 20-te godišnjice smrti Mike Tripala, dva fundamenta na kojima leži moja navodno krhka politička pojavnost, želim govoriti o vrlinama, o principima i prioritetima poput iskrenosti ili poštenja koji nam pomažu donositi svakodnevne odluke i ostati ljudima, a ne glavama u čoporu.

Taj moral, koji je bio svojstven Tripalu i koji je meni ušao pod kožu, istodobno nepokoren i vjeran, u svakom slučaju je jedini koji može osvijetliti put prema istinskoj revoluciji, revoluciju duha. Čuvajući ljepotu, čistoću misli i djela, bivajući autonomnima, dosljednima, dozvoljavajući si luksuz poštenja, pripremamo se za onaj dan preporoda kada će civilizacija, daleko od formalnih načela i otrcanih fraza, u središte svog mišljenja staviti živu vrlinu koja čini osnovu zajedničkog postojanja svijeta i čovjeka

Ulazimo u još jedan tjedan razaranja društvenog ugovora, suočit ćemo se s još jednim tužnim poglavljem razvlašćivanja građana, promatrat ćemo još besprizornih pojava politike hladnoće elita. Da, točno je, prazninu Mike Tripala nemoguće je popuniti, ali zar je moguće da nema odgovora na pitanje gdje su nam (pre)ostali vizionari?

I još krucijalnije od toga: jesmo li mi zaista osuđeni na politiku demagoga koji nemaju više drugih motiva osim držanja i proširenja vlastite moći, a koji u tu svrhu iskorištavaju osjećaj srdžbe, šire mržnju, skrivaju svoju intelektualnu prazninu, sve ono o čemu je Tripalo govorio i pisao i što se ponovo manifestira?

Tek kada ponovo pronađemo ljubav prema životu i kad ga ponovo poželimo posvetiti svemu onomu što doista daje život – istini, dobroti, ljepoti, prijateljstvu, pravdi, suosjećanju i mudrosti – samo tada, i ne prije, bit ćemo otporni na smrtonosni bacil koji razara imunitet hrvatskog društva.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora