Budućeg predsjednika birati u parlamentu ili ne?

Sada kada je izbor predsjednika dao rezultat koji je dao, javljaju se ideje i inicijative da se sustav izbora predsjednika poboljša i da se redefiniraju njegove ovlasti. Naš najugledniji vatikanist, odnosno vatikanolog Silvije Tomašević, jedan od doajena naših malobrojnih medijskih dopisnika iz inozemstva, u tekstu ”Predsjednici i njihove ovlasti – razlike između talijanskog i hrvatskog šefa države” zaključuje da možda i nije potrebno povećavati ovlasti hrvatskog predsjednika, ali bi onda bilo bolje da ga se bira u Saboru.

Osim što je svoju vanjskodopisničku karijeru izgradio na praćenju i analizi zbivanja u Vatikanu, o čemu je napisao čak pet knjiga od kojih mu je jedna, ona o Ivanu Pavlu II. prevedena na više svjetskih jezika, Tomašević je i jedan od ponajboljih naših poznavatelja talijanske politike.

To je onaj elegantni gospodin s elaboriranom frizurom koji se redovito pojavljuje na televizijskom ekranu kada se u Vatikanu nešto važno dogodi, a naša ga javnost pamti i po smjelim, ako ne i provokativnim pitanjima upućenim papi Franji za vrijeme njegovih susreta s novinarima tijekom njegovih avionskih putovanja u inozemstvo.

Naš najugledniji vatikanist, odnosno vatikanolog Silvije Tomašević, jedan od doajena naših malobrojnih dopisnika iz inozemstva, u tekstu ”Predsjednici i njihove ovlasti – razlike između talijanskog i hrvatskog šefa države” zaključuje da možda i nije potrebno povećavati ovlasti hrvatskog predsjednika, ali bi onda bilo bolje da ga se bira u Saboru

Tomašević u nedavno objavljenom tekstu u ”Večernjem listu” analizira ovlasti talijanskog šefa države i uspoređuje ih sa ovlastima hrvatskog predsjednika Republike, polazeći od citiranja Zorana Milanovića koji je više puta izjavio kako bi se hrvatskog predsjednika, s obzirom na ovlasti koje ima, trebalo birati u Saboru, a Tomašević konstatira da bi on sada, kao hrvatski predsjednik, mogao potaknuti tu promjenu.

Milanović je po njemu u pravu jer se u Hrvatskoj uloga šefa države, za razliku od Italije, svodi na bilježničku kada je u pitanju sastavljanje vlade, odnosno konstatiranje ima li mandatar dovoljni broj glasova, dok u Italiji šef države ima pravo utjecati i na imena članova vlade.

Nabrajajući razlike u ovlastima šefova država, Tomašević navodi da u Italiji šef države ima pravo utjecati na sastav ministara i zatražiti od mandatara da nekog predloženog ministra zamijeni drugom osobom, ako predložena osoba može izazvati negativne međunarodne reakcije, primjerice, u nekim europskim zemljama.

Talijanski predsjednik odobrava i zakone koje je izglasao parlament, i nije rijetkost da šef države vrati neki zakon na doradu u parlament. Nadalje, šef države je i predsjednik Vrhovnog sudskog vijeća, odnosno neovisne sudske vlasti i imenuje trećinu članova Consulte – Ustavnog suda, i tako može kontrolirati – i ispravljati – i sudsku i zakonodavnu vlast, a utjecanjem na sastav vlade može korigirati i izvršnu vlast.

No bilo bi pogrešno zaključiti, na osnovi toga što ovakve ovlasti hrvatski predsjednik nema, da bi trebalo hrvatskog predsjednika birati u Saboru.

Na taj način parlamentarna bi većina ne samo uspostavljala vladu, već bi birala i sebi pogodnog predsjednika, pa bi se tako izgubilo i ono malo kritičke distance koju naši predsjednici uspostavljaju prema izvršnoj vlasti.

Da su posljednji predsjednički izbori bili u nadležnosti Sabora, a ne građana i njihovog direktnog biranja predsjednika, na predsjedničkom bi tronu ostala Kolinda Grabar-Kitarović s čitavom svojom kamarilom, sramoteći i dalje našu zemlju na sve strane, svodeći je na seoski vašar s licitarskim srcima i raspojasanim nogometnim navijačima, pretvarajući patriotizam u domoljubni kič.

Da su posljednji predsjednički izbori bili u nadležnosti Sabora, a ne građana i njihovog direktnog biranja predsjednika, na predsjedničkom bi tronu ostala Kolinda Grabar-Kitarović s čitavom svojom kamarilom, sramoteći i dalje našu zemlju na sve strane, svodeći je na seoski vašar s licitarskim srcima i raspojasanim nogometnim navijačima, pretvarajući patriotizam u domoljubni kič

Ovako, birači imaju ipak mogućnost da direktno utječu na stvaranje protutijela izvršnoj vlasti, odnosno da naprave branu stvaranju jedne apsolutne vlasti u kojoj su slizani i vlada, i predsjednik Republike, i cijela koruptivno-klijentelistička stranačka mašinerija.

Tako su i ovi izbori u značajnoj mjeri bili rezultat želje, bolje reći i očaja ljudi, da se riješe ovog amalgamiranog bloka vlasti, ovakvog opasnog jedinstva izvršnog tijela i šefa države, premijera i predsjednice iz iste partije i da se oslobode opresivne atmosfere koju su stvarali jedna nesposobna predsjednica i ambiciozni premijer, koji je izgleda bio efikasniji kao profesionalni diplomat nego kao politički lider.

Sada se slobodnije diše, a pobijeđenoj strani ne preostaje ništa drugo nego da se međusobno obračunaju kao žuti mravi, do ”istrage vaše ili naše”, kao što bi rekao Njegoš.

Uostalom, talijanskog predsjednika ne bira parlament, i to često promakne i boljim poznavateljima talijanske politike. Njega ustvari bira poseban izborni kolegij u kojem članovi parlamenta imaju brojčanu prevagu, ali važnu ulogu imaju i predstavnici regija: naime, u izboru predsjednika Republike sudjeluje i po tri predstavnika svake od dvadeset talijanskih regija, koji se opet biraju po proporcijalnoj zastupljenosti političkih partija u regionalnim parlamentima, tako da njihovo sudjelovanje simbolizira i aktivnu ulogu regija i regionalne politike u izboru šefa države, a ustavna odredba da među tom trojicom visokih elektora valja osigurati i predstavnike manjina, svjedoči i o želji za nediskriminacijom političkih manjina na regionalnom planu.

Tako se talijanski predsjednik samim izborom razlikuje od šefova država koji se biraju samo u parlamentu. No to nije jedina razlika u odnosu na druge zapadnoeuropske političke sustave, odnosno na sustave konsolidirane demokracije.

Bitna je razlika i u poimanju državnoga poglavara i njegovim ovlastima i moćima u kontekstu povijesti političke kulture, u okviru povijesne tradicije, kontinuiteta i diskontinuiteta, razvoja i evolucije političkih institucija.

Naša je politička kultura još na primitivnom stupnju razvoja, zbog čega političari, posebno oni iz vladajuće nacionalističke partije, HDZ-a, doživljavaju politiku baš kao nogometnu utakmicu – kao da treba zabiti što više golova protivniku.

Odnosno, kao da pobjednik mora uzeti sve, od svih poluga vlasti do svih oblika imovine, državne i one tuđe, po načelu ”pobjednik nosi sve” – kao što je svojevremeno popularni švedski ansambl Abba pjevao – ”The winner takes it all”.

U razvijenim demokracijama gotovo se spontano uspostavlja ravnoteža – balans između premijera i šefa države da bi se tako izbjegnulo stvaranje bloka vlasti iz iste političke partije i tako potencijalno izbjegla situacija koja bi mogla dovesti do apsolutne vlasti i slizanosti šefa države i vlade

U konsolidiranim demokracijama zapadne Europe to nije tako. Zato ćemo u Njemačkoj vidjeti da njemački Bundestag izabire za predsjednika socijaldemokrata Steinemeiera nasuprot demokršćanskoj kancelarki Merkel, kao što je i u Austriji na općim izborima izabran ”zeleni” predsjednik Van der Bellen nasuprot desničaru Kurzu.

U razvijenim demokracijama gotovo se spontano uspostavlja ravnoteža – balans između premijera i šefa države da bi se tako izbjegnulo stvaranje bloka vlasti iz iste političke partije i tako potencijalno izbjegla situacija koja bi mogla dovesti do apsolutne vlasti i slizanosti šefa države i vlade.

Zato bi u Hrvatskoj, bez obzira na to što je to mislio izabrani predsjednik Milanović i što o tome misli uvaženi novinarski doajen Tomašević, i dalje trebalo sačuvati ovaj sustav izbora predsjednika – baš zato da se izbjegne koncentracija ovlasti u rukama šefa države i šefa vlade, o kojim smo se katastrofalnim posljedicama takvog stanja uvjerili ovih posljednjih pet godina – od trenutka izbora kraljice kičeraja Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu i HDZ-ovih nesposobnih premijera, Oreškovića i sve više svadljivog Plenkovića.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Karnevalski kič ocvale monarhije
    •  Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
    •  Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
    •  Korak pred nuklearnu katastrofu
    •  Ukrajina, godinu dana kasnije
    •  Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
    •  Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
    •  Kako da se odužimo Sloveniji?
    •  Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
    •  U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam

> Svi tekstovi ovog autora