autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Dnevnik s Palagruže

AUTOR: Marina Vujčić / 31.07.2016.
Palagruža Foto: Marina Vujčić

Palagruža
Foto: Marina Vujčić

15.srpnja 2106., Split/Vela Luka/Prižba na Korčuli

U Splitu sam se ukrcala na trajekt za Vela Luku. S Korčule sam trebala sutra na Palagružu, ali čini se da će nas nevera spriječiti da isplovimo.

Čim sam na brodu, svijet je odmah pravedniji. Čini mi se da je sve drugo bilo davno, sve prije ovog trenutka. To je zato što je san o odlasku na Palagružu star gotovo koliko i ja. Još od djetinjstva riječ svjetionik zvoni mi u ušima kao odredište koje me čeka. I evo me sad, u pedesetoj, odlučna da tjedan dana ljeta provedem sama na najudaljenijem svjetioniku na Jadranu.

Na strmom mjestu bez signala, bez interneta, bez trgovina, kafića i ljudi – ako ne računam svjetioničara. Sedam dana bit ću debelo okružena morem, na malom stjenovitom otoku usred pučine – a po reakcijama drugih ispada da je za to potrebna određena hrabrost. Meni hrabrost za to nije trebala. Trebala mi je samo odlučnost, a nje mi nije nedostajalo.

Kad bi život bio roman, ovih sedam dana mog života bili bi kao novela usred tog romana. Novela o jednom ostvarenom snu.

Kad sam stigla na Korčulu, potvrđeno mi je da zbog nevremena sutra ne možemo isploviti. Tješe me da ta odgoda nije ništa strašno, ali ja znam kamo sam se uputila pa mi je strašno. Trenutno me ni jedno drugo mjesto na svijetu ne zanima. Nema alternative za Palagružu.

Zahvaljujući ljubaznosti i gostoprimstvu obitelji Biško, imam gdje biti dok čekam isplovljavanje. Apartman u koji su me smjestili ima terasu s predivnim pogledom na more. Kava na toj terasi ujutro bit će mi utjeha što nisam po planu isplovila na Palagružu.

16.srpnja 2016., Prižba

Jutro u Prižbi. Pada kiša i more je i dalje nemirno. Šum valova me probudio, a to mi se nije dogodilo još od zadnjeg brijunskog ljeta – dakle punih pet godina. Dok osluškujem taj zvuk, čini mi se da je u mom životu uvijek barem mala doza nestvarnosti. Nestvarnosti u stvarnosti. To mi sad sanira žalost što danas ne mogu na Palagružu. Svjetionik do kojega je tako teško doći još više dobiva na vrijednosti. Terasa na kojoj čekam gleda na Palagružu, ali nemoguće ju je vidjeti bez obzira na vremenske prilike. Toliko je daleko.

Mama Biško skuhala je crni rižot, jedan od najboljih koje sam ikad jela, a njihovo domaće crno vino moglo bi se koristiti u medicinske svrhe. Popiješ gutljaj i ozdraviš, čak i ako nisi bio bolestan.

Malo sam pisala, a puno više čitala. Gore je tiho Gerbranda Bakkera jedna je od onih moćnih i dubokih knjiga koje pred kraj štediš da ih sporije potrošiš. Kad sam shvatila da se približavam zadnjim stranicama, otišla sam u šetnju da mi se slegne pročitano prije nego se odvažim na rastanak od te knjige. Zbog nje sam danas povremeno zaboravljala da još nisam na Palagruži.

17.srpnja 2016., Prižba

”Ništa nema od odlaska na svjetionik”, Jamese, reče on dok je stajao kraj prozora, govoreći nespretno, ali pokušavši iz poštovanja  prema gospođi Ramsay umekšati glas, kako bi barem donekle bio nalik srdačnosti. Gnusobni čovječuljak, pomisli gospođa Ramsay, zašto to neprestano govori?

Ulomak iz Svjetionika Virginije Woolf (romana koji sam, naravno, ponijela na ovo putovanje) pogađa moj trenutak. Zašto to neprestano govori, pitam se za čovjeka koji me treba odvesti na svjetionik a ponavlja da je to sad nemoguće. Čini mi se nevjerojatnim da ni danas nećemo isploviti. U deset godina, kaže mi moj prijevoznik, nikad se nije dogodilo da se ljeti ne može isploviti dva dana za redom. Odnosno, da se ne može pristati na Palagružu – jer nije problem plovidba po vjetru, nego da brod tamo ne može nikoga iskrcati ako more divlja.

Dok čekam, proučavam Palagružu izdaleka. Na internetu. Piše da je svjetionik na najudaljenijem hrvatskom otoku izgrađen 1875. godine. Otok je 68 nautičkih milja južno od Splita i 26 južno od Lastova. Dug je 1400, širok 300 i visok 90 metara. Pronalasci na arheološkom nalazištu dokazali su da je Palagruža bila otok trojanskog junaka Diomeda. To je onaj koji je bio jedan od Epigona, sinova palih ratnika koji su se borili protiv Tebe i koji su organizirali vojni pohod da osvete smrt svojih očeva. Homer mu je posvetio cijelu petu knjigu Ilijade. Piše još i da je Palagruža jedini dio Hrvatske gdje obilno i samoniklo raste prava subtropska vegetacija ljetopadnog grmlja koje samo za vlažne zime nosi lišće te pupa i cvate najesen, a ljeti je posve golo – baš obratno nego na kontinentu zimi. Bogata je rijetkim biljnim endemima: palagruška kupusina, palagruška zečina, palagruška preslica, pučinski vranjemil. Sumnjam da ću ih prepoznati.

Zbog nepredviđenog kašnjenja, agencija mi danas nudi dodatni tjedan na svjetioniku. Boravak se ne može produžiti samo toliko dana koliko odgađamo isplovljavanje jer gliser vozi samo subotom – pa ako se ne vratim ove subote, mogu ostati do sljedeće. To bi, isplovimo li sutra, bilo dvanaest dana na svjetioniku. Ako zbilja tako ispadne, onda je ovo kašnjenje i te kako imalo smisla jer mi je produžilo boravak na Palagruži umjesto da ga skrati.

U Prižbi i dalje imam generalnu probu opuštanja. Čitam, pišem, šutim, šetam, jedem i spavam. Dobro mi ide, iako se stalno moram opominjati da ne moram ništa, da je ovo odmor i da se smijem opustiti. Možda je cijeli ovaj zastoj baš zbog toga da na Palagružu dođem oslobođena svih tikova uma naviknutog na svakodnevne zadatke. U Prižbi se treniram za stanje bez obaveza.

18.srpnja 2016., Palagruža

Na Palagruži sam! Zapravo u bajci. Otok je ljepši od svih mojih očekivanja. Potpuno sam bez riječi, a opet, moram o tome pisati. Ili zamuckivati – jer ne vjerujem da ima riječi koje su dovoljno dobre da opišu ovaj raj usred Jadrana i osjećaj koji me preplavljuje zato što sam napokon ovdje.

Jutros u pola deset kapetan Vlado ukrcao me u Prižbi. More je još uvijek nemirno i plovidba je bila prava avantura. Volim ja bonacu, ali što je more ako ne pokaže malo snage? Negdje na pola puta Vlado i mornar Hrvoje ponudili su me domaćim prošekom. To se u ovako svečanoj prilici ne odbija. Zdravica za moj boravak na lanterni.

Dok još ima signala, javljam najbližima da ostajem dulje od planiranog da ne ispadne da sam nestala s lica zemlje u sljedećem, neplaniranom tjednu.

Stigli smo nakon dva i pol sata vožnje gliserom po ne baš naklonjenim valovima. Mornari su se čudili kako mi nije zlo, ali to što zovu morskom bolešću ja nikad nisam doživjela. Baždarile su me plovidbe u djetinjstvu.

Na Palagružu se ne može pristati brodom kojim smo došli, čak ni kad je more mirno, jer nema nikakvog veza ni mula. Gliser se samo približi otoku, a onda barčica u koju moraš prijeći dolazi s obale po tebe. U njoj su bili Marija, svjetioničareva žena, i sin Tomislav, također svjetioničar. Na otoku je, dakle, troje ljudi, a ja ću mu biti četvrta stanovnica sljedećih dvanaest dana. Marija i Tomislav nasukali su pramac barke na šljunčanu obalu i iskrcali me, a onda se vratili pobrinuti za stvari koje žičarom idu do svjetionika. Do zgrade, koja je na devedeset metara nadmorske visine, penjala sam se stazom koja stalno mijenja smjer i iza svake stijene otkriva neki novi i drukčiji pogled na otok ili zdanje svjetionika. Morala sam svako malo zastati i uvjeriti se u okruženje. Malo mi je falilo da se rasplačem od divote.

Kad sam se uspela, upoznala sam i svjetioničara Nikolu i velikog psa Rosija koji me, kao i svi drugi članovi obitelji Žuvela, prijateljski dočekao.

Apartman ima četiri prostorije i četiri prozora. Kad sam se raspakirala, smjestila sam se u kuhinju jer je ovdje veliki stol s pogledom na more, more i još mora. Doduše, u svakom je prozoru najviše mora, a u nekima se vidi tek komadić otočkih stijena.

U zajedničkom hodniku, u starinskoj vitrini, mala je biblioteka od tridesetak knjiga. Polica s knjigama je ispod ormarića za prvu pomoć, pa sam je odmah nazvala biblioteka za prvu pomoć. Svjetioničar Nikola posudio mi je knjigu Palagruža, Diomedov otok Branka Kirigina. Prva rečenica predgovora glasi: Ako Jadransko more ima srce, ono je Palagruža. Išla sam od sobe do sobe, od prozora do prozora, i to srce kucalo je na sve strane mirom koji se preselio i u moje, bez imalo truda i napora. Onako na prvu i bezuvjetno. Onda sam malo jela pa spavala jer mi se žurilo da se ovdje prvi put probudim.

Poslijepodne sam odlučila spustiti se opet dolje do plaže na južnoj strani otoka, gdje su me danas iskrcali. Zovu je Veli Žal ili Južno Zlato i smatra se jednom od najljepših plaža na Jadranu. Spust traje petnaestak minuta, uspon nešto više. Plaža je sva od oblutaka. Odmah sam se sjetila rečenice Danijela Dragojevića Oblutke treba pohoditi a ne posjedovati. To je tako točno, ali morat ću barem jedan oblutak odavde ponijeti za uspomenu, iako znam da su prave uspomene ionako uvijek neopipljive. Već sad, nakon pola dana provedenog na Palagruži, svjesna sam neizbrisivosti sjećanja koje ću odavde ponijeti sa sobom. To je sjećanje s osiguranom budućnošću.

Čim sam sišla, na Žalo pristaje gumenjak iz kojeg se iskrcavaju tri muškarca. Jedan od njih obraća mi se imenom i želi se fotografirati sa mnom. Ispostavi se da se radi o prijatelju Ksenije Kušec kojeg je ona upozorila da bi me mogao sresti na Palagruži. Ako je sretneš, nemoj joj previše smetati, zaprijetila mu je kad je polazio. I zbilja, njih trojica uspinju se na svjetionik i ostavljaju me samu na Žalu.

Nisam ulazila u more. Ne zato što je još vjetrovito pa valovi divljaju, nego zato što mi treba vremena da se naviknem na ovoliko ljepote. Činilo mi se da ću se, ako se još i okupam, predozirati. Samo sam sjedila na oblucima Velog Žala i ganuto gledala u more. Nakon nekog vremena čula sam mu onaj davno utihnuli glas koji pamtim iz djetinjstva i po koji sam, čini se, morala doći ovoliko daleko od kopna.

U neko doba na plažu je sletio galeb i malo posjedio u mojoj blizini. Nije me ni pogledao. Bili smo ravnopravni, on i ja – dva živa stvorenja na obali koje je priroda dobrostivo uvrstila u pejzaž.

Kad sam se vratila na svjetionik i sjela ovo pisati, morala sam ponovno izaći jer sam vidjela da sunce zalazi, a to je trebalo doživjeti izbliza. Popela sam se na malu osmatračnicu na najzapadnijem dijelu otoka – mislim da je to meteorološka stanica – i gledala kako se sunce gasi u moru. I mislila kako čovjek ovdje ima ne pravo, nego obavezu biti bar malo patetičan.

Kad sam se vratila, gospođa Marija donijela mi je povrće iz svog vrta i bocu domaćeg crnog vina. Za dobrodošlicu.

Večerala sam sir, orahe i poklonjene pomidore. Čitala naizmjenice knjigu o Palagruži i Bolest svijeta Tatjane Gromače. Pisala naizmjenice dnevnik i roman, koji je sad neobično pisati ovdje gdje je na snazi neki sasvim drugi svijet od onoga u kojem sam ga pisala dosad.

Onda sam shvatila da je mjesec pun-puncat pa sam opet izašla vani, u noć, na zidine svjetionika. Nikad nisam vidjela toliko traga mjeseca u toliko mora.

19.srpnja 2016.

Da ne pišem ovaj dnevnik, ne bih znala koji je dan i datum. Ne znam ni koliko je sati. Sat nisam ponijela, a mobitel mi ovdje služi samo za fotografiranje. U kutku ekrana za lociranje mreže stalno piše Nema usluge, a ta mi usluga ovdje ionako nije poželjna.

Probudila sam se prije svitanja, a svitanje na Palagruži nije tek tako. Postoji taj jedan trenutak – nije trajao duže od dvije minute – kad se boja neba i mora gotovo izjednače jer nebo koje izranja iz noćnog mraka bude modro prije nego postane plavo. Onda je sve jedno veliko, zajedničko plavetnilo.

Pisala sam dok se nije malo razdanilo, a onda u ruksak spakirala bocu čaja od cimeta i lovora, ručnik, kremu za zaštitnim faktorom i knjigu Svjetionik Gabriela Loidolta (jer je najlaganija od svih koje sam ponijela) pa krenula u obilazak otoka s namjerom da završim na Velom Žalu i okupam se prije nego sunce postane prejako.

I jesam. Kad sam zamahnula da zaplivam, iznenadila me bol u desnom ramenu – vjerojatno posljedica nošenja teškog kofera ovih dana dok sam putovala prema Palagruži. Morala sam plivati penzionerski, bez naglih pokreta, ali ništa nije bilo važno jer je more bilo tu i ja u moru, nakon što smo se godinama izbjegavali. Kad sam shvatila da s otvorenog mora dolaze veći valovi koje je tamo negdje prema Italiji proizveo brod ili tanker u prolazu, legla sam u plićak i pustila da me zapljuskuju i pomiču po pijesku i oblucima prema obali. To je bilo toliko dobro da sam u nekom trenutku počela vriskati od gušta. Jutros je to ionako bila samo moja uvala, samo moja južna strana otoka, tek s ponekim brodom u daljini i galebovima kojima ne moram ništa objašnjavati.

Inače, što se životinjskog svijeta tiče prilično je živo. Najviše je guštera, ali endemičnu pjegavu crno-žutu guštericu još nisam vidjela. Zato sam, i jučer i danas, vidjela zmiju. Svi koji me malo bolje poznaju znaju da se panično bojim zmija, jedino zmija, da ih ne volim vidjeti ni na fotografiji, ali od straha me ovdje spasila knjiga o Palagruži iz koje sam saznala da je talijanski guž (kako je toj crnoj zmiji ime) najplašljivija zmija na svijetu, usto i jedina zmijska vrsta na otoku. Prva koja me čula da dolazim puteljkom pobjegla je glavom bez obzira pa sam zaključila da bi bilo porazno bojati se te zmije više nego što se ona boji mene. I ova druga, koju sam vidjela danas, uspaničila se od mojih koraka i strelovito otklizala uz stijenu. Ima i paukova koji pletu mreže brzinom svjetlosti – kad silaziš stazom, nema je, kad se penješ već je prepletena preko cijelog puteljka, tamo gdje je prije dva sata nije bilo. Cijeli romboidi niti, kao iz priručnika o paucima. Vidjela sam i puno leptira i kukaca koje ne znam identificirati, a mravlje kolonije rade punom parom. Od sve moguće faune dosad ni jedan primjerak nisam vidjela u kući – ne računam li jednu muhu koja je odletjela iz kuhinje brže nego što je tamo došla.

Na Velom žalu čitala sam Loidolta. Knjiga je mračna, ali radnja se odvija na svjetioniku pa bih nabasala tu i tamo na neku rečenicu koja me se tiče. Recimo: Noć počinje i završava, potom dolazi dan; samo dan i noć i maleni doživljaji što me vežu uz određena mjesta – to je moja cjelokupna orijentacija.

Divno je kako pokazatelji vremena ovdje postaju nevažni. Popela sam se s plaže natrag u zgradu kad mi se učinilo da je sunce dovoljno visoko i odmah počela spremati ručak jer sam ogladnjela. Kasnije, kad sam pojela svoju tjesteninu s orasima i maslinovim uljem, uzela sam mobitel da slikam pogled s prozora i shvatila da sam ručala prije jedanaest.

Iz knjige o Palagruži saznajem da je otok dobio ime od helenske riječi PELAGOS (pelagos), odnosno njezine talijanske izvedenice pelagia. Pelagos na grčkom znači more, otvoreno more, debelo more, pučina. Ovo je doista otok pučine. Jedino kopno koje se odavde trenutno nazire jest talijanska obala. Od otoka je za dobre vidljivosti moguće vidjeti Gargano, Sušac, Biševo i Vis, a katkad i Mljet i Pelješac. Kad sam popodne sjela na zidić na jugozapadu, promatrajući more – jer se ništa drugo nije ni imalo za promatrati – prvi sam put vidjela da je zemlja okrugla. Jer tamo daleko na rubu obzorja vidiš da more zapravo ne završava gdje se prestaje vidjeti, nego nastavlja dalje niže od vidljivoga. I lijevi i desni završetak vidokruga zakrivljuju se u blagi luk velike kružnice koje ovdje postaješ svjestan.

Baš kad sam pisala o dojmu Zemljine okruglosti, pokucala je gospođa Marija i pitala me hoću li možda jastoga kojeg je pripremila za ručak. Hoću li jastoga?!? Naravno da hoću. Jastoga za večeru, jer sam ručala prije jedanaest. Osjećam se kao da osvajam jackpot nekoliko puta dnevno.

Popodne je puhao jak vjetar. Tramuntana. Na vidiku nema ni broda ni čovjeka, čak ni galebova. Zbog vjetra se nisam spustila do Velog Žala, ali sam svako malo izlazila i sjedila na zidinama oko zgrade svjetionika, na suncu koje je zbog vjetra bilo blago. Na krestama valova bilo je puno bijele pjene i činilo se kao da cijelo more, odjednom, sa svim svojim sadržajem, raste i izdiže se iz vlastitog dna pa onda opet u njega tone.

U međuvremenu sam pisala i čitala. Prava mjera života, bez sata, bez signala iz vanjskog svijeta, bez kozmetike. Negradsko stanje jednostavnog postojanja u najtočnijoj verziji sebe.

20.srpnja 2016.

Probudili su me galebovi i svjetlo jutra koje se kroz prozorsko staklo prostrlo po krevetu. Ne sunce, nego samo svjetlo jer je prozor spavaće sobe na jugu. Sinoć nisam zatvorila škure iako je bilo vjetrovito jer sam zaključila kako bi bila šteta da nakon buđenja moram prvo ustati i otvoriti prozor da se uvjerim gdje sam. Ovako je sve odmah bilo tu.

Kad se treći dan probudiš na Palagruži, više nema razdoblja privikavanja. Čim otvoriš oči, znaš gdje si i znaš da ne moraš ništa osim onoga što ti se baš hoće. Znaš da si baš tamo gdje trebaš biti i da to nije mala stvar.

Kavu sam opet pila uz kuhinjski prozor na jugozapadnoj strani zgrade. Sad već imam svoje pozicije i svoje male palagruške rituale. Uz prvu kavu ne radim ništa, samo upijam pogled s prozora i razmišljam, ako se divljenje pejzažu i trenutku uopće može nazvati razmišljanjem. Drugu pijem za stolom, dok čitam što sam jučer napisala. Onda čitam neku od knjiga ili pišem ako mi dođe, dok se ne razdani dovoljno da se spustim do mora.

Danas sam u uvali srela Robinzona iz Zagreba. Čovjek je iz Vranjice (kod Trogira) doplovio do Palagruže najmanjim gumenjakom koji sam ikad vidjela. Na obali je razapeo jednako tako minijaturan šator u kojem je proveo noć na Velom žalu. U njemu je mogao spavati jedino sklupčan u fetusnom položaju. Zatekla sam ga za doručkom koji je jeo na zidiću obalne kućice Plovputa, pijući kavu iz limenke, odnosno bivše konzerve graha. Razmijenili smo nekoliko rečenica i složili se oko dvije stvari: da treba slijediti svoje snove i da obluci nigdje nisu tako okrugli kao na Palagruži. Ja sam onda otišla na svoj dio plaže, a on je ostao na svom i nitko nikome nije smetao. To je kao neko nepisano palagruško pravilo – ako i sretneš nekoga, sigurno mu nije do društva jer inače nikad ne bi ovdje ni došao. Ovdje nikome ne treba objašnjavati vrijednost samoće jer smo je svi sami izabrali.

U more sam danas ulazila nekoliko puta. Čim bih legla na oblutke i pročitala nekoliko stranica Loidoltovog Svjetionika, odmah mi se ponovno išlo plivati. More je toliko bistro da vidiš dno s jednog kraja uvale na drugi. Vidiš ga čak i odozgo, s prozora zgrade svjetionika, dakle s devedeset metara nadmorske visine. Možda sam više plivala a manje čitala i zato što je roman premračan za stanje u kojem jesam, ali i dalje ga uporno žvačem jer je svjetoničarski. Doduše, njega čitam samo na plaži. Za stolom u kuhinji čitam Tatjanu Gromaču i Camusove Dnevnike s putovanja, a u krevetu pred spavanje Minijaturisticu Jessie Burton.

U dijelu uvale uz liticu vidjela sam mrtvog galeba koji je očito poginuo noćas jer ga jučer tamo nije bilo. Osim toga, izgledao je kao netko tko je još nedavno bio živ. Možda i nije poginuo nego jednostavno umro. (Krepati je preružna riječ za bilo čiju smrt.) Kako bilo, njegovo je vrijeme završilo. Na Palagruži.

Danas nisam kuhala jer mi je od jučer ostalo juhe, a i pola porcije jastoga s paštom sačuvala sam za danas. Ovdje s hranom treba štedljivo, pogotovo kad je poneseš za sedam dana boravka na svjetioniku a ispadne ih dvanaest. To je dobro jer ne jedeš više nego što ti je zbilja potrebno, a i izazov preživljavanja u divljini s onim što imaš nosi draž pustolovine. Kad sam bila dijete, stalno sam krijumčarila hranu u svoj krevet nalik na brod i zamišljala da negdje isplovljavam i da moram preživjeti s tim zalihama. Sad to ne moram zamišljati.

Popodne sam zadrijemala, a probudila me neshvatljiva buka. Buka zbog koje sam naknadno postala svjesna koliko je ovdje inače tiho. Nešto je silno brundalo i kloparalo pa sam izašla ispred zgrade vidjeti o čemu se radi. Na malu pistu na sjevernoj strani otoka sletio je policijski helikopter koji je (kako sam kasnije saznala) donio opremu tehničarima koji trebaju popraviti stup za radio-vezu. Čini se da je svaki moj strah ovdje nečim preduhitren. Da mi svjetioničar nije posudio knjigu o Palagruži iz koje sam saznala za plašljive zmije, premrla bih od straha kad sam vidjela prvu. Da danas nije stigao taj helikopter, koji je kasnije, kad je uzletio, nevjerojatno brzo nestao iz vidokruga, možda bih se počela bojati što bi se dogodilo da mi zatreba medicinska pomoć. Sad kad sam vidjela da helikopter ovdje može tako brzo doći i otići, i taj potencijalni strah je otpao.

Popodne sam čitala Gromačinu Bolest svijeta i kod dijela gdje piše o krajolicima koji joj nedostaju, a koji nisu tamo gdje se ona nalazi, uz more, zaključila kako je veliki privilegij naći se u krajoliku koji ti je nedostajao – kao ja sada. Sada moja duša vapi za oblicima i bojama od kojih je sazdana, to je njena tajna vrst samoljublja, promatrati ono što ju je oblikovalo, iz čega je izvajana, kao što je glinena statua oblikovana od gline, piše Tatjana. Moju su dušu oblikovali oblici i boje koje ovih dana promatram, iako su to oblici i boje pojačani na n-tu potenciju u odnosu na one iz mojih formativnih godina, multiplicirani do mjere u kojoj sam ih uvijek očekivala. Možda me oblikovalo i ono što sam samo slutila i promatrala u sebi, čemu sam se nadala, sve dok to i izvana ne pronađem.

Večer trećega dana bila je puna iznenađenja. Prvo su me dečki iz susjednog apartmana, Franko i Franjo, tehničari koji su došli popraviti odašiljač, pozvali na sardine i čašu vina, a kad sam krenula k njima na hodniku sam srela gospođu Mariju koja me pitala želim li ribu s gradela za večeru. Želim, naravno. Hoću sve što mi Palagruža pruža.

Kod susjeda sam zatekla i Robinzona iz uvale koji je sad dobio i ime: Tomislav. Zanimalo ih je što ja radim sama na Palagruži, što jednu ženu uopće navede na takvu odluku. Trebao mi je mir i izolacija, odgovaram, bez puno objašnjavanja. Mene bi moja žena ubila da je ovdje dovedem, kaže jedan od njih. Vjerojatno misle da iza mog dolaska ovamo stoji neka teška drama koja ne sluti na dobro – jer Palagruža je puna strmoglavih litica pogodnih za suicidalne usamljenice. Ili su tako mislili u početku, dok nisu shvatili koliko sam ovdje sretna – a tako sretne žene ne bacaju se s litice.

Kad je razgovor skrenuo na političke teme, zahvalila sam im se i rekla da idem pisati. Politika na Palagruži odjekuje kao zločin. Na stolu u mojoj kuhinji dočekale su me dvije pečene ribe i zdjelica salate. Jednu sam ribu pojela odmah, a drugu ostavila za sutrašnji ručak. Onda sam pisala svoj gradski roman, čiju bih radnju sad najradije izmjestila na svjetionik, što je neizvedivo. Moji bi junaci morali prvo dobro prolupati.

21.srpnja 2016.

Jutros sam spavala nešto duže jer sam se tijekom noći budila, čitala, fotografirala mjesec u moru. Divno je kad postane nebitno koliko spavaš i kad se budiš, i kad nesanicu možeš okrenuti u svoju korist znajući da vremena za nadoknadu sna ima koliko hoćeš.

Preskočila sam ritual jutarnjeg čitanja i odmah nakon kave uputila se do uvale, da me kasnije ne zatekne prejako sunce. Danas dolje nije bilo nikoga. Robinzon Tomislav sklopio je svoj šatorčić i otisnuo se svojim dječjim gumenjakom prema Visu. Nije bilo čak ni broda Tonka, koji se ovih dana sidrio nasuprot Velom Žalu. Samo dva galeba i ja.

Dan je bezgrešno vedar i sunčan, a u uvali je jutros bila bonaca. Na nebu je bio tek jedan bijeli čuperak od oblaka, a onda se i on rasplinuo. Nisam ništa čitala na plaži, iako sam ponijela Virginiju Woolf. Jednostavno mi se jutros činilo besmislenim uranjati u bilo koji drugi svijet kad imam taj pred sobom. Plivala sam, a onda bih se kao kit nasukala na oblutke da se osušim – pa onda opet natrag u more. Za mene, kojoj je hodanje po ravnom oko jarunskog jezera jedina fizička aktivnost, ovo je žestoki trening. Jer nakon sveg tog plivanja treba se uspeti natrag do svjetionikovih devedeset metara nadmorske visine strmom kozjom stazom po suncu. To je dvadesetak minuta ozbiljnog planinarenja ne računamo li povremena stajanja da se smanji opterećenje na srce i da pluća dođu do zraka. Tenisice ovdje zlata vrijede. Nakon četiri dana plivanja, spuštanja i pentranja osjećam neke mišiće koji dugo nisu bili u uporabi. To je ugodna bol na kojoj je tijelo zahvalno.

Penjući se, imam dobar pogled na Malu Palagružu. Bilo bi lijepo i nju posjetiti, ali ne znam kako osim plivajući. Toliko odvažna ipak nisam. U knjizi Branka Kirigina pročitala sam da su Vela i Mala (Molo) Palagruža bile jedan otok i da je prema istraživačima klimatskih promjena razina Jadranskog mora bila petnaest metara niža nego danas. Danas je more između Vele i Mole Palagruže duboko oko dvanaest metara, što znači da je najniži dio nekad jedinstvenog otoka, onaj koji je sad pod morem, bio visok samo tri metra.

Čitanje sam nadoknadila popodne, nakon spavanja. Odustala sam od Camusovih Dnevnika s putovanja na 28. stranici, gdje piše: Osjećam tugu što sam tako ranjiv. Za 25 godina bit će mi 57. Preostaje mi dakle 25 godina da stvorim svoje djelo i ono što tražim. Zatim starost i smrt.

To mi je bilo tužno jer Camus nije doživio ni starost ni tih 57 do kojih je planirao napisati sve što je namjeravao. Poginuo je u četrdeset sedmoj, u automobilskoj nesreći. Moj B. umro je u četrdeset osmoj, s tri nedovršena romana. Nije mi se razmišljalo o preranim smrtima i nedovršenim djelima pa sam izašla u šetnju. Vjetar se danas potpuno pritajio i cijeli je dan toliko tiho da počneš sumnjati u vlastiti sluh.

Pred zgradom sam srela Mariju i Nikolu. Rekli su mi da su galebovi koji su sada na otoku oni koji su se prekasno izlegli pa nisu otišli na vrijeme. Galebovi na Palagružu dolaze krajem godine, gnijezde se u proljeće, a kad mladi stasaju za let, početkom srpnja, svi napuštaju Palagružu. Oni koji zaostanu pa ne odu, ne mogu preživjeti. Mlade galebove koji ne mogu odletjeti njihovi roditelji ne ostavljaju, vjerojatno znajući da će ih to koštati života. Jedan od takvih je onaj kojeg sam jučer vidjela na plaži.

Svjetioničar Nikola dopustio mi je da odem gore, na lanternu. Bilo bi suludo doći na svjetionik a ne vidjeti ono što mu daje smisao. Penjala sam se prvo spiralnim stubama do zadnjeg kata, a onda malim drvenim ljestvama na vrhu kojih su stropna vratašca koja treba podignuti da se uđe u zadnju etažu prije kupole. Do kupole vode još jedne metalne ljestve. Stvarno je poseban doživljaj ući u tu okruglu prostorijicu staklenih stijena, u centru koje se velika lampa okreće u jednoličnom ritmu, tiho zujeći i proizvodeći svjetlo koje je brodovima u prolazu životno važno. Zanimljivo je da je i dan-danas u uporabi isti rasvjetni uređaj s osmerokutnom prizmom i plankonveksnom lećom koji je 1873. godine u Parizu izradio Henry Epoulte. Pogled je neprocjenjiv jer se samo s tog mjesta dobro vidi sva pučina odjednom, sa svih strana otoka. Međutim, gore je toliko vruće da se ne da dugo izdržati. Uspjela sam ipak okinuti nekoliko fotografija.

Kad čujem kucanje na vratima predvečer, već znam da mi Marija nosi nešto za jelo. «Evo, skuhala sam malo za večeru», kaže, i unosi u kuhinju dvije tećice. U jednoj je riblja juha, u drugoj lešo riba. To je to malo. Marija ne želi ništa zauzvrat, jednostavno se vodi logikom gdje ima za troje, ima i za četvero, a ja ne znam kako bih joj se odužila. Moj prehrambeni plan skromnog raspoređivanja zaliha na dvanaest dana pokazao se potpuno neutemeljenim. Usto svaki dan jedem nešto iz mora, a ovdje nema ništa logičnije. U roman koji ovdje pišem obavezno ide zahvala obitelji Žuvela. Gostili su morskim delicijama jednu spisateljicu koja je na Palagruži namjeravala preživjeti na riži, leći i juhama iz vrećice.

Već oko pola deset cijela je kuća utihnula. Zahvaljujući popodnevnom spavanju, mogla sam u toj tišini još do dugo u noć pisati i osluškivati vjetar koji se pojavio odmah nakon zalaska sunca. A vjetar je ovdje navečer poželjan – jer kad ima njega, nema komaraca.

22.srpnja 2016.

Da je ostalo po starom i da u dolasku nisam dva dana čekala na transfer, sutra bih morala otići. Ta mi se misao sad čini toliko zastrašujućom da ne znam kako bih uopće izašla na kraj s takvim epilogom. U sljedećih osam dana, koliko još ostajem, mogu se pripremiti za rastanak s Palagružom.

Zašto je meni ovdje tako dobro? Ovdje nestaje sve čemu prava, istinska ja pružam otpor pa postojim olakšana za taj teret – iako ga inače, u uobičajenim životnim okolnostima, znam nositi gotovo s lakoćom, kao da nije teret nego sam ga preimenovala u nešto laganije. To je više stvar prilagodbe, naučene praktične snalažljivosti, nego urođene vještine. Većinu vremena prilagođavam se onome što se zbiva, a ovdje mi ta vještina uopće nije potrebna. Ovdje se nemam čemu prilagođavati jer mi je sve jedna neprestana prirodnost, lakoća, iskonski život bez imalo napora i truda. Najpreciznija verzija pravog, dubokog postojanja.

Drugo, meni je samoća potrebna koliko i ljudi. Samoća u pravom smislu te riječi – da me nitko ne može nazvati, dozvati, izazivati na zajedništvo, probijati opnu mira koji se, kad sam sama, razvija poput fotografija u tamnoj komori evoluirajući u onaj poželjan nemir koji me tjera da pišem. Nemir koji nije uzalud.

Treće, nema nikakvih zagađenja izvana. Zadnjih pet dana nemam pojma što se događa u svijetu, u Hrvatskoj, u kuloarima i izvan njih – i shvaćam koliko sam inače predozirana informacijama o stvarima koje ne mogu promijeniti, a uznemiruju me i rastužuju. Možda je to oblik intelektualnog snobizma, ne znam, ali nećemo ni svijet ni ja ništa izgubiti ako se dvanaest dana pravimo da onaj drugi ne postoji. Ja ću sasvim sigurno biti na dobitku, a svijet moj izostanak neće ni primijetiti. Ovdje su na snazi svakodnevne male vijesti koje u izolaciji postaju uzbudljivije od bilo čega što se možda događa tamo vani, na ovim i onim kopnima: Marija i Tomislav ulovili su jutros golemog ugora dugačkog otprilike metar i pol i teškog desetak kila; policijski brod došao je po tehničare koji su radili na odašiljaču i odveo ih na kopno jer su završili posao; na svjetionik se nakratko popela grupica Slovenaca koji su se ukotvili dolje u uvali; puše lagani maestral. Benigne i neškodljive vijesti koje u dan unose razliku.

Četvrto, meni je priroda samo uz more. Puno mora. Mogu se diviti i drugim krajolicima, ali ne mogu se u njima ovako osjećati. Valjda svatko od nas ima svoje duhovno stanište, prirodno podneblje koje ga iznutra hrani i uvrštava u sebe kao lokalnu biljku ili životinju koja nije strano nego pripadajuće tijelo. E pa meni je to ovakvo mjesto.

Našlo bi se još razloga: izostanak razloga za dotjerivanje, nevažnost odjeće, neznanje o tome koliko je sati i koji je dan, nepostojanje obaveza, slijeđenje prirodnog ritma tijela u potrebi za spavanjem i hranom, osjećaj slobode u izolaciji, suvišnost ključeva, izostanak agresivnih zvukova, prizora, dijaloga, digitalnih prozorčića, pravo na zanesenost, nepostojanje viška izbora.

Palagružo, volim te.

Jutros sam shvatila da je more u vali svaki dan drukčije i bude mi žao što ne znam prepoznati ni imenovati vjetrove koji ga mijenjaju. Od svjetioničara Nikole saznala sam da je ovo danas bio maestral – iako, na Palagruži vjetrovi ponekad i po tri puta na dan mijenjaju smjer bez nekog pravila. Trebalo bi puno prostora da se nabroje i opišu specifičnosti ovdašnje klime – bit će dovoljno reći da je jedinstvena u svijetu.

Prvi dio jutra dolje opet nije bilo žive duše, a onda se u uvali ukotvio brod sa slovenskom zastavom. S krme su spustili gumenjak i iskrcali se na otok – dva muškarca, tri žene, dječak i djevojčica. Doživjela sam to gotovo kao neprijateljsku invaziju, misleći kako će sad moja plaža odjednom postati prenapučena. No brzo su me ostavili samu jer su se uputili gore, na svjetionik. Prije toga raspitali su se kako sam tamo uopće dospjela. Čini se da ljudi koji me zateknu u uvali u prvi mah pomisle da sam tamo doplivala nakon brodoloma, a kad saznaju da sam došla svojom voljom počnu me promatrati kao rijetku životinju u zoološkom vrtu.

Popodne ne idem ponovno plivati, jednostavno mi se ostaje u i oko zgrade. Čitam nekoliko knjiga naizmjenice i pišem s lakoćom – posebno ovaj dnevnik za koji nisam mislila da bi mogao poprimiti razmjere koje poprima. Valjda nastojim spasiti ovo iskustvo na sve moguće načine: riječima, fotografijama i dojmovima koji se talože mimo riječi i slika. Vjerojatno ću, kad se vratim u civilizaciju, ljudima oko sebe danima dosađivati opisujući im neopisivo, kao neslužbena ambasadorica Palagruže.

Popodne sam prošetala do Salamandrije, gdje su ostaci rimske utvrde i crkve sv. Mihovila. Tamo Marija Žuvela ima svoj vrt, s pomidorima, kukumarima i paprikom. Danas mi je opet dala cijelu zdjelu svog povrća, uzgojenog na palagruškom dolomitnom tlu i u klimi gotovo bez ikakvih oborina. Kunem se da ima drukčiji okus od povrća uzgojenog drugdje.

Odozgo vidim da je uvala u suton puna usidrenih brodova. Jedan je turistički, a drugo su korčulanski ribari koji su u akvatoriju bacili parangale i mreže pa će u zoru pokupiti svoj ulov.

Večeras je nad morem neka izmaglica zbog koje zalazak sunca izgleda impresionistički. Od pet mojih dosadašnjih palagruških sutona ni jedan nije bio isti.

23.srpnja 2016.

Budim se ranije nego zadnjih nekoliko dana pa se do uvale spuštam prije izlaska sunca. U svitanje i u suton otok je najljepši. Sve je prigušeno i pomalo snovito – i boje, i ono malo rijetkih zvukova. Nema vjetra pa su moji koraci po stazi i kasnije po oblucima jedini zvuk u krugu od ne znam koliko milja.

Nigdje nisam vidjela ovako okrugle oblutke. U knjizi Branka Kirigina piše da su ih korčulanski ribari nosili kući kako bi njima igrali na balote. Upravo jedan takav, veličine balote, pronađen na Velom žalu, stoji mi na kuhinjskom prozoru. Bit će teško odlučiti hoću li ga ponijeti u Zagreb ili ostaviti ovdje gdje pripada.

Još me jedan podatak iz te knjige danas iznenadio: na ovom otoku nitko se nikad nije rodio, i nikad nitko nije umro prirodnom smrću. Pogibija je bilo – od stradanja zbog odrona stijena s litica i od mina zaostalih iz rata pa do ribarskih i ronilačkih nesreća, slučajnih padanja s litica kao i namjernih sunovraćenja. U davnim vremenima bilo je i nasilnih smrti – u vrijeme gradnje svjetionika pronađen je kostur sa strijelom zabodenom u prsa. No smrti ima posvuda i svakakvih – jedinstven je podatak da nitko nikad nije mogao i ne može reći da se rodio na Palagruži.

Na Veli Žal, nakon prvotnog kristalnog mira, neočekivano stižu valovi. Veliki, oni koji ispiru oblutke do pola plaže i mnoge od njih povlače u more. Ne moraš ni ulaziti, dovoljno je da sjedneš ili legneš na obalu i pustiš da te zapljuskuju. No morala sam malo i plivati. Poslije sam se ispružila na suhom dijelu plaže sa Svjetionikom Virginije Woolf. Gospođa Ramsay i ja u sličnom smo raspoloženju: Jer sad ne mora misliti ni o kome. Može biti na miru sama sa sobom. A to bijaše ono za čime je u posljednje vrijeme sve više osjećala potrebu – misliti; zapravo, ne ni misliti. Šutjeti, biti sama. Sve bivanje i djelovanje, skupo, blistavo, zvučno, ishlapjelo bi; i čovjek bi se sveo, s osjećajem ozbiljnosti, na vlastito biće, na klinastu srž tmine, na nešto ostalima nevidljivo.

Poznajem dosta ljudi koji ne znaju biti sami, a danas sam baš bila zahvalna što nisam od te vrste. Sjetila sam se jedne rečenice iz B.-ove drame ”Hrvatski slavuj”: Čovjek katkad mora stati i provjeriti ulje u svjetiljkama. Upravo to radim posljednjih dana: provjeravam ulje u svojim svjetiljkama.

U uvali je bila ukotvljena neka fensi jahta koja mi se činila bezopasnom, sve dok nisam uočila sa se ljudi s nje spuštaju u gumenjak i kreću prema obali. Kad se na žalu iskrcalo četvero odraslih i četvero male djece koja su vriskala, skakala, plakala, prskala i radila sve ono što mala djeca na plaži uobičajeno rade, shvatila sam da je vrijeme da se pokupim i odem. Srećom pa sam se dolje spustila dovoljno rano da iskoristim svoj odlomak mira uz more.

Putem do svjetionika dosjetila sam se da bih od pomidora, paprika i kapule što mi ih je jučer donijela Marija mogla skuhati šalšu, jedno od mojih omiljenih ljetnih jela. Cijeli je stan zamirisao po tim posebnim palagruškim pomidorima, a šalša mi nikad nije ispala bolje. Baš kad sam dovršavala paštu s kojom ću je pojesti (u mome Trogiru to se zove manistra na pome), čula sam kucanje na vratima. Marija nosi bocu domaćeg crnog vina koje mi šalje Nikola. Poslije ručka odvažno sam napunila čašu onim iz prethodne boce koje se već približavalo dnu. Vino na Palagruži dio je prehrambenog rituala a ne alkohol.

Saznajem da je Marija iz Varaždinskih Toplica. Kontinentalka na Palagruži, a barata ovim otokom i njegovim mogućnostima kao da nikad nije znala ni za jedan drugi svijet. Od ribolova i ubiranja školjaka koje sprema kao da se rodila na brodu, do mediteranskog vrta i kiseljenja kapara, kojih u sezoni nabere tristotinjak kila – Marija je svladala sve što je danas čini fetivom otočankom. Čak i korčulanski dijalekt. Gdje me baciš, ja se tu snađem, kaže. Sina Tomislava, danas svjetioničara, donijela je na otok kad su mu bila dva mjeseca. Nije bio cijepljen dok nije krenuo u školu.

Vijest dana je da su u susjedni apartman stigli gosti. Par Čeha, Ana i Martin, s kojima sam se na vratima nakratko upoznala, a onda se svatko povukao u svoju izolaciju. Sad nas je na otoku šestero, ali ovdje nitko nikome ne smeta pa se nadam da će i novopridošli par poštovati taj palagruški kodeks. Rezoluciju o svačijoj samoći.

Tek sam danas popodne shvatila da je prozorski podest u kuhinji dovoljno širok da mogu na njemu sjediti i popodne loviti još malo sunca čitajući umjesto da sjedim vani na zidinama. Ponestaje mi knjiga jer sam i njih, kao i hrane, ponijela za tjedan dana. Srećom, u maloj svjetioničkoj biblioteci za prvu pomoć pronašla sam, gle čuda, Kalendar Maja Zorana Ferića, i to s posvetom svjetioniku. Njega sam čitala popodne na prozoru. Zapravo gutala jer me roman već nakon prvih pet-šest stranica zgrabio i uvukao u sebe.

Već sam obećala Mariji i Nikoli poslati neku svoju knjigu za biblioteku na svjetioniku, pa će možda jednom netko u ormariću u hodniku posegnuti za njom kao ja danas za Ferićevom. Da se mene pita, ovdje bi trebalo osnovati rezidenciju za pisce. Vjerojatno bismo učas imali žanr svjetioničarskog romana u domaćoj književnosti.

24.srpnja 2016.

Jutros sam kavu pila na zidinama ispred kuće; okvir prozora bio mi je malo jer je sve vani izgledalo drukčije pa mi je trebao širi pogled. Sa zapada se nešto valja pa je nad morem izmaglica koja se spaja s tamnim oblacima, a na druge tri strane svijeta potpuno drukčija slika. Na istoku je vedro i mirno, dok je na jugu i sjeveru more samo malo namreškano, s nedužnim bijelim oblačcima iznad – za razliku od onih na zapadu koji djeluju prijeteće. Nekoliko vremenskih prilika odjednom – samo se okreneš tamo gdje su one koje ti najviše odgovaraju. Meni se sviđao zapad. Otkako sam stigla, potajno se nadam barem jednoj pravoj neveri na Palagruži, da doživim i to prije nego odem. Mogućnost kiše ovdje je minimalna jer ovo je otok gotovo bez oborina – dogode se eventualno nekoliko puta godišnje. Padne li kiša dok sam ovdje, bit ću zbilja počašćena.

Rano sam se uputila do Velog Žala, misleći kako se sad, kad su na svjetionik pristigli i drugi gosti, moram pripremiti i naviknuti na dijeljenje uvale s nekim. Po paukovim nitima razapetim preko puteljka znala sam da nisu tamo prošli prije mene, ali nisu se pojavili ni kasnije za tih nekoliko sati koje sam provela dolje. Možda su otišli u uvalu na sjevernoj strani, a možda ih je i tramuntana koja stiže sa zapada uplašila. Kako bilo, opet sam imala uvalu za sebe.

Na žalu je bio novi nastradali galeb, ovaj put na samoj obali a ne uz liticu kao onaj prvi. Nisam ga mogla ostaviti tako u nemilosti sunca i valova pa sam ga sahranila pod oblucima.

Plaža je danas izgledala posve drukčije – valovi su noćas napravili neku vrstu serpentina od žala formirajući prirodne ležaljke u koje se možeš zavaliti u polusjedeći položaj. Idealno za čitanje, da sam ponijela knjigu – ali nisam jer mi dobro dođe nekoliko sati bez rečenica, i tuđih i vlastitih, da se potpuno usredotočim na svijet oko sebe i malo skinem s književnosti.

Dok sam ronila, ispod mene je prošao ugor. Na sreću, ne onoliki kolikog su neki dan ulovili Marija i Tomislav jer bih ga doživjela kao morsku neman, nego jedan sasvim umjeren ugor koji u usporedbi s onim izgleda kao nedonošče.

Među stijenama na rubu plaže našla sam nešto priljepaka, ali bez noža im nisam mogla ništa. Kao djeca gulili smo ih sa stijena i jeli sirove – što bih ovih dana mogla ponoviti ponesem li nož u uvalu. Ne znam odakle mi taj robinzonski nagon, možda iz stripova iz djetinjstva u kojima su komandant Mark, Tarzan, Žalosna Sova i svi oni silni Indijanci živjeli od divljači koju su ubijali putem i onda je pekli negdje u preriji na otvorenom, a meni je to izgledalo kao najromantičnija moguća pustolovina.

Naravno da mi ti priljepci nisu potrebni. Hrane imam i više nego mi treba. Gospođa Marija jutros mi je rekla da ne kuham ništa jer da ona danas sprema musaku. Zbilja ne znam čime sam ovo zaslužila – Žuvelini me tetoše kao da sam im rod.

Popodne je od prijeteće nevere ostao samo vjetar. Oni tamni oblaci sa zapada prošli su negdje mimo otoka, a zadržala se samo mliječna izmaglica i jaka tramuntana. U knjizi o Palagruži nalazim opis palagruške klime iz pera Richarda Francisa Burtona, s kraja devetnaestog stoljeća: Premala da privuče oblake, Palagruža je u narodnom jeziku ‘Spartivento’, ili ‘razdjelnica vjetrova’. Gledaš kako s lijeve i desne strane okrutne oluje haraju samo na nekoliko milja udaljenosti, zatim kiše koje potapaju Dalmatinske i Apulske obale.

I točno je tako – kao da je Palagruža samo osmatračnica za tuđe vremenske nepogode. Iako je vrijeme ovdje iz sata u sat neočekivano i drukčije, sve su te ruže vjetrova i promjene neba pitome i otoku ne čine nažao.

Predvečer sam izašla na vjetar. Nisam mogla ne pomisliti kako bi B. sad uživao. Stvarno je volio vjetar. Imam jednu njegovu fotografiju na kojoj je ta ljubav uhvaćena, s kosom koju mu vjetar raznosi na sve strane i licem na kojem se vidi koliko uživa. Uživala sam i ja danas na tramuntani, umjesto njega, umjesto svih koji ne mogu ovo doživjeti.

Htjela sam se spustiti do uvale na sjevernoj strani u kojoj još nisam bila, ali kad sam se kod Marije raspitivala kojim putem tamo doći, objasnila mi je da je puteljak nesiguran i strm, a i da se na toj plaži često odronjava kamenje. Mislim da sam odustala samo privremeno.

Od Marije sam dobila teglicu kapara. Da probate, da vidite kakve su, kaže mi – valjda jer sam joj najavila da ću na odlasku kupiti njezinih kapara pa joj se čini poštenim da znam što kupujem. Sad kad sam ih probala, razmišljam koliko toga mogu ponijeti za Zagreb.

Navečer, čim upalim svjetlo – a to je oko pola devet jer je sve dotad svjetla u kuhinji dovoljno – moram pritvoriti škure jer na zgradi ne smije biti više otvorenog svjetla od onog koje dolazi s lanterne. Sad je tramuntana među tim pritvorenim škurama kao melodija.

25.srpnja 2016.

Postajem radosni luđak koji se udaljava i osamostaljuje u svom kutu, u svom beskraju, piše Danijel Dragojević u ”Razdoblju karbona”.

To je jedina već pročitana knjiga koju sam ponijela na otok, i s njom sad shvaćam da je poeziji ovdje kao doma. Tuđoj, naravno. Ja sam preobzirna da bih je kvarila, izuzmem li tinejdžerske godine u kojima sam sam je još doživljavala dovoljno olako da je se usudim pisati. (Nadam se da su svi tragovi o njezinom postojanju uništeni.)

Ovdje, gdje god se okreneš, ima neki stih. Njih prešućujem, ili ih nekako zakamufliram u prozu.

Odgovorno tvrdim da ovdje dva dana vrijeme nije bilo isto. Svaki dan neko iznenađenje. Na pustoj plaži sunce se jutros pritajilo iznad pamučastih bijelih oblaka, koji su za promjenu činili lijepu hladovinu. Onda je iz tih oblaka, tako bijelih, iznenada počelo sipiti nešto nalik na kišu. To nešto samo je prskalo i ugodno osvježavalo pa sam ostala na Velom Žalu iako sam se već bila počela spremati za odlazak. Ispružila sam se na oblucima i pustila da pada po meni, što god bilo, pamteći kako sam jučer napisala da ću se osjećati počašćenom ako kiša padne dok ovdje boravim. I evo. Osjećaj da je priroda pristala na mene i prihvatila me kao dio pejzaža, kao živo stvorenje koje se uklapa u cjelinu, potpuno mi je nov – a imam ga otkad sam se iskrcala na otok. Danas pod tom kišicom još i više. Zanimljivo je da sam kasnije, kad sam se popela na svjetionik, saznala da gore nije padalo ništa.

Putem natrag srela sam susjede Čehe koji su se uputili u šetnju. Da me oni nisu pitali jesam li osjetila drops on the skin, još bih pomislila da sam kišu u uvali umislila. Kad sam ih pitala za prve impresije, rekli su: This island is very good for sleeping. We slept all day yesterday. Kakva šteta, pomislih – prespavati jedan od sedam dana na Palagruži. Nedugo poslije vratili su se u svoj stan i opet cijeli dan nisu izlazili. Možda im je pogled s prozora sasvim dovoljan.

Danas u knjizi Branka Kirigina čitam o gradnji svjetionika koja je počela 1874. i trajala godinu dana. Iako su ovdje napravili kamenolom, graditelji su brzo zaključili da je palagruški kamen pretvrd za gradnju – sve su se alatke lomile na njemu – pa su dovozili brački, od kojeg je zgrada na koncu izgrađena. Sad kad znam kakav je put od Velog Žala do vrha Palagruže, teško mi je uopće zamisliti da su sav taj kamen gore donijeli ljudi na svojim leđima, uz malu pomoć jedne mule, dok još nije bilo žičare.

Popodne ipak nisam izdržala da ne odem pogledati Staru Vlaku, uvalu na sjevernoj strani otoka. Do nje se trebalo probiti puteljkom znatno užim od onoga koji vodi do Velog Žala, a usto još i bogato prepletenim paukovim mrežama jer neko vrijeme očito nitko nije ovdje prolazio. Naoružala sam se prutom nađenim usput i ispričavala se paukovima što im uništavam vez – ali drugog načina da se probijem nije bilo. Pogled na uvalu je zbilja nestvaran i bila bi velika šteta da sam ga propustila. Ipak se (zasad) nisam spustila skroz do mora jer su me upozorili da se dolje ide na vlastitu odgovornost, a i očito je da na tu plažu često padaju kamene gromade s litice. Puna ih je uvala. I tu, iznad Stare Vlake, vrijeme me opet iznenadilo. Iako je na pučini bilo mirno, u uvali, koja je prilično uska i potpuno uvučena u otok, bučili su golemi valovi. Nemoguće je objasniti kako i zašto – ali vidjela sam to svojim očima, pa još i snimila da budem sigurna da nisam izmaštala.

Na povratku mi je zamirisala riba s gradela, ulovljena jutros, koju je Tomislav pekao za večeru. Naravno da su se dvije pekle za mene. Nakon gole riže s maslinovim uljem koju sam pojela za ručak, bila je to gozba za prste polizat. S uključenom bevandom.

Danas sam prvi put sjela za laptop tek kad sam morala upaliti svjetlo i pritvoriti škure. Sad kad su mi ostala samo četiri cijela dana na Palagruži, pišem kad padne noć i kad više ne mogu tumarati naokolo. Svaka čast književnosti, ali ona je svugdje – a Palagruža je samo na Palagruži.

26.srpnja 2016.

Danas saznajem da ipak nisam prva žena u ovih više od deset godina, koliko se apartmani na svjetioniku iznajmljuju, koja je na Palagružu došla sama. Prije nekoliko godina bila je jedna mlada liječnica iz Njemačke. Nije da sam se natjecala za tu titulu, drago mi je znati da nas ima još. Zasad samo dvije.

Sve se lakše penjem natrag na svjetionik – čini se da sam stekla kondiciju. Zato sam danas dva puta išla do Velog Žala. Prvi put ujutro, kao i obično, a onda opet u smiraj dana, kad sam ponovno otišla i do Stare Vlake, pa onda još i do Marijinog vrta na Salamandriji. Marija je baš zalijevala vrt pa mi je odmah tutnula nekoliko pomidora i krastavaca, i još napomenula: Ne kuhajte ništa za večeru, ja kuham brudet.

Na putu do Stare Vlake opet nevjerojatna pletiva paukovih mreža, od jučer do danas. Bilo mi je lakše sklanjati ih da prođem znajući da tako brzo ispletu nove. Danas su se pojavili i narančasti i žuti leptiri, puno njih. Zalijetali su se u mene – neočekivanu prepreku na svojoj putanji.

U Staroj Vlaki opet neobjašnjivi valovi. Tamo se u moru mrijeste glagoli koji još nisu izmišljeni.

Sad se već mirim s tim da mi je ostalo tek nekoliko dana Palagruže pa računam da je šteta boraviti u kući i koristim svaki trenutak za tumaranje otokom. Povukla sam se samo na nekoliko sati, u vrijeme najveće žege. Tih nekoliko sati u kući čitam. Danas opet Ferića. Kuhinjski prozor služi mi kao mini-terasa. Sjednem na podest i odmah imam osjećaj kao da sam vani a ne u kući. Moji susjedi, čini se, otok doživljavaju sasvim drukčije. Kao da ga se plaše. Nema ih ni u jednoj ni u drugoj uvali, na puteljcima, oko svjetionika, čak ni na prozoru. Danas su nakratko izmiljeli tek kad je sunce zalazilo. Otišli su do meteorološke stanice koja je stotinjak metara udaljena od zgrade i odmah se vratili u stan. Kako bilo, uzalud sam se brinula da će s drugim gostima nastati gužva na otoku.

Jutros na Velom Žalu švrljala sam po uvali tražeći komadiće drva, kamena i žice na kojima je more ostavilo potpis. Materijal za uspomene. Nisam ni primijetila da se obali približavaju gigantski valovi koje je negdje u daljini proizvela neka grdosija od broda. Dok sam se vratila do svoje pozicije, more mi je odnijelo i ruksak i ručnik koje sam onda skupljala plivajući. Srećom pa mobitel ne nosim na plažu.

Pomalo odustajem od fotografiranja. Kakvu god sliku da ulovim, ne prenosi dovoljno dobro stvarnu ljepotu okruženja. Svaka mi djeluje kao da ću, kad ih budem pokazivala, morati dodatno objašnjavati da sve u stvarnosti izgleda još bolje. To nisu trebale biti nikakve umjetničke fotografije, samo dokumentarne – ali nisu čak ni to nego samo slabašna interpretacija jave.

I dalje me prati nevjerojatna lakoća iskonskog življenja. Kao da sam iz arhive ranog djetinjstva izvukla početno stanje i vratila se u njega: traperice odrezane u kratke hlače, nevažna majica, bosa stopala ili tenisice ako krenem dalje od zgrade. Ne da nemam nikakvu kozmetiku, nego mi je toaletni ormarić u kupaonici komično prazan: četka za kosu, četkica i pasta za zube i gel za tuširanje koji mi služi i kao šampon. Olakšana za sve moguće preparate, potamnjele kože i raščupane kose, hodam naokolo kao domorotkinja, i vidim sebe iznutra umjesto izvana.

Vjetar se danas smirio pa je tišina gotovo sakralna. Gore, na svjetioniku, imaš osjećaj da si na pola puta od neba do mora i da si se svemiru približio najviše što se može. Pogotovo noću, kad zvijezde izađu na vidjelo.

27.srpnja 2016.

Kad ispisujem novi datum, nije mi svejedno. Nakon ovog dana, preostaju mi još samo dva na Palagruži. Ne cendram, shvaćam da je ovo pauza od stvarnoga života koja ne može dugo potrajati i da je i dvanaest ovakvih dana pravi blagoslov.

Budim se dovoljno rano da prije sunca otpješačim do uvale. Po položaju ruku vidim da me s ukotvljenog broda netko proučava dalekozorom pa odmah ulazim u more i ostajem tamo dok znatiželjnik ne odustane. Brod uskoro diže sidro i otplovljava prema Italiji. Uvala je opet samo moja.

U neko doba – po položaju sunca računam da je moglo biti oko deset – na Veli Žal iznenada se spuštaju Ana i Martin, susjedi Česi. Jeste li sigurni da vam nećemo smetati?, pitaju. Zbog tog obzira odmah su mi postali dragi. Ma naravno da nećete. Nakon deset dana možda je vrijeme za ljude, odgovaram. Are you sure?, pita me Martin, i onda se svi troje smijemo jer znamo da je pristajanje na društvo ovdje stvar pristojnosti a ne izbora.

Malo smo popričali, a onda sam zaključila da je njihov red da budu sami u uvali pa sam ih ostavila na miru da uživaju u onome u čemu ja uživam već deset dana, izuzmemo li jednu invaziju djece i jednog Robinzona.

Putem do svjetionika ima nekoliko klupa, postavljenih na mjestima gdje je pogled na uvalu ili na pučinu najimpresivniji. Danas sam prvi put malo posjedila na svakoj, upijajući pejzaž duboko u memoriju.

Dok sam spremala ručak, iznenadio me telefonski poziv. Trebalo mi je vremena da shvatim da je to zbilja moj mobitel i da me netko dobio ovdje. Zove prijateljica koja je na putu prema Trogiru i misli da sam ja tamo. Obje smo iznenađene što me uspjela dobiti na Palagruži. Vanjski svijet oglasio se telefonskom zvonjavom da me pripremi na povratak.

Kad neko vrijeme ne koristiš telefon, upadneš u epistolarno stanje. Odavde bi bilo prirodno ljudima pisati pisma. Možda je i cijeli ovaj dnevnik upravo to – dugačko pismo u omotnici bez adrese, kao u onoj bajci Karela Čapeka.

Popodne, nakon što sam jela, odspavala i čitala, krećem do vidikovca s kojeg se vidi Veli Žal da procijenim situaciju i vidim ima li se smisla spuštati dolje. Čim sam izašla iz stana, Žuvelini me zovu na lubenicu. Shvatim da nisam jela voće otkad sam stigla, a nisu ni oni dugo – voće je ovdje prava rijetkost. Lubenicu su Marija i Tomislav dobili jutros od ribara s kojima su se sreli na otvorenom moru.

Dok jedemo slasnu lubenicu, pokušavam ih nagovoriti da me povedu u ribolov sutra, ali ne ide. Barka je premala i za njih dvoje, a usto još prekrcana parangalima i mrežama. Tomislav nudi alternativu: plovidba sutra popodne oko cijele Palagruže. To bi zbilja bilo sjajno jer je dobar dio otoka nepristupačan i može se vidjeti samo s mora.

S vidikovca vidim da je u uvali usidreno pet brodova pa se ipak ne spuštam. Odlazim do zamjenske Stare Vlake, švrljam još dublje sjevernom stranom i preskačem cijele magistrale mrava koji spremaju zimnicu. Guštere više i ne primjećujem. Oni su ipak najbrojnija životinjska vrsta na otoku. Maleni su, mršavi i potpuno bezazleni. Ima ih svugdje osim u kući.

U suton, opet sjedim na zidinama svjetionika. Kamen je topao od cjelodnevnog sunca.

Nikola mi priča o magarcu dodijeljenom svjetioničarima kako bi im, dok još nije bilo žičare, bio ispomoć u nošenju tereta od Velog Žala do svjetionika. No magarac zanimljivog imena Mercedes vrlo je brzo shvatio da dolazak broda za njega znači pravu pokoru pa bi se svaki put kad bi čuo da brod stiže sakrio negdje gdje ga ne mogu naći. Znao se uspeti i na krajnji istočni rt otoka, gdje je bilo nemoguće po njega doći, tvrdoglavo čekajući da se teret prenese bez njega. Stradao je pavši s litice, možda baš u pokušaju da izbjegne novu turu tegljenja.

Sunce je zašlo, ali još je bilo danjeg narančastog svjetla nad morem pa sam krenula prema osmatračnici meteorološke stanice. Nije mi vrag dao mira, teško mi je bilo otpisati dan. Shvatim da iza stanice ima još komad puteljka na koji dosad nisam zagazila pa provjeravam dokle ide. Tamo gdje je najzapadnija točka otoka do koje ljudska noga može, pogled je nestvaran. Toliko mora i toliko neba odjednom, razdvojeno magličastom narančastom bojom sunca koje se upravo povuklo – za tom ću slikom sigurno posezati u memoriju na zagrebačkom asfaltu.

Kad bih usporedila svoju uobičajenu minutažu obraćanja pažnje na izgled vanjskog svijeta s ovom na Palagruži, vjerojatno bi ovih desetak dana nadmašilo tko zna koliko godina unatrag. Stvar je u tome da se ovdje, gledajući oko sebe, čovjek i u sebe zagleda s pravom mjerom – i svlada olakšavajuću lekciju o tome koliko je malen. Ne možeš se preuveličavati u ovako moćnom pejzažu. A kad se tako smanjiš i kad na svoje oči vidiš da je tvoj sićušan svemir samo treptaj cjeline, ne možeš olako mistificirati život i svoju ulogu u svijetu.

Katkad treba otići daleko da bi se došlo blizu. Eto, to sam danas zaključila kad je na Palagružu zasjeo mrak.

28.srpnja 2016.

Cijeli se dan smijem jer zamišljam sebe kako se, kao magarac Mercedes, skrivam po otoku kad brod dođe po nas. Ta me dosjetka uveseljava dovoljno da ne mislim na povratak u stvarnost koji se neumoljivo približava.

Danas shvaćam kako se lako, čim imaš priliku, riješiti nekih gradskih navika koje zaposjedaju um. Recimo, u stvarnom svijetu mozak stalno ima zadatak znati gdje su ključevi stana a gdje auta, gdje su novčanik i mobitel, je li mobitel napunjen prije izlaska, koliko je sati. Izostanak tih briga oslobađa prostor u glavi za misli koje nemaju veze s imperativima za koje smo tužno uvježbani.

Ujutro uskačem u ono što me čeka, piše Dragojević. Ja u ono što me ovdje čeka ujutro uskačem drukčije nego drugdje, jer čeka me neometana radost jednostavnosti. Rečenice, ako ih bude, valjaju se u valovima, kotrljaju niz litice i oblutke, ili samo prođu s ružama vjetrova. Rečenice bez težine, ponizne pred veličinom svega ispod i iznad. Rečenice između.

Na putu do uvale jutros, opet imam susret s talijanskim gužem. Sad već pomišljam da je to uvijek ista, jedna jedina zmija na otoku. Uvijek je vidim na istom dijelu puta, čim sa svjetioničkih stuba prijeđem na zemljanu stazu. I uvijek isti scenarij: čuje me kako dolazim i panično otkliže uz stijenu. Kad se približavam tom mjestu, pripremam se mišlju: U redu, a sad ćemo odraditi susret sa zmijom. Koji put me prevari pa šmugne prije nego je vidim, nemajući pojma da ni toj visokoj dvonožnoj životinji koja svako jutro prolazi pored nje nije svejedno.

Danas sam između plivanja obuvala tenisice i tumarala po uvali kao da još nešto moram naći prije nego odem. Oblutke bih najradije zgrtala, trpala u torbe i kasnije razasula po svom rudeškom balkonu.

Dok kuham šalšu, zove me Nikola da mi kaže da su ribari zapasali mrižu. Izlazim na zidine, a dolje na južnoj strani velika koča okružila je mrežom dobar odlomak mora. Bit će da su gofi, kaže Nikola i priča mi kako su jednom od ribara kupili gofa od četrnaest kila.

Onda Nikola okreće solarnu ploču na kotačima prema suncu. Ta je jedina pomična, druge su postavljene na nekoliko pozicija na zgradi. I to moram reći – kad sam dolazila ovamo bila sam spremna i na to da ću vodu morati grabiti iz gustirne ili na to da ćemo povremeno ostajati bez struje, no u kući sve savršeno funkcionira. Štednjak i frižider rade na plin, a sve ostalo strujom se napaja iz agregata ili solarnih ćelija. Tekuća voda dolazi iz gustirne ispod zgrade, a tople vode stalno ima i u kuhinji i u kupaonici.

Popodne – malo u krevetu a malo na prozoru – čitam Kalendar Maja. Želim ga vratiti u svjetioničku biblioteku pročitanog, što nije teško jer je roman zbilja moćan. Očito me ta knjiga morala zateći baš ovdje jer bih u regularnom životu šesto stranica vjerojatno čitala nekoliko mjeseci, a ovdje sam ga u par dana progutala.

Popodne opet neke nove vremenske prilike. Oblaci su nevjerojatno nisko pa rade ugodnu sjenu nad cijelim otokom. Potpuno su bijeli i prema moru prelaze u nježnu koprenu magle. Vjetra prvo uopće nije bilo, a onda je zapuhao sa zapada. Ipak, nije bio dovoljno jak da nam pokvari plan obilaska otoka brodom. Oko šest kucamo Ani i Martinu, koje nitko danas nije vidio, da provjerimo jesu li i oni zainteresirani. Jesu.

Za dvadesetak minuta svi smo na Velom Žalu i Tomislav nas ukrcava u barku. Na tom obilasku shvatila sam koliko sam iz knjige Branka Kirigina naučila o Palagruži jer nesvjesno preuzimam ulogu vodiča i pričam Česima o gradnji svjetionika, o ključnim lokacijama na otoku, o klimi, o svjetioničarskim magarcima i drugim životinjama na otoku. Kad shvatim da su mislili da je crna zmija koju su vidjeli otrovnica, jasnije mi je zašto nisu baš izlazili.

S istočne strane golema zgrada svjetionika izgleda kao minijatura. Iznenadile su me i sve one uvale do kojih se može jedino brodom. Recimo, ona koju Tomislav zove Uvala za dvoje. Doista tako i izgleda, kao da se samo par na njoj može ispružiti. Ona je, za razliku od drugih palagruških uvala, pješčana. Vidjeli smo i jednu još užu šljunčanu, koju smo odmah prozvali Uvala za jednu osobu. Još je jedna velika slična Velom Žalu, puna oblutaka, ali i do nje je nemoguće pješice. Tek s mora vide se brojne špilje i začudne stijene koje izgledaju kao da je netko kriške kamena slagao jednu na drugu. Obišli smo i Malu Palagružu. Palagružica je priča za sebe, onako položena u moru kao kornjača koja ne želi imati posla s ostatkom svijeta.

Tek nakon ove ture mogu reći da sam vidjela cijelu Palagružu. To me na neki način priprema za odlazak. Ništa nije ostalo nedorečeno.

Nakon povratka, idem opet na ono mjesto od jučer – na najzapadniju točku otoka, gdje je Zemlja evidentno okrugla. More se mreška pod laganim maestralom, a nebo je opet drukčije nego svih ovih dana. Isto je jedino to da sam sama sebi ovdje neizrecivo razgovijetna.

29.srpnja 2016.

Zadnji dan i predzadnje jutro na Palagruži. Pijem kavu na prozoru, gledam u more i preispitujem mjeru ove odvojenosti od svijeta. Mogla bih ja još ovako, ali spremna sam za povratak. Centrirala sam se, ispraznila od viška i napunila bitnim, doživjela nešto iznimno i nesvakidašnje, presložila značenja svega što mi se izdogađalo u zadnjih godinu dana, prokrčila put iz zaglavljenosti u novom romanu i propisno se odmorila. Kud ćeš više.

Jutros se nisam spustila do Žala. Za promjenu sam se motala po zgradi, penjala na lanternu, pila kavu ovdje i ondje – na svakom kantunu zidina po malo, pa onda na stubama na ulazu. Upijala plavo, i odozgo i odozdo. Sutra ovdje dolaze novi gosti, u oba apartmana, i malo mi je teže shvatiti da će već sutra netko piti kavu na mome prozoru i spavati u mome krevetu.

Vraćam Nikoli knjigu Branka Kirigina koja mi je svih ovih dana bila sjajan vodič po Palagruži jer je prava riznica zanimljivih podataka o prošlosti i sadašnjosti otoka. Vraćam mu i Kalendar Maja, ali i ostavljam u biblioteci za prvu pomoć dva romana koja sam ovdje pročitala – dva Svjetionika: Virginije Woolf i Gabriela Loidolta. Ovdje im je mjesto.

Pakiram se parcijalno i nehajno, kao da nije pravo pakiranje. Tu i tamo nešto odnesem u kofer koji sam smjestila u sobu viška, da mi nije stalno na vidiku. Nabavljam zalihu kapara od Marije i ostavljam joj ono malo hrane što mi ne bi ni preteklo da ona nije svako malo kucala na moja vrata s punim tanjurom. Ostavljam i neke druge svoje stvari, kao da obilježavam teren: ručnik, natikače, toplu vestu koja mi ovdje nije trebala.

Predvečer se ipak spuštam do uvale. Berem motar za mamu, odolijevam skupljanju oblutaka – ali ne odolijevam moru pa se u suton još jednom neplanirano bućnem. Tako rashlađenoj, uspon natrag je lakši. Putem zastajem, okrećem se, upijam prizore, pamtim. Dobro će doći u stvarnosti.

Poslije Marijinog zelja i pržene ribe za večeru, ne palim odmah svjetlo da ne bih morala zatvoriti škure. Sjedim na prozoru s čašom vina i jednim jedinim zadatkom: promatrati. Odustajem od opisivanja tog zadnjeg sutona na Palagruži da ne zabrazdim u patetiku.

Prije nego sjednem pisati, odlučim da ću sutra s broda, na pučini, kad se Palagruža izgubi iz vida, baciti u more poruku u boci. Za sve postoji prvi put.

30.srpnja 2016.

Navila sam buđenje u pet, ali sam se probudila prije alarma, oko četiri. Dragocjenih nekoliko zadnjih sati na Palagruži. Ne palim svjetlo da bih mogla imati otvorene škure. Sjedam na svoj prozor, na kojem će danas već sjediti netko drugi. Svjetlo lanterne u vrtnji ispisuje svoju kružnicu na još uvijek mračnoj pučini. Mislim o tome kako je riječ svjetionik, ona koju od malih nogu nosim u sebi kao zagonetku, stekla svoje puno značenje. Misterij star desetljećima postao je stvarna uspomena.

Dok se udaljavamo i dok Palagruža s broda postaje sve manja a svjetovne stvari sve veće, sve se nelogično povezuje. I mir koji mi je Palagruža velikodušno posudila, i nemir stvarnog svijeta koji mi se sad čini bezopasnim.

Poruku u boci bacila sam u more na pučini između Palagruže i Sušca, kad nigdje na vidiku nije bilo ni kopna ni otoka. Ako je netko nađe i pročita, to će tek biti priča!

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

Još tekstova ovog autora:

     Naš gost iz galaksije

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija