novinarstvo s potpisom
Kao što se i moglo očekivati, Božićna poruka zagrebačkog nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića čvrsto je utemeljena u nekim recentnim spisima poglavara Katoličke crkve, a ove godine to je papa Frane. Kardinal Bozanić je unutar Papinih gledišta pažljivo birao ona s kojima neće riskirati ”neprikladne” interpretacije u Hrvatskoj, naime one koje bi mogle odudarati od konzervativnoga i antimanjinskog stava hrvatskoga katoličkog episkopata.
Kardinalu Bozaniću već se jednom omaknuo takav gaf: iz dokumenta tadašnjeg pape bl. Ivana Pavla II prepisao je formulaciju o ”grijehu struktura”, vjerojatno ne predviđajući da će tada, potkraj devedesetih, u Hrvatskoj to biti ”dešifrirano” kao kritika endemskog lopovluka vladajuće Hrvatske demokratske zajednice. Godine su prošle pune muka, dok se zagrebački kardinal nije uspio donekle oprati od potvore da je tada pokušao uskočiti na pobjednička kola koalicije Račan-Budiša, u Galbraithovoj režiji.
Sada kardinal Bozanić, i kada prepisuje, dodaje ogradu od eliptičnih formulacija koje Crkva rabi kada želi reći, ali pazi da je ne bi, po Vragu, citirali liberali, kamoli ”crveni”.
Uostalom, Papina poruka za Svjetski dan mira, koja insistira na bratstvu (svih ljudi) i jedinstvu (kršćana), nije ni prevedena na hrvatski, IKA ju je na svojim stranicama donijela tek u agencijskom sažetku, a i božićnu poruku kardinala Bozanića je dala tek u izvodima, dok je kao cjelovit dokument objavila božićnu poruku nadbiskupa Puljića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, da se netko ne bi zabunio i pomislio da kardinal Bozanić diktira liniju.
Zagrebački nadbiskup konfiniran je u tom pogledu u svoju arhidijecezu, a mnogi bi se obradovali – pa to stalno uzalud najavljuju – kada bi bio promaknut na neku vatikansku dužnost, u velikoj časti i podalje od konkretne vlasti. Jer ni otvaranje vrata Katedrale potpisnicima referenduma protiv ćirilice (a još više protiv talijanskoga, češkoga i drugih jezika manjina, koji ni u jednoj općini ne dosižu do 50 posto) nije još opralo Bozanića od sumnje: a što ako je ipak shvatio kako će se protumačiti njegovo pronošenja Papine kritike grijeha struktura?
Bozanić se ograničio na termin susreta s Bogom, koji je papa Frane stavio u početak svoga apostolskog nagovora, pače pobudnice, Evangelii gaudium. Dok Frane sav Božić vidi kao radost susreta s Bogom, o čemu je potanko govorio u intervjuu torinskoj Stampi, Bozanić kao ključno mjesto susreta vidi župu, ”istinsko susretište svih koji traže Boga”, i na nju usredotočuje (ili čak ograničuje) Franinu pouku: ”istinska vjera u utjelovljenog Božjeg Sina je neodvojiva od sebedarja, od pripadnosti zajednici, od služenja, od pomirenja s drugima”. Uostalom, i Papa ondje govori da i ”župe moraju biti bliže ljudima”, ali Bozanić ne ”lovi” tu nijansu, on poziva da ljudi budu bliži župi. A to nije posve isto.
Zagrebački kardinal je logično prešutio Franino obećanje ”obraćenja papinstva”. Ali uzalud bismo tražili ikakvo obraćenje biskupstva u Bozanića. Ako papa sebi nije savršen, to je njegova stvar. Na zagrebačkoj katedri još je na snazi parola ”nemam si što predbaciti”, ”moja je savjest čista”.
Papa ondje hoće Crkvu koja će izići iz kancelarija, bilo vatikanskih kurijalnih, bilo biskupskih, iz sjajnih palača, i koja će se kao misionar zaputiti na periferiju društva, među potrebite, one kojima treba i vode i kruha i utješne Božje riječi. Hoće Crkvu kao ”očinsku kuću, u kojoj ima mjesta za svakoga s njegovim napornim životom”, a poglavito ”za sirote i nemoćne, one koji su često prezreni i zaboravljeni”.
Ne i Bozanić, barem u ovoj poruci.
U pobudnici, na koju se poziva Bozanić, Papa se izrijekom okomio na ”gospodarstvo isključivanja i nejednakosti”, jer to je ”gospodarstvo koje ubija”. Okomio se na ”idolatriju novca”, na ”novac koji vlada umjesto da služi”, na ”nejednakost koja urađa nasiljem”.
Ne i Bozanić.
U tom dokumentu Papa opetuje da se ”Bog nikada ne umara opraštajući”. U Bozanića ni riječi o opraštanju, ni za Božić.
U poruci za Svjetski dan mira Bergoglio govori o bratstvu kao ”temelju mira i putu do mira”. Ne, Bozanić bratstvo nije ni natuknuo, čak ni ono imanentno kršćanstvu, u zajedničkom Ocu koji jest na nebesima. A ni jedinstvo, poglavito ekumensko, makar i bez ćirilice, makar i bez Ćirila.
Ako se iz Vatikana vidi sav svijet, a u njemu i nemoćni i potrebiti, počam od onih skutrenih uz njegove zidove, koje Papa postavlja i za svoj rođendanski stol kao sustolnike, s Kaptola se vide samo župe.
U Hrvatskoj, pod mitrom, ni ne naziru Franina Boga koji nas ”stalno ponovo tovari na svoja pleća”, koji nam ”omogućuje ponovo uzdignuti glavu i početi ispočetka, s nježnošću koja nas nikada ne razočarava i koja nam vazda može vratiti radost”, pa se kršćanin mora ”baciti u tu rijeku radosti”.
Ta radost Hrvatskom ne teče ni o Božiću.
(Prenosimo iz tiskanog izdanja Jutarnjeg lista s dozvolom autora).