Bliže pravdi? Kad ratne zločince prestanemo nazivati herojima

U dane poput ovih, označene sjećanjima na rat, vojnike, junake i žrtve, meni u misli uvijek dolazi ista glazba, isti stihovi i molitva: Ratni requiem Benjamina Brittena.

Stihove uglazbljene u tom velikom djelu zapisivao je u rovovima Francuske mladi engleski poručnik Wilfred Owen. U njima je opisao i vlastitu smrt koja ga je snašla samo tjedan dana prije završetka Prvog svjetskog rata. Ne zato što je bio prorok, nego zato što je svaku od smrti kojih se živ nagledao doživio kao svoju.

Skladba je od Brittena naručena u prigodi završetka obnove katedrale u Coventryju, srušene u jednom od prvih njemačkih bombardiranja u kojima su razarani engleski gradovi i ubijani mnogi civili. Za sam kraj skladbe Britten je ostavio stih u kojem duh ubijenog vojnika luta poljem smrti i susreće sjenu čije mu je lice jako poznato.

Taj drugi mu se predstavlja: “Ja sam neprijatelj kojeg si ubio, moj prijatelju”. Dva muška glasa potom zajedno pjevaju “Hajde da sad spavamo”, ušuškani u tiho i nježno ljuljuškanje glazbe koja im postaje kolijevka i grob. Nakon toga sve završava s dva udarca zvona i tihom molitvom velikog zbora: “Počivali u miru. Amen.”

Dok šutimo o tuđim žrtvama vrijeđamo naše mrtve za račun naših zločinaca (…) Nije znak pijeteta prema žrtvama Ovčare to što uz njih ne spominjemo desetke ubijenih Vukovaraca Srba rukom zločinaca koji su uživali zaštitu hrvatske države

Prema Brittenovoj želji, na praizvedbi Ratnog requiema u Coventryju dvojica solista bili su engleski tenor Peter Pirece i njemački bariton Dietrich Fischer-Dieskau. Bilo je to 1962. godine, sedamnaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Takve civilizacijske geste ne mogu se jednostavno kopirati, one moraju doći kao posljedica kulturne i duhovne veličine pojedinaca i zrelosti naroda i država, otriježnjenih i ozbiljnih nad strašnim poglavljima povijesti.

Otriježnjenih od pobjedničkih trijumfa i mitologiziranja poraza, ozbiljnih u sagledavanju vlastite odgovornosti i krivnje i zajedničke nesreće.

Prošlo je već nekoliko godina otkako su Brittenov Ratni Requiem u Lisinskom zajednički izvodili glazbenici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. I to je bio korak prema tom stupnju civiliziranosti i ljudskosti koji na našim prostorima još uvijek nije dosegnut, što ne znači da treba prestati prema njemu težiti i oko njega se truditi.

Svaka strana na svoj način i primjereno vlastitoj žrtvi, pobjedi, porazu i odgovornosti.

Ima jedan korak prema tom cilju koji je tako jednostavan, a tako ga rijetko poduzimaju naše noge i naše riječi. To je izraz sveopćeg suosjećanja i sućuti prema svim mrtvima, svim poginulim vojnicima i svim ubijenim žrtvama rata.

Pri tom je manje važno da li takve riječi dolaze iz srca onih koji ih izgovaraju, da li oni stvarno tako misle i osjećaju. Svaki rat počne onda kada ga prvi put netko javno zazove i izgovori mu prokleto ime, često i ne zamišljajući njegovu strahotu. Isto tako pomirenje počinje izgovaranjem riječi kajanja, žaljenja, oproštenja i suosjećanja. U početku bijaše riječ, kako u početku rata, tako i mira.

Stoga su ljekovite bile riječi koje je 18. studenog ove godine, u svojoj propovijedi na vukovarskom memorijalnom groblju, izgovorio katolički biskup Antun Škvorčević:

Taj drugi mu se predstavlja: “Ja sam neprijatelj kojeg si ubio, moj prijatelju”. Dva muška glasa potom zajedno pjevaju “Hajde da sad spavamo”, ušuškani u tiho i nježno ljuljuškanje glazbe koja im postaje kolijevka i grob. Nakon toga sve završava s dva udarca zvona i tihom molitvom velikog zbora: “Počivali u miru. Amen”

“Zamka okrutno počinjenog zla u Vukovaru na različite načine vreba i danas. To zlo nam želi stisnuti dušu, sapeti pamet, zarobiti nas u svoje okove, usmjeriti da živimo po njegovu diktatu, uvjeravajući nas kako je smisleno ono najbesmislenije: mrziti kao odgovor na počinjeno zlo i nanesenu nepravdu. Verbalna ratobornost na javnoj sceni kod nas prostor je u kojem zlo vrti svoje kolo a mržnja brusi zube, umrtvljuje duše, vodi u sljepilo, truje sadašnjost i krade budućnost. U Vukovaru i Hrvatskoj potrebni su nam ljudi velika duha, osjetljive savjesti, sažalna srca, dalekovidni proroci koji odbacuju nasilje, praštanjem proširuju prostore slobode od zla u kojima sa svom bistrinom vide veličinu žrtve, svjedoče vjeru u pobjedu ljubavi, te pamte prošlost očišćenu od mržnje u svoj snazi njezine poučljivosti.”

Biskup se također u propovijedi pitao:

“Koliku li je razdaljinu među Srbima i Hrvatima očitovala agresija minuloga rata u Hrvatskoj, napose u Vukovaru? Kako se založiti da ne ubijamo jedni druge, da dokinemo podjele u nama te ne budemo jedni protiv drugih, nego jedni s drugima, ili još bolje jedni za druge, te tako svi budemo pobjednici i postignemo dostojanstvo?”

Srećom, nisam primjetio da bi se našao itko tko bi u želji biskupa “da svi budemo pobjednici i postignemo dostojanstvo” vidio pokušaj izjednačavanja agresora i žrtve, pobjednika i poraženih.

Velike su to i važne riječi, pa makar bile izvađene iz konteksta u kojemu još ima pokoja natruha bojazni da ćemo nekog našeg povrijediti, ako ćemo pretjerano naglašavati da su i oni drugi imali žrtve i da dijele istu bol zbog svojih nestalih i ubijenih.

Nažalost, jedan se čovjek morao ubiti da bi hrvatska predsjednica izrekla neki dan i ovo: “Sa zločinima se valja suočiti, u ime budućnosti, pa i s vlastitima”.

Ili da bi predsjednik Hrvatskog sabora, pozivajući na minutu šutnje, rekao i ovo: “Sve žrtve moraju zauvijek ostati u našoj kolektivnoj svijesti, a jučerašnja smrt generala Praljka neka ostane zadnji čin tragičnih ratnih zbivanja. Svima njima pokoj vječni, a nama dovoljno razboritosti da se okrenemo prema budućnosti i da se ovo nikad ne ponovi”.

Nije mi toliko važno što govore predstavnici i predvodnici drugih naroda i država. Mene zanima  što mora učiniti moja država i moj narod da bismo jednog dana bili otriježnjeni i ozbiljni nad svim tim grobovima i nekoj boljoj budućnosti ujedinjeni u zajedničkom oplakivanju svih mrtvih i rata kao zajedničkog nam prokletstva i nesreće.

Otriježnjenih od pobjedničkih trijumfa i mitologiziranja poraza, ozbiljnih u sagledavanju vlastite odgovornosti i krivnje i zajedničke nesreće

Bit ćemo bliže tom cilju kad prestanemo sami sebi i svijetu lagati i prešućivati tuđe žrtve, pri tom vrijeđajući vlastite.

Nije znak pijeteta prema žrtvama Ovčare to što uz njih ne spominjemo desetke ubijenih Vukovaraca Srba rukom zločinaca koji su uživali zaštitu hrvatske države.

Nije to pijetet prema vlastitim žrtvama, nego je to kukavičko skrivanje vlastitih zločinaca.

I bit ćemo bliže pravdi i istini kada one koji o tim zločinima svjedoče prestanemo nazivati izdajnicima, a one koje su ih počinili herojima.

Tko god krene i druge povede tim putem, velik je čovjek.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora