Compañero presidente Salvador Allende

Malo ko tako cijeni slobodu i pravdu i vapi za njima kao žitelji Južne Amerike, a malo kome su kao toj Bolívarovoj djeci krali i otimali i slobodu i pravdu. I stranci i oni sami sebi.

Duga i tamna je linija koja spaja španske i portugalske konkvistadore iz 15. stoljeća ”sa žarom apostola i nezajažljivim besom gusara” (Andrić) sa savremenim osvajačima i ubicama slobode i pravde sa žarom demokratije i nezajažljivim bijesom grabežljivaca.

Cijeli taj prostrani kontinent, tako udaljen od zemlje osvajača i tako različit od nje, vrlo je brzo poželio povratak u slobodu pa se tokom 16. i 17. vijeka razvijao kult bunta u Latinskoj Americi. Naravno, svaka buna bila je nemilosrdno slomljena, ali ne i žudnja za slobodom. Ta je žudnja pojačana među kreolskim stanovnicima krajem 18. stoljeća, poslije rata za nezavisnost SAD-a i poslije Francuske revolucije.

Kolumbijac Antonio Nariño 1793. godine prevodi na španski ”Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina” iz 1789. godine. Za prevod je osuđen na deset godina zatvora i oduzimanje cijele imovine jer je Španija zabranila širenje Deklaracije na svom teritoriju, a naročito u kolonijama.

Napoleonovo osvajanje Španije bio je povod za nove ustanke tokom 1810. i 1811. godine, ali će sе poslije pada Napoleona španski kralj Ferdinand VII. godine 1814. svakome krvavo svetiti. I time još više pojačati snove o nezavisnosti.

Došlo je vrijeme da se pokažu i dokažu José de San Martín, Antonio José de Sucre, Francisco de Miranda, Bernardo O’Higgins, Manuel Belgrano, José Gervasio Artigas, José Prudencio Padilla… i najveći među svim, Simón Bolívar.

Otac nezavisnosti Latinoamerikanaca Simón Bolívar još 1806. godine na rimskom brežuljku Aventinu zakleo se ”domovinom i čašću svojom” da mu ruka ”neće mirovati dok ne oslobodi Južnu Ameriku od tiranskog jarma”.

Samo sa takvom odlučnošću, koja je u svima gorjela, mogao je sa hiljadu ljudi u tri mjeseca preći hiljadu i dvjesta kilometara, razbiti pet španskih odreda i ući u slobodni Karakas 1813. godine. I samo ta odlučnost svih omogućila je da se u buntovnicima usadi svijest da poslije svakog poraza dolazi pobjeda i da se sve završava konačnom pobjedom. Ali i svijest da nema domovine bez slobode, kao što stoji na jednom Bolívarovom medaljonu (No hay Patria sin Libertad).

Dvadesetak godina poslije Bolívarove zakletve Južna Amerika postala je nezavisna, a Španija je iza 1830. odustala od borbe za povratak vlasti.

Međutim, u sudbinu tog još oslobađajućeg svijeta odmah će se umiješati iskusno vrebalo Engleska koja je osjetila da joj se u tom svijetu otvara jedno veliko tržište pa je, zajedno sa tek stvorenim i ambicioznim Sjedinjenim Američkim Državama, uspjela raspršiti Bolívarovu viziju široke latinoameričke konfederacije.

Hrabrost i neustrašivost latinoameričkih boraca i revolucionara ostaviće traga u budućim naraštajima koji će svoju ljubav prema domovini i ljudima artikulisati u drugim okolnostima. Isto tako, duga i nehumana vladavina oligarhije ostaviće svog traga kroz sebičnost i pohlepu privilegovanih autohtonih moćnika koji će pružati vječiti otpor modernom razvoju zemlje u interesu svih stanovnika.

Za našu današnju priču posvećenu pedesetogodišnjici ubistva čileanskog predsjednika Salvadora Allendea (11. septembar 1973), korisno bi bilo na početku prisjetiti se sudbine jednog drugog Čileanca, predsjednika u periodu od 1886. do 1891. godine.

Balmaceda (José Manuel Balmaceda Fernández) i Allende bili su dva najveća državnika u istoriji Čilea jer su obojica vjerovali u narod i obratno. I sudbine su im bile veoma slične jer su izgubili život boreći se za dobro naroda. Obojica su porijeklom bili bogati buržuji, ali su kao predsjednici bili posvećeni poglavito siromašnim ljudima.

Obojica su se drznuli vratiti narodu najvažniji izvor njegovog bogatstva, odnosno ono što su mu uzele i privatizirale strane kompanije. Balmaceda je vratio državi rudnike čileanske šalitre, a Allende rudnike bakra.

Obojicu su u septembru mjesecu ubili čileanski generali zakićeni britanskim, odnosno američkim novcem. Poslije smrti i jednog i drugog, Čile je nimalo slučajno potonuo u ekonomsko i političko beznađe, a strane kompanije su nastavile eksploatisati ljude i zemlju.

Balmaceda je bio genijalan orator i generalno dominantna osoba da se okolina gubila pokraj njega. Stoga je nevoljno ostajao usamljen. Allende, pak, je uvijek bio zakovan za ljude i bio je dio njih. Nijednu odluku nije donosio sam bez konsultacija koje je on tražio, a ne njegova okolina. Tipični primjer prvog među jednakima.

Iako bogat i prirodno odijeljen od siromašnih narodnih masa, Allende je ipak najbolje artikulisao njihove težnje pa se pretvorio u glasnogovornika svih koji se bore protiv zla i korupcije bogatih moćnika. Zato je njegovo djelo najveće i najznačajnije u istoriji Čilea.

Septembar je mjesec Allendea. Pobijedio u septembru 1970., ubijen u septembru 1973. U svom posljednjem govoru, emitovanom preko radija, u opkoljenoj predsjedničkoj palati La Moneda, čekajući krvnike i izdajnike svog naroda, spontano je izgovorio jednu veličanstvenu rečenicu: ”Platit ću svojim životom lojalnost narodu”. Sav Allende je u toj rečenici.

Allendeova lealtad del pueblo je njegova najkraća i najtačnija biografija, njegova životna i politička filozofija, njegova dostojanstvena i tragična sudbina i njegova istorijska i moralna veličina.

U svojoj poemi posvećenoj Allendeu, Urugvajac Mario Benedetti kaže da je Allende ”čovjek koji je bio narod”. Bio je odista istinski prijatelj naroda kojem je vjerno, predano i s ljubavlju služio u nedoba, kad je takav pristup vlasti bio veoma pogibeljan i nepreporučiv.

Narod je to osjećao, a zna to i istorija, pa je zato Salvador Allende i dalje simbol čvrstine političke vjere, veličine odanosti narodu, mjere ličnog herojstva, kao i odraz ljepote narodnog sna kojeg je želio ostvariti.

A Čile je i onda i danas bio pun ljudi koji bi sve dali da narodni san ostane samo san. Godine 1964. na predsjedničkim izborima sučelili su se dva kandidata: demohrišćanski lider Eduardo Frei i osnivač socijalističke partije Salvador Allende.

Znajući da se radi o dvije potpuno različite političke koncepcije i dvije suprotne ideologije, Washington je digao uzbunu u strahu da bi ljevičar blizak Kubi mogao preuzeti vlast u Čileu.

Iako se znalo da je Allende bio ubijeđeni demokrata i protivnik naglih revolucionarnih promjena, izgleda da je glavni strah izazivala njegova ekonomska i socijalna politika koja je u središte stavljala malog čovjeka, a prezirala one koji ga izrabljuju. Stoga je CIA uspješno investirala tri miliona dolara za kampanju Freia koji će na kraju postati predsjednik.

Šest godina kasnije, Allende je ponovo bio kandidat za predsjednika. Sad je postao još opasniji pa će demohrićani dobiti iz istog izvora 12 miliona dolara preko jedne velike korporacije koja će igrati važnu političku ulogu u Čileu, International Telephone and Telegraph Corporation (ITT).

To neće biti dovoljno jer je Allende pobijedio. Tijesnom većinom, ali je pobijedio. Njegovu pobjedu, međutim, unutar zemlje i vani, mnogi su još prvog dana željeli pretvoriti u poraz.

Za priču kako je padao Allende manje je bitno dati sliku zbivanja unutar Čilea, a mnogo je važnije pratiti šta se dešavalo izvan zemlje. Septembra 2020. godine skinuta je oznaka tajnosti sa dokumenata iz Arhiva državne bezbjednosti SAD-a koji precizno i detaljno mogu rekonstruisati teledirigovano rušenje Allendea.

Stoga ovo nije samo priča o Čileu, već i o Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Ukrajini, Bosni i Hercegovini, kao i bezbrojnim zemljama diljem planete u kojima strani novac obične ljude pretvara u korisne i odane slatkorječive vojnike.

U ovoj čileanskoj tragediji glavni scenarista nije bio Salvador Allende već su stranicu po stranicu scenarija diktirali američki predsjednik Richard Nixon i njegov tadašnji savjetnik za državnu bezbjednost, potom državni sekretar, Henry Kissinger.

Samo 20 minuta trajao je sastanak u Bijeloj kući 15. septembra 1970., jedanaest dana poslije pobjede Allendea, kad je Nixon udario šakom o sto i kazao da ”po svaku cijenu treba smrskati tog kurvinog sina!”. Naredio je da CIA pripremi vojni puč u Čileu i dodao: ”Učinite sve da čileanska ekonomija zaurla”. Ovo gušenje tuđih ekonomija biće nam poznatije narednih decenija.

Tih dana u Washingtonu je boravio i Agustín Edwards, čileanski biznismen i vlasnik grupe Edwards, najvećeg ekonomskog konglomerata u Čileu tog doba, ali i vlasnik najvažnijeg čileanskog dnevnika El Mercurio koji se štampao u 130 hiljada primjeraka.

Tog istog 15. septembra Edwards je bio na sastanku sa Nixonom, Kissingerom i direktorom CIA-e. Pridružio im se i generalni direktor Pepsi Cole, Donald Kendall. Nisu razgovarali o prednostima pijuckanja gaziranih pića ili čileanskog vina uz čitanje lokalne štampe već kako da se svrgne Allende.

Edwards je predložio vojnu intervenciju prije Allendeove zakletve u parlamentu krajem oktobra 1973. Dao je i nekoliko imena čileanskih oficira koji se mogu kupiti. Znalo se da među njima sigurno nije glavnokomandajući general René Schneider koji je insistirao da Armija prije svega mora štititi Ustav. Zato nije mogao zaštititi glavu. Ubijen je u atentatu dva dana uoči investiture Allendea u državnom parlamentu.

To je bio samrtni znak Allendeu šta ga očekuje i koliko prepreka će imati na svakom koraku. Još nije ni postao zvanično predsjednik, a već mu je objavljen politički, ekonomski i psihološki rat i sve je bilo spremno za stvaranje klime za vojni udar.

Blokira se čileanska imovina u SAD-u i udara na izvor čileanskog bogatstva, bakar. Prekidaju se isporuke rezervnih dijelova za mehanizaciju u rudnicima bakra, vještački se proizvodi pad cijene bakra i potpuno onemogućava njegov izvoz u Evropu.

Istovremeno se onemogućava konsolidacija čileanskog duga, dok su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka dobili zadatak da odbiju svaki kredit za Čile…

Tri godine podgrijavanog neprijateljstva čekale su Čile uz krize i eksplozije. Naročito je maštovit bio El Mercurio koji je za prljave i eksplozivne laži dobio skoro dva miliona dolara.

Allende se bori kako zna politikom mirnih promjena. Bilo je i uspjeha i padova, ali Allende je ispunjavao sve što je ranije obećavao ili najavljivao, naročito nacionalizaciju rudnika bakra. Raznim socijalnim mjerama uspio je ipak povećati kupovnu moć.

Kad se to dogodilo privatni proizvođači su, uz naknadu sa strane, prestali sa isporukom proizvoda pa su krenule nestašice, redovi ispred prodavnica. Moćna federacija kamiondžija jula 1973. godine stupa u štrajk i parališe ceste. Vlasnici preduzeća dobivaju 40 do 160 dolara po kamionu za dan mirovanja kamiona. Kao da gledamo stanje u Venecueli četrdeset godina kasnije.

Završna faza agonije nastupa krajem avgusta 1973. godine kad se dogodila krupna promjena na armijskom vrhu koji preuzma general Augusto Pinochet. U Latinskoj Americi postoji pravilo da se oficiri uglavnom vjerni onom ko ih kljuka zlatom. Pa ko god to radio, političar, biznismen, bankar ili probisvijet.

Tih sedamdesetih godina, želju da naprave puč nisu dobili spontano, brijući se i gledajući sebe u ogledalu ni Čileanac Augusto Pinochet ni Argentinac Jorge Videla ni Bolivijac Hugo Banzer. Novac je njihova pogonska energija.

Pučevi su isprovocirana sudbina onih koje je istorija proklela da dižu ruke jedni na druge kako bi narodu bilo gore. Ko pokuša biti odan narodu i raditi isključivo za njegov interes mora biti spreman čak i na smrtonosne udarce.

Plemeniti Salvador Allende je najbolje svjedočanstvo tog prokletstva, kao i zla velikih i bogatih. Ujutru 11. septembra 1973. godine shvatio je da mu se život završava tog dana. Nije više važno da li se ubio ili su ga ubili, smrt mu je bila davno presuđena.

Uspio je preko radija izgovoriti posljednji govor i poručiti: ”Niko ne može zaustaviti društveni napredak zločinom i silom. Istorija je naša i nju gradi narod”. Narod kome će za manje od godinu dana hljeb biti skuplji 36 puta, a plate zamrznute. Narod koji će morati decenijama proći kroz progone, torturu i smrt prema kojima su i danas u Čileu mnogi nažalost ravnodušni.

Na kraju, tri detalja kao epilog:

1. Mjesec dana poslije Allendeove smrti u Stockholmu je na svečanoj ceremoniji dodijeljena Nobelova nagrada za mir američkom državnom sekretaru Henryju Kissingeru.

2. Radikalizam i brutalnost koju su pokazali Pinocheovi poslušni nemilosrdnici, kao i način rada dnevnika El Mercurio (brutalne laži sa okusom krvi), postaće prototip za latinoameričke vojne pučeve čija epoha je dolazila, paralelno sa epohom narodnih vladara.

3. Čileanci žive u naopakoj kulturi sjećanja koja oscilira između sjećanja na užase, brutalnost i smrt, na jednoj te kontroverznog ekonomskog nasljeđa na drugoj strani. Između krvnika i ”oca prosperiteta zemlje”. To se naročito vidjelo u martu 2000. godine po reakcijama kad je, poslije hapšenja u Londonu, Pinochet isporučen Čileu.

Nezavisno od toga što će Čileanci morati ponovo ići na obuku iz skorašnje istorije koju je tranzicija učinila nemogućom, Salvador Allende ostaće za svagda model, referenca i uzor svim buntovnicima i vođama narodnih vlada koje bi se usudile ići putem koji je trasirao compañero presidente Salvador Allende.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
    •  Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?
    •  Čik pogodite kako se zovu stanovnici Bosne i Hercegovine?
    •  Lazo se ničeg nije plašio, osim da ne izgubi čovjeka u sebi

> Svi tekstovi ovog autora