Borba župnika Pere Jurčevića za spas Kosinja

Znanstveno-stručni časopis Ban Dvor, posvećen društvenim i humanističkim znanostima, s posebnim zanimanjem za Kosinj, glagoljaštvo i hrvatsku kulturnu baštinu, objavljuje svjedočanstvo koje povijest jednoga kraja povezuje s borbom za njegov opstanak.

Kosinjski župnik Pero Jurčević u radu ”Projekt HES Kosinj iz perspektive kosinjskoga župnika: otpor potapanju i očuvanje baštine” donosi osobni prikaz događaja od 2020. do 2026. godine. Piše o ljudima koji ne žele napustiti svoje domove, grobljima s kojih se premještaju posmrtni ostatci, prosvjedima, sudskim procesima i pokušajima da se njihove primjedbe čuju izvan Kosinja i Like. U pozadini svake od tih epizoda isto je pitanje: što ostaje od zajednice kada se odluka o njezinoj budućnosti donosi na najvišoj državnoj razini bez stvarnoga kontakta i razgovora s ljudima koji ondje žive?

Priča počinje anonimnim pismom koje je krajem 2020. stiglo tadašnjem gospićko-senjskom biskupu Zdenku Križiću. Nepoznati je autor opisao stanje u Kosinju i strah stanovnika pred projektom koji predviđa potapanje Gornjega Kosinja i Mlakve. Biskup je želio znati protive li se ljudi doista odlasku. Uslijedilo je prikupljanje potpisa: prema Jurčevićevu svjedočanstvu, peticiju je potpisalo između 630 i 700 ljudi, stanovnika i vlasnika nekretnina iz više kosinjskih naselja. Time je njihovo protivljenje dobilo oblik koji se više nije mogao svesti na nekoliko nezadovoljnih pojedinaca.

Najpotresnije stranice rada posvećene su groblju Mance Draga. Jurčević opisuje dolazak strojeva u kolovozu 2021., uznemirenost susjeda i pokušaje da se zaustavi postupanje s posmrtnim ostatcima koje su smatrali nedostojnim. Govori o pozivima policiji, vlasništvu groblja, premještanju kostiju i pitanjima na koja, kako tvrdi, ni danas nemaju potpune odgovore. U toj se priči spor oko energetskoga projekta pretvara u duboko osobno iskustvo: stanovnici gledaju kako se mijenja mjesto na kojem počivaju njihovi roditelji, bake i djedovi, rođaci i susjedi, dok istodobno ne znaju što će biti s njihovim vlastitim sudbinama.

Oko Svih svetih 2021. organiziran je prvi prosvjed. Nakon govora sudionici su sa svijećama otišli na groblje i pomolili se za pokojne. Sljedeće godine otpor se preselio i u Zagreb, pred dva ministarstva. Malobrojna zajednica pokušavala je doprijeti do institucija koje odlučuju o njezinoj sudbini. Uslijedili su odvjetničko zastupanje i sudski postupci. Autor pritom bilježi i različite ishode: od presude Visokoga upravnog suda vezane uz odluku o groblju do odbačene kaznene prijave zbog ekshumacije. Za njega ostaje otvoreno pitanje odgovornosti za ono što su ljudi na terenu doživjeli.

Važan trenutak bilo je javno uključivanje Gospićko-senjske biskupije. Nakon rasprava među svećenicima biskup Križić sastavio je dopis uz koji su stali gotovo svi svećenici biskupije. Jurčević razlikuje potporu ljudima od općeg protivljenja gradnji: biskup nije odbacio projekt kao takav, nego je upozorio da se stanovnike ne smije tretirati nehumano te da im se, ako se moraju preseliti, mora osigurati primjeren smještaj ili naknada. Župniku je to bila važna potpora da nastavi javno govoriti u ime svojih župljana.

U radu se nižu i svakodnevne posljedice velikoga zahvata. Brze procjene kuća i zemljišta, nezadovoljstvo ponuđenim iznosima, nedovršene ceste i otežani odlasci liječniku ili na posao dio su života koji se nastavlja dok se raspravlja o budućoj akumulaciji. Jurčević upozorava da prihvaćanje naknade ne govori uvijek dovoljno o tome kako ljudi doživljavaju odlazak. Oni koji ostaju, piše, pod sve su većim pritiskom.

Otpor je imao i svoju stručnu stranu. Pokojni elektroinženjer Branimir Pinčić predlagao je drugačije korištenje vodnoga potencijala, s manjim retencijama i reverzibilnim radom sustava, kako bi se izbjeglo potapanje kuća. Jurčević opisuje razgovore o tim prijedlozima i razočaranje što, prema njegovu iskustvu, nisu ozbiljno razmotreni. U studenome 2022. s dr. Ivanom Manceom sudjelovao je na sučeljavanju s predstavnicima HEP-a u Matici hrvatskoj. Javna rasprava otvorila je prostor za naknadne kontakte, ali konkretno rješenje HEP-a nije uslijedilo.

Posebno mjesto zauzima baština koju bi promjena krajolika mogla trajno pogoditi. Autor upozorava na nedovoljno istražene arheološke lokalitete, crkve, povijesne tragove i povezanost Kosinja s početcima hrvatskoga tiskarstva. Očuvanje te baštine za njega je nerazdvojivo od opstanka ljudi koji je poznaju i o njoj skrbe. Spominje Ban Dvor, Pisani kamen, Kosinjski most i druge vrijednosti prostora čija povijest daleko nadilazi današnju raspravu o proizvodnji električne energije. Potapanje bi, iz njegove perspektive, prekinulo veze koje su se gradile stoljećima.

Znanstveno-stručni skup ”Kosinjska dolina – jučer, danas i sutra 2022.” okupio je istraživače različitih struka i donio 36 izlaganja. Četiri godine poslije održan je novi skup, posvećen školstvu, jeziku i baštini. U međuvremenu su javnu pozornost privlačile milenijske fotografije Šime Strikomana, televizijske reportaže i dokumentarni filmovi. Jurčević opisuje koliko je truda trebalo da se Kosinj uopće zadrži među javnim temama. Svaki prilog, predstavljanje knjige ili susret bio je prilika da se o dolini govori i izvan najava njezina potapanja.

Do državnog vrha pokušao je doći i osobno. Prilikom susreta s predsjednikom Republike Hrvatske Zoranom Milanovićem u Plaškom 2023. predao mu je Manceovu knjigu ”Kosinjska tiskara” i ukratko iznio probleme stanovnika i ugrožene baštine. Predsjednik je postavljao pitanja, ali nije dao konkretno obećanje. Susret nije donio očekivanu povratnu informaciju. Župnik ga pamti kao jednu od prilika da se na najvišoj državnoj razini izravno progovori o sudbini ljudi čiji se domovi nalaze u području buduće akumulacije.

Među vedrijim dijelovima svjedočanstva priča je o spomeniku Ambrozu Kacitiću, Brozu žaknu, kojega Manceova istraživanja predstavljaju kao prvoga hrvatskog tiskara. Zamisao iz 2024. u godinu je dana prerasla u brončano poprsje kod kapele sv. Petra i Pavla u Donjem Kosinju. Uz potporu biskupije, donatore, kipara Slavena Miličevića i velik organizacijski trud, spomenik je blagoslovljen na Petrovu, 29. lipnja 2025. Za zajednicu kojoj se godinama najavljuje nestanak taj je događaj bio prilika za okupljanje i javnu potvrdu da se u Kosinju stvara, istražuje i čuva hrvatska povijest i kultura.

Jurčević ne skriva ni cijenu vlastita angažmana. Piše o iscrpljenosti, bolesti, teškim operacijama i porukama da se više neće vratiti u Kosinj. Unatoč svemu, vratio se među svoje župljane i nastavio s njima dijeliti neizvjesnost. Ulogu župnika razumije kao obvezu da ostane uz ljude koji su mu povjereni, a vjeru, molitvu i potporu zajednice vidi kao razloge zbog kojih su izdržali. Njegovo svjedočanstvo zato uz javne događaje bilježi i unutarnju borbu čovjeka koji je vlastiti život vezao uz sudbinu svojih župljana.

Rad završava pogledom na preostale stanovnike, otvorene postupke i neizvjesnost koja traje. Časopis Ban Dvor njime donosi glas neposrednoga sudionika, s njegovim iskustvom, uvjerenjima, nadama i razočaranjima. Pred čitateljem ostaje pitanje koje se ne može riješiti samo izračunom vrijednosti nekretnina: kolika je stvarna cijena potapanja jednoga povijesnog hrvatskog prostora?

***

Rad je objavljen u hrvatskoj i engleskoj pdf verziji na mrežnim stranicama časopisa i na portalu Hrčak:
https://casopis.bandvor.hr/radovi/projekt-hes-kosinj-iz-perspektive-kosinjskoga-zupnika-otpor-potapanju-i-ocuvanje-bastine/
https://hrcak.srce.hr/clanak/509220

Za obavijesti o novim radovima upišite e-adresu u obrazac ”Obavijesti o novim radovima” pri dnu stranice https://casopis.bandvor.hr/.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora