autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Dijalog traži disciplinu, receptivnost i samoodricanje

AUTOR: Aleksandar Miljković / 28.03.2025.

Aleksandar Miljković

Dogma, sama po sebi, u stvari ne mijenja baš ništa. Da bi se mogla uzdići iznad dobro uvježbanog identitetskog pečata – potrebno joj je da dopre do Uma i do Srca vjerujuće osobe. Ono Umno će se zrcaliti jedino kroz trajni dijalog s filozofijom, odnosno sa samom mudrosti Bitka. Ako se to ne čini savjesno, iskreno i konstantno, strovaliti ćemo se u ponore fundamentalizma i praznovjerja.

Isto tako, da bi se usidrio u Srcu, dogmatski ”materijal” mora biti testiran u molitvi, postu i tišini; u duhovnom životu svakoga od nas. Jer inače slijedi lažna ili plitka duhovnost, utemeljena na egu i ”pobožnom prestižu” gdje caruju samo kompeticija i korupcija.

Ali Um i Srce nisu dvije odvojene regije čovjekove duše – među njima oduvijek postoji kontinuum koji nas čini cjelovitima i duševno funkcionalnima.

Na kršćanskom Istoku zato nazivaju jednu od najvažnijih molitvi – umnosrdačnom ili Isusovom molitvom. O njenoj važnosti za sve pravoslavne vjernike (ali i za one koji to nisu) govorio je prošli mjesec profesor fra Marinko Pejić, a sve unutar serije predavanja ”Duhovnost Istočnih kršćanskih crkava” – koje se održava u prostorijama župe Sv. Ćirila i Metoda na Gornjem Gradu (koji je dio kolegija za Studij Istočne kršćanske duhovnosti).

Ono što je posebno oko ovih događanja (a najviše zaslugom fra Marinka), je pristup materijalu o kojemu se govori… nikad hladno akademski ili konfesionalno elitistički; već s dubokim osjećajem ekumenske posvećenosti i proživljenosti, sa željom da se bogatstva duhovnih uvida velikodušno i bezuvjetno podjele svima koji su ih žedni (bez obzira na njihov statusno/identitetski background).

Prava duhovnost isključuje sektarijanstvo i ”jeftinu” blagodat (o kojoj je pisao Bonhoeffer), već traži mukotrpnu asketsku istrajnost u svim aspektima naših života, počevši od najbezazlenijih primisli.

Thomas Merton, američki katolički monah i pisac, je znao govoriti da u nedostatku formalnog (ali i duhovnog) jedinstva Crkava, ima namjeru ”ujediniti misao Istoka i Zapada, latinskih i grčkih Otaca, – u svom vlastitom Intelektu i Srcu”. Njegova duhovna pustolovina ga je odvela još i dalje, do Sufija i Zen Budizma – ali prekratak ga je život spriječio da ode duboko u tom pravcu.

Međutim, njegova glavna poruka nama (a poglavito ovdje na Balkanu) je da ne smijemo čekati hijerarhije i ”autoritete” da riješe probleme umjesto nas.

Ovo nije poziv na pobunu (iako sam Merton na neki način ”pripada” miljeu beatnika i hipika ranih ’60ih), nego prije na odgovornost i raspoznavanje.

Na takvom mjestu se briše razlika između klera i laika u smislu ”stručnjaka i amatera” … već smo svi zajedno pozvani da prinesemo talente, da bi vidjeli što sprječava da suosjećamo sa stranim i volimo drugačije od nas.

Ako ustvrdimo da je to radi toga što vjeruju u druge dogme (manje ili više) od onih naših, to jedino znači da dogme nismo vezali s Umom i Srcem, već ih koristimo kao alibi za osudu i prijekor brata.

Već punih 200 godina, od dana ilirskog pokreta (a možda i ranije), na ovom mjestu se počelo žustro raspravljati o stvarima koje nas vežu – jezik (prije svega), običaji, mentalitet… sama Zemlja na koju smo osuđeni da je dijelimo. U najboljim danima južno-slavenskog projekta, izgledalo je da možemo čak stvoriti i kulturnu ”fuziju” od raznih nacionalnih elemenata, a da se ne doimlje suviše neprirodno.

Pjesnik Djordje Matić je nedavno naveo Ivu Andrića i Bijelo Dugme, kao primjere iz ”visoke” i pop kulture (mada je za njega ova podjela vrlo diskutabilna), koji najavljuju ali i produbljuju do vrhunca ”postmodernu igru identiteta i korijena”. A ovdje je to igra radi koje se često gubi i razum i glava.

Sve upučuje na to da problem nije u sveopćoj politizaciji kulture (mada i to ima svoje mjesto), niti u kulturalizaciji politike (za ovaj uvid sam zahvalan šibenskom teologu Branku Sekuliću), nego izgleda ipak u nezdravom srazu države i Crkve, odnosno političkih elita i ”elitnog” dijela vjerskih zajednica.

Znači, izbora nema (barem za vjerujuće), negoli da postanemo i sami ”Thomasi Mertoni” svih naših života – tražitelji Istine u sebi i oko nas.

Hans Urs von Balthasar je vjerovao da to čak nije moguće u našem, informacijama pretrpanom i brojnim diskursima relativiziranom, dobu: njegov antidot je bio u buđenju osjećaja za Sveto preko ushićenosti Lijepim… zadnjoj transcendentali koja je još prisutna.

No kako bilo, prvi korak uvijek leži u Dijalogu – tu se otkrivamo sami sebi i drugima. Ali dijaloško općenje traži disciplinu, receptivnost i samoodricanje, a to su vrlo rijetke osobine danas. Ja sam ih imao sreće vidjeti nedavno na Griču. Promjene dolaze tek onda kad iznimke postanu pravilo za sve.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: