novinarstvo s potpisom
Klenovica, maleno primorsko mjesto 8 km južno od Novog Vinodolskog, sastoji se od zaselaka Cvitkovići, Kalanji, Miletići i Žrnovnica. Klenovica je u 19. i ranom 20. stoljeću bila na glasu kao ribarsko mjesto, a sve do kraja 20. stoljeća i zbog tunara.
Klenovari su ponosni na svoje (navodno) autohtone korijene, iako brojnost nekih prezimena – Cvitković, Kalanj, Miletić – upućuje na to da su obitelji tih prezimena, podrijetlom iz unutrašnjosti, njima imenovale zaseoke i da su se oni spustili do mora, u kraj bogat prastarim klenovima.
Svakako je mjesto Klenovica starije od doseljenih obitelji, jer je upravo Klenovica, prema kranjskom kroničaru Johannu Weikhardtu von Valvasoru, u 16. i u ranom 17. stoljeću bilo jedno od frekventnih skloništa-skladišta uskočkog plijena sa stranih brodova.
Senjani bi po klenovarskim kućama skrivali i luksuznu robu opljačkanu s mletačkih i grčkih trgovačkih brodova i prevozili je sve do tržišta unutaraustrijskih zemalja (Kranjske, Koruške i Štajerske); iz klenovarskih podruma roba bi putovala preko Rijeke do Ilirske Bistrice, zatim u Ljubljanu, u Graz i do bečkog dvora.
Klenovari su dobro živjeli u svom inače oskudnom kraju sve dok Madridski mir 1620. između Mletačke Republike i Habsburga nije presjekao uskočko gusarstvo. Tada su se vratili svojoj prvobitnoj djelatnosti – ribarstvu – i doživjeli sudbinu kakvu poznaju i Primorje i Dalmacija: ekonomsku emigraciju.
307 stanovnika, koliko broji službena statistika, uglavnom su starije osobe: neki su bivši morski vukovi u već vrlo poodmaklim godinama. Jednom od njih, ribaru Nikici, mjesto je posvetilo kip; on je vjerno oličenje, gotovo arhetip ribara, mjesta i kraja.
Neki bi župnici tvrdili da su, iz nostalgije prema prošlom bogatstvu i slavi, stanovnici lako padali na komunističke utopije. Međutim, previše kamenih dokaza ima za to da su i među neukim ribarima i sanjarima bolje prošlosti stasali pravi idealisti – muški i ženski.
Spomen-ploče na kućama podsjećaju na hrabre djevojke – prave idealistkinje, koje su zbog svoje suradnje s partizanima u zaleđu ispaštale u koncentracijskim logorima.
Spominje se Marija Butorac, koja je kao okorjela komunistkinja u Dachauu živa spaljena. Župnici će reći da su se žrtvovale za propalu stvar. Pobožni Klenovari baš i nisu.
Kad su 2000. godine položili kamen temeljac za svoju crkvu, a 2003. nazočili posvećenju, kad su postali župom nezavisnom od Ledenica, posvetili su je ponosnoj sv. Margareti.
Crkva poput bazilike – za selo od 307 stanovnika (prema statistici DZS 2011.) – prilično ambiciozan objekt: Govorilo se da će župni centar udomiti i dom za starije svećenike i(li) starije redovnice, ili organizirati ljetovanja katoličkoj mladeži iz unutrašnjosti, ili…, ili…, ili.
U turističkoj sezoni – srpanj, kolovoz – odaziv na nedjeljne mise donekle opravdava velikodušno planiranje; ostatak godine crkva pruža načelno klupske prostorije mladima, ali planovi se do sada nisu ostvarili.
Oko gradnje crkve plele su se priče i tračevi: Crkva je bila najavljivana čim se vlast promijenila. Župnici i riječka nadbiskupija bi požurivali i konačno su lokalni moćnici, iznervirani stalnim požurnicama, u gnjevu odlučili: ”Pa dat’ ćemo im više taj grunt, ali što dalje od mjesta”.
To su obećanje sto posto ispunili.
Crkva se izdiže na obronku obraslom primorskom niskom vegetacijom, sva uronjena u zelenilo, podalje od mjesta, podalje od zaselaka koji i dan-danas sačinjavanju mjesnu zajednicu Klenovica.
S Jadranske magristale iz pravca Novog Vinodolskog odvaja se prilazna cesta koja je sve do nekog brežuljka asfaltirana, a zatim od mjesta kad se počne spuštati – makadam.
Ta prometnica omogućavala je dovoz građevinskog materijala – cestom se naravno može stići i pješice ako se ne bojite hodati magistralom. Iz mjesta Klenovica je to poduži marš.
Alternativa je kozja staza za sportske tipove i one s dobrom obućom.
Uglavnom, crkva kao da je izgrađena za samotnjake, a ne za župljane, poglavito ne za starice i starce.
Izgleda da je nadbiskupija odlučila što hitrije graditi, prije no što se lokalni političari predomisle i ponište svoju odluku. Nadbiskup je možda razmišljao: najprije da dovršimo crkvu, pa onda sve drugo – polako.
I kako provizoriji najduže žive, tako je crkva ostala stajati usred klenova, grabova i niskog raslinja sve do danas, poput ukleta dvorca, obrasla zelenilom, s očaravajućim pogledom na more, ali čarobni doživljaj valja zaslužiti mukama uspona – ili se dogovoriti tko će koga od motoriziranih susjeda povesti na nedjeljnu misu.
Rješenje za problem teške dostupnosti crkve (bolje rečeno: nedostupnosti) nudi se takoreći na dlanu: brijeg s turističkim naseljem Cvitkovići nalazi se –zračnom linijom – udaljen oko 100 metara od brijega na kom je crkva.
Dva brijega mogla bi se premostiti ne odveć dugačkim mostićem preko klanca i takvo rješenje je tu i tamo bilo predmet javne diskusije.
Alternativa: i kozja staza dala bi se ”kultivirati”.
Neko vrijeme našli su se čak angažirani župni vijećnici koji su donekle prokrčili teren, no kad se iz godine u godine pojavljivala uvijek nova potreba za radnim akcijama, odustali su i oni.
Čini se da si župnici ne razbijaju glavu o tome kako će koji od njihovih starijih župljana prevaliti put do crkve.
Župno vijeće tu i tamo raspravlja o tome, no izgleda da će se problem najlakše riješiti pozovemo li Kineze.
Kada bude gotova s Pelješkim mostom, China Road and Bridge Corporation će uspjeti u ciglih par dana. Ili će se nadbiskupija dosjetiti drugog puta do crkve s pristojnim prilazom?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.