Do kad će trajati agonija Hrvatskih željeznica?

Oduvijek volim vlakove. U ritmičnom udaranju kotača o pragove pruge ima nečeg umirujućeg, skoro meditativnog.

Draga mi je intimistička zatvorenost kupea, u kojem se, tijekom duljeg putovanja postupno upoznajemo sa suputnicima, isprva se krišom promatrajući preko knjige ili novina, da bismo često, stupili u razgovor, razmijenili misli o destinaciji na koju putujemo, o gradovima iz kojih putujemo, književnosti, filmu ili običnim, malim i svakodnevnim temama, ovisno o profilu putnika koji s nama klize tračnicama u istom smjeru.

Međunarodni vlakovi imaju i kafe, odnosno vagon-restoran u kojem se možemo okrijepiti, prošetati vlakom tijekom putovanja što ne možemo u autobusu ili automobilu bez zaustavljanja.

U mladosti, puno sam i često putovala vlakom diljem bivše države. Često sam i brzim ”Mimarom” prelazila granicu.

Otkad traje propadanje i agonija Hrvatskih željeznica, vrlo rijetko koristim vlak. Predugo je, presporo, nepouzdano. Uostalom, nije više moguće putovati ni na kratke relacije, na primjer, do Podravine, da te na nekoj stanici ne iskrcaju i pretovare u autobus jer se eto, pruga popravlja. I tako godinama.

Tijekom proteklih dvaju desetljeća, milijarde poreznih obveznika ulupane su u tzv. restrukturiranje HŽ-a, bez vidljivih pomaka.

Prošlog sam se mjeseca ipak odlučila putovati u Ljubljanu brzim vlakom Slovenskih željeznica za Villach, znajući da je upravo na toj liniji ostvarena suradnja između Turističke zajednice grada Ljubljane i Turističke zajednice grada Zagreba.

Slovenci su naime, prije skoro desetljeća obnovili pruge i kad god sam išla vlakom po Sloveniji, nikad nisam imala nepredviđene situacije prekrcavanja u autobuse ili značajnog kašnjenja.

HŽ infrastruktura je samo za modernizaciju željezničke pruge Zaprešić-Zabok povukla 80 milijuna eura iz EU fondova. Radovi su trebali biti gotovi krajem ljeta, stanice i kolodvori obnovljene i s adekvatnom infrastrukturom potpuno funkcionalne. Počela je školska godina, radovi su stali, učenici po kolodvorima preskakuju vreće šute i daske

Kupila sam povratnu kartu i ukrcala se u vlak, u vagon na kojem je pisalo Slovenske željeznice. Kupe je bio čist i uredan, a cijelim sam putem bila sama, udobno zavaljena u plišano sjedalo, promatrajući gotovo Monetove prizore pejzaža što su se smjenjivali u okviru prozora i čitanja knjige.

Prelaskom granice na Dobovi, nakon kontrole COVID putovnice, vlak je došavši na normalnu prugu, počeo voziti kao ono što jest – brzi vlak. Tri dana u Ljubljani, puna inspiracije, zanimljivih događaja i susreta brzo su prošla, i u nedjelju sam se ukrcala u isti vlak prema Zagrebu, očekujući jednako ugodno putovanje.

Na kolodvoru su nas upozorili da se mi za Zagreb ukrcavamo od trećeg vagona nadalje, jer nas na Dobovi preuzima hrvatska lokomotiva, a slovenska s dva prva vagona nastavlja svojim putem. Nisam očekivala da zbog toga bude komplikacija, i prepustila sam se uživanju u putovanju vlakom koje mi je svih ovih godina i nedostajalo.

Sa mnom u kupeu je bio jedan mladi austrijski par, putovali su do Zagreba da bi odmah hvatali autobus za Split gdje su namjeravali provesti desetak dana, već su kupili kartu, autobus im je kretao sat vremena nakon predviđenog dolaska vlaka na kolodvor.

Ugodno smo pričali, pokazali su mi slike svog udomljenog psa, rekli da su se nedavno vjenčali i sad koriste dio godišnjeg za malo kružnog putovanja po Sloveniji i Hrvatskoj. Kazali su i da će na povratku iz Splita ostati dva-tri dana u Zagrebu, pitali su me i ima li koje zanimljivo mjesto s osobnom poviješću, neki mali pop-up café kakve oni vole.

S užitkom sam im ispričala o Milčecu, kako je bio novinar, književnik i kroničar Zagreba, o njegovom K@K kojeg sad vodi njegova kćerka. Oči su im sinule, rekli su da baš tako nešto traže, ne vole velika i bučna mjesta, vole intimu i povijest malih gradskih mjesta.

Stigli smo do Dobove. Osjetili smo, nakon petnaestak minuta stajanja i kontrole dokumenata, onaj blagi udar spajanja lokomotive, i nastavili pričati iščekujući da krenemo svakog trenutka. Živahno smo razgovarali, no stajanje nam se ipak učinilo predugo.

Pogledala sam na sat, stajali smo već 40 minuta. U vagonu više nije bilo struje, nisam mogla staviti mobitel da se puni. Nitko nije dolazio, nismo imali nikakvu obavijest o tome zašto stojimo ni koliko ćemo dugo još stajati.

Njih dvoje su me pitali znam li ja zašto stojimo, počeli su se brinuti da će im propasti karte za autobus, a sljedeći za Split ide u ponoć, koliko su vidjeli na internetu. Rekoh da ne znam ništa, kao ni oni, ali da idem potražiti kondukterku.

Izašavši iz kupea, spazim je na peronu kako stoji i puši, i scrola po mobitelu. Nije joj dakle, ni na pamet palo prošetati po vlaku i obavijestiti putnike zašto stojimo. Otvorim prozor i pitam je zašto stojimo i koliko će to još trajati.

Ona kaže: ”Pokvarila se lokomotiva, ne može povući vagone, čekamo drugu. Stajat ćemo još najmanje pola sata”. Pitam je kad nam je to kanila reći, da neki ljudi putuju dalje i vezani su za vozni red, a ona će lakonski: ”Pa sad bih ja došla u vlak i obavijestila vas”. Što god to ”sad” nakon 40 minuta značilo.

Odlučila sam sa ženom iz susjednog kupea izaći i otići preko do slovenske policije da ih zamolimo da kratko kod njih napunimo mobitele, obzirom na to da ćemo stajati bar 30 minuta, prema obavijesti kondukterke. Izašle smo, prošle kraj kondukterke i rekle joj da idemo preko napuniti mobitele i ona kaže: ”Da, da, imate vremena”.

Rekla sam to i Austrijancima u kupeu, koji su počeli tražiti drugi autobus za Split, u nekom skorijem polasku da ne čekaju šest sati.

I tako nas dvije zamolimo slovenskog policajca da uštekamo malo mobitele kod njih, on ljubazan, još nam je dao žetone za aparat za kavu, i tako mi stojimo i pričamo o Ljubljani, gledajući zalazak sunca kroz prozor postaje.

Kad sam se vratila u kupe, njih dvoje su bili tako iskreno sretni, da su me raznježili. Žena je rekla: Oh, thank God you’re back, I ran to the locomotive to tell them they had forgotten you! Pitali su me je li to često tako s hrvatskim vlakovima. Rekla sam da nažalost je, putovanje HŽ-om se često nenadano pretvara u pravu adrenalinsku avanturu, iz sasvim banalnih razloga

Nije prošlo ni desetak minuta, kad policajac kaže: ”Dekle, mislim da se vaš vlak premika”. Pogledamo, kad stvarno, naš vlak kreće. Iščupamo punjače, potrčimo prema pothodniku. U vlaku tek kaos, Austrijanka trči prema lokomotivi i viče: Wait, wait, the lady is out there!! Naiđe na kondukterku, koja je, eto, zaboravila da smo joj rekle da idemo do postaje prije manje od deset minuta. Nazvala je strojovođu i stali su.

Kad sam se vratila u kupe, njih dvoje su bili tako iskreno sretni, da su me raznježili. Žena je rekla: Oh, thank God you’re back, I ran to the locomotive to tell them they had forgotten you! Pitali su me je li to često tako s hrvatskim vlakovima. Rekla sam da nažalost je, putovanje HŽ-om se često nenadano pretvara u pravu adrenalinsku avanturu, iz sasvim banalnih razloga.

On je izvadio svoj putni punjač i posudio mi, a ja sam nazvala Autobusni kolodvor i uspjela im naći dva razdvojena mjesta u autobusu Croatia busa u 21 sat. Rekla sam im i da nikad ne rezerviraju autobus odmah sat vremena iza predviđenog dolaska vlaka kad su u Hrvatskoj jer ove situacije nisu rijetke.

Bilo me i sram kad sam to govorila, zaista sram. No nema smisla lagati ljudima, i bolje da znaju što ih čeka i pripreme se.

Agonija Hrvatskih željeznica traje već dva i pol desetljeća. Platili su porezni obveznici već milijarde za modernizaciju i ”restrukturiranje”. Povukla su se i sredstva iz EU fondova.

HŽ infrastruktura je samo za modernizaciju željezničke pruge Zaprešić-Zabok povukla 80 milijuna eura iz EU fondova. Radovi su trebali biti gotovi krajem ljeta, stanice i kolodvori obnovljene i s adekvatnom infrastrukturom potpuno funkcionalne. Počela je školska godina, radovi su stali, učenici po kolodvorima preskakuju vreće šute i daske.

Hrvatske željeznice i njihove tvrtke-kćeri, jedan su zamršeni konglomerat u kojem su se godinama zapošljavali podobni i jasno je da se samom modernizacijom pruga, stvar neće promijeniti dok se ne zahvati duboko u strukturu te tvrtke, dok se ne postave parametri vrednovanja učinkovitosti i dok se ne napravi nova sistematizacija radnih mjesta.

Ima li za to političke volje? Čini se da nema, i da ćemo još dugo grcati u problemima nepovezanosti, poput slijepog crijeva Europe.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora