Dobri čovjek Fulvio Tomizza

Prije četvrt stoljeća umro je Fulvio Tomizza, veliki pisac, veliki Istrijan. Godinu kasnije, osnovali smo Forum Tomizza, u Umagu, Kopru i Trstu… U studenome obilježit ćemo 90. obljetnicu njegova rođenja…

Prije toga, sjećam se: bila je blaga zimska večer na pjaceti u Motovunu, mnoštvo ljudi u žamoru, pjesmi, ozračju škurega neba, slanih mendul, trde rakije, glatkega šaliža s radosnim šapatom sjenki predaka…, ”govori trava” rekao bi Ludwig Hartinger, ”cvrkuću zvijezde” rekla bi jedna druga bliska mi osoba…

Jedan do drugoga, leđima uza zid neke patricijske palače, postoji negdje i fotografija, nas trojica plebejskih potomaka: Fulvio Tomizza, Zvane Črnja i ja, šutke, djetinje nasmiješeni, sretni. Zašto – pitao sam se poslije, pitam se i danas, pitali smo jedan drugoga zatim. Tko zna?

Ipak, mislim, bio je to trenutak krajnjeg oslobođenja, sreće (bez smisla, bez razloga) i sjedinjenja, povijesnog samoprepoznavanja, ukriženje stvarnog i nestvarnog, stapanja svekolikosti! Nešto nas dotaklo, proželo, opečatilo, minulo pred neizbrisivim tragom…

Bila je to, znam, naša Istra s nama, u nama, mi u njoj, tada. Moglo je, jasno, biti i nešto drugo, jer nešto takvoga i jest krajnji odgovor na ono sudbinsko pitanje, nešto što se čovjeku, ljudima, događa. Nešto neizrecivo, neopisivo…, nešto što je iznad svega: iznad ljubavi, smrti, Boga, Materije, Energije, Života, stvaranja… Misao je, možda, blizu tom nečem???

Je li oprostivo ovo moje naklapanje?

Isto to nešto bubri na stranicama Tomičine knjige ”Zlo dolazi sa sjevera”, viri iz grimiznih velmoških skuta Vergerijevih, pulsira iz orošenih sljepoočnica denuncijanata i inkvizitora, klokoće po retortama alkemičarskim, šušti u krinolinama plemićkih milosnica, dašće iz zamaha motike kraških težaka, stenje u himbenim ispovijestima nabožnih, reži kroz iskešene čeljusti heretika, blista – naposljetku – s jedrih stegna šavrinske skojevke koja ruši Caput Histriae s milenijskog ravnovjesja pred zadivljenim dječačkim očima sjemeništarca Fulvija Tomizze…

Koliko čovjeka zapanji nevini, prostodušni, samonaobraženi i zato tako očisti prasak života Materade… Koliko ga preplavi občutje svemoćnog čovjekovog putovanja pod šarenim zastavama kroz vrijeme, moći usprkos i usprkos moćnicima iz ”Boljeg života” ili antička tragičnost ljubavnika iz Ulice Rosetti ili, naposljetku i ponajprije, susljedna Tomičina životna dva pitanja što ih postavlja u svim svojim djelima (sadržana, dakako, u onom vječnom chi siamo) – dove tornare (kamo se vratiti), te o slavo, o italiano (Slaven ili Talijan): toliko tog čovjeka, Tomičinog čitaoca, zaskoči nenadana historijska stvarnost, žurnalistička faktografičnost knjige o veličanstveno protuslovnom, mahnito šekspirijanskom biskupu Vergeriju koji se nečuvenom drskošću znatiželjnog provincijalca usudio remetiti same vrhove europske ideološke i političke moći.

Pisac Fulvio Tomizza stalno postavlja ona gore pitanja, što drugo pisac i može (smije?), nego čak i nađenome odgovoru uvijek ostaviti začudnu upitnost. Ista ta pitanja, međutim, čovjek Fulvio Tomizza bez oklijevanja obespredmećuje mačem aleksandrovskim: Dove tornare?

Fulvio se stalno ”vraća” iz Trsta u edensku sjenovitost svoje kućice u Juricanima, a iza nje se, opet, stalno vraća u alpe-adrijsku udobnost svoga stana u tršćanskoj ulici.

Tomizza ne optužuje, Tomizza ne prokazuje, Tomizza (životom svojim i, osobito, svojim djelom) se ne bori – Tomizza, jednako tako, niti ne pomiruje. Tomizza, zato ne pobjeđuje, Tomizzu, zato, nije mogućno niti poraziti.

Onaj trenutak na trgu motovunskom – to je Fulvio Tomizza, Tomizza – čvrsto samoodređen Istrom – svako drugo određenje odbacuje i tako dostiže svoj kozmos, pred njim su, stoga, nemoćne države sa svim svojim granicama, himnama, nacijama, pasošima, barem, da popustim malo ipak: ove države koje ga se izravno tiču.

Jasno, Tomizza ne postiže to pukom namjerom, odlukom, niti pak kršćanskim oprostom, svemirskim pomirenjem. Ništa on ne prašta, ništa on ne pomiruje. Ali Tomizza niti ništa ne zaboravlja, Tomizza sve pamti. Ali se ne osvećuje. I sve zapisuje Tomizza ne prosuđuje, Tomizza rasuđuje! Stoga, on je pojava ako ne već usamljena u europskoj literaturi, onda svakako vrlo rijetka i osebujna.

Tomizza je zvonar Martin Kružić iz ”Boljeg života”, on se ne pita ”za kim zvona zvone”, on zvoni, zvoni, zvoni…

I tako, poslije ovog zamršenog, zakučastog, hirovitog putovanja po skrovitim kutovima stvaranja i osobenostima duše, ono, to putovanje, najzad, dohvaća jasnije obrise i jasan cilj se pomalja iz sfumatura ne posve razabirljivoga…

Tako su i zato su nastale najljepše stranice ”ispovjedne proze” Fulvia Tomizze, najljepše, držim, stranice uopće toga marljivog i plodnog pisca na kojima on nadahnuto, raskošnom stilistikom, sočnom i točnom rečenicom sažima sve bitno što se zbilo u Kopru, prvih godina poslije Drugog svjetskog rata, kroz sugestivnu romansijersku sintezu kakvoj težimo, jasno, svi koji se tim poslom bavimo, kakvu pak nitko od nas, bojim se, nije imao sreće doseći, hoću reći, nitko od nas s tih naših sjevernojadranskih i pograničnih strana kao Fulvio – ni Svevo, ni Fausta Cialente, ni Alojz Rebula, ni Gambini (da ostanem, ipak, u tršćanskom krugu), ni sam Tomizza u drugim svojim knjigama.

Ujedno, bujnu tu poetiziranu prozu Tomizza je, još, divotno zasladio krajnje ju subjektivizirajući potresnim iskazom o vlastitoj raskalašnoj sudbini. Jer mladoga Tomizzu tada opčinjava surova pravičnost i djevičanska čistoća slavenske biblijski osvetničke revolucije.

Opčinjava i privlači, više upravo svojom naivnošću, nego time što joj i sam etnički dijelom pripada, iako se ona, ta veličajna i okrutna socijalna preobrazba ”niščih”, surovo i bez stvarnog razloga obara i na njegovu obitelj pretvarajući oca mu u ”narodnog neprijatelja”.

Unatoč tome, unatoč i svemu ostalome što njegove prijatelje, suseljane, prijatelje iz školskih klupa pretvara u ogorčene protivnike tog povijesnog preokreta, mladi Fulvio Tomizza srcem i duhom osjeća pravednost dramatične te ”calade” barbarske po istarskim venetskim gradićima, i on joj iskreno pristupa, iako ona sa sumnjičenjem prihvaća takve pristalice, pa tako i njega samoga.

Poput Kaina, i Fulvio Tomizza je ”razotkrio oca”…, ali nije htio ubiti Abela! Ta naprslina u duši mu (biti s onima koji mu mile i drage proganjaju; ostati s njima na svojoj Zemlji ili otići sa svojima u tuđu…) nije nikada zarasla… A ta naprslina, uvjeren sam, i jest od Fulvija Tomizze stvorila pisca.

***

Domišljan se: Žuk i mučan, mi je reka Fulvio 1992. godine da kako muoj jedan Hrvat piše proti njega, da ni za nas, dokle bižimo u rifudjo, a Vukovar je samo jedan veliki cimitar. Ćeš reći to Hrvaton, to ča ćutiš, ga pitan; subito, volentieri.

Na dan kad je Cossiga doša u Zagreb i Ljubljanu, reka je Fulvio priko HTV-a ljudan našin: ”Ponosan sam na moje Istrane, koji primaju izbjeglice, prognanike iz Vukovara i Dubrovnika, isto onako kako je prije četiri stotine godina Istra primila naše pretke, iz istih morlačkih i bosanskih i dubrovačkih strana…”.

Ča bi reka Fulvio danas? Cossa mai diria Tomizza, dok po ormarima historije ječi štropot kostura, naših mrtvih Istrijani iz svih vuojski svita, ki su hi ubijali pod benečanskon bandiron poli Lepanta i Kandije, pod austrijskon poli Königgrätza i Solferina, pod talijanskon u Adis Abebi i Cirenajki i Staljingradu, pod hrvackon i jugoslavenskon i crlenon komunističkon bandiron posvuda. Su nas zatirali i smo hi zatirali – i sami sebe, po seli ča hi nažginju republichini, po fojbah, smo bižali ud njih u Jugoslaviju i svita kraju, pak su oni bižali ud nas, ma ora, ora basta, o no?

Što bi danas rekao Tomizza?

Njegov san o Istri bez granica, bez putovnice dijelom se već ostvario, evo nas u Europskoj uniji, dakle Tomizzin projekt sparuje se sa sjećanjima Carolusa Cergolyja – slobodno putovati bez putnih isprava od Timisoare do Vidma, od Krakowa do Dubrovnika.

Ostvariv je čak i plan što ga je skovao jedan od najvećih ”italo-croata” uopće, Niccolo Tommaseo – asocijacija slobodnih jadranskih republika. No ako su to paraliterarne hiperbole, postvaruje li se to barem ona K. und K. idila, istarska arkadija, Fulvijova i moja istarska tiričikleta, kao multietničko-plurikulturalni projekt; u sklopu one De Gaulleove i Adenauerove Europe, od Atlantika do Urala?

Ako bih pokušao biti politically correct, rekao bih, well, yes, in a way, u biti, v glavnem, insomma, je ča je, i je bolje nego učera, vržmo reći, nu, daj…

Ed alora, cossa mai diria Tomizza? O meglio, bi li se Cankar i danas zgražao nad ”mesarsko mentaliteto naših narodnjakov”, a Krleža proricao ”gašenje fenjera u balkanskoj krčmi, pa da vidimo tko će čiju majku i čibukaškoga li mu oca boga”, a Tomizza osmatrao jesu li njegovi i naši Istrani u egzilu konačno izliječili ili iščupali onaj dente avvelenato?

Jer, poslije pada Mletačke Republike, koju su branili do zadnjega samo još plaćenici, i Croati a cavallo, i Oltremarini, a dužd udomio Napoleona u vili Manin, i platio mu boravak, interetnički razdor strovalio nas je, sve ovdje, u povijesnu fojbu sirove i surove borbe za teritorij, za nacionalnu prevlast, za dominaciju, in pika, točka, und Schluss.

Austria Felix in it’s K. und K. The best – a to je bila formalna plurietničnost pod dobrostivim zaliscima Franza Josepha, nije nas uspjela pospraviti skupaj, groteskna parada s Istarskim saborom najbolje svjedoči nama o nama samima: iredentisti u Saboru nisu htjeli ni čuti hrvatski, Hrvati narodnjaci prkosili su, letjele su uvrede, padali šamari,.. i Austrija je Sabor preselila najprije iz Poreča u Pulu, iz Pule u Kopar, da bi ga na kraju – ukinula.

Iredentizam i narodnjaštvo realiziraju se do kraja u novim ideološkim presvlakama, fašistički režim kulturocidom hoće etnički meliorirati Istru, Hrvati i Slovenci bježe u egzodus; antifašizam se u borbi za nacionalnu slobodu strovaljuje u mrak osvete i kazne, i novi egzodus odnosi mahom Talijane iz zavičaja.

Talijanska desnica otvara devedesetih stari file, i otada ga ni ne zatvara, bez obzira na pretežitu umjerenost talijanskog javnog mnijenja, tradicije, civilizacije, kulture. A slavenski antifašizam opet se preobražava u sumnje, fobije, strah…

Dakako, niti će se više Dalmatinske brigade i slovenski 9. korpus spustiti s Krasa u Trst, niti će 10. MAS više paliti sela po Istri i žive ljude u njima, čiji će se sinovi osvećivati fojbama. I Europska unija je ta jedina garancija mirnijih perspektiva, a sve to je naš film, film divnog i surovog 20. stoljeća istarskog, film ratova, egzodusa, revolucija u kojima je čovjek najčešće samo nemoćna žrtva…

Zato govorim godinama da je Fulvio Tomizza jedan jedini čovjek 20. stoljeća prihvatljiv za sve, jer sve tretira jednako; pomirljivo, strpljivo, čovječno, razumije sve, moli za oprost, i oprost nuđa, upućuje utjehu, podnosi bol, nalazi formulu – prihvatiti onog drugoga, biti onaj drugi, ne biti samo ja…

Nalazim posvuda tu tommaseovsku utjehu trpeljivosti, strpljivosti, smjernosti, nalazim ju još u dalekoj 1935. godini i Balotinoj pjesmi.

Miho (kako je kršten, po istrijanski, a ne Mijo – iako se tako potpisivao!) Mirković, Mate Balota, čovik renesansne vrste, vlačićevske energije, putuje Francuskom, dela kako črni težak, kanta po Parizu ”Dojti ću ti Kate kad kamik procvate”, i piše:

”Ti, črni moj brate, iz druge barake,

Ni imena ja ti ne znan,

Za me si Moro iz Afrike puste,

Ma ja te za brata poznan…”

Gledam seriju euro-dokumentaraca, gledam i slušam becketovskog Irca koji isto kao Balota jučer, danas govori o bratu iz črne Afrike, i nama nema alibija, oko Soče ćemo se već brzo uskladiti, ali hoćemo li biti bastion, cordon sanitaire, barijera, nova željezna zavjesa pred tom našom braćom koji u očaju traže život, na zapadu, naravno – iz Rumunjske, Moldavije, Ukrajine, Kine i Kurdistana preko Srbije i Bosne i Hrvatske i Slovenije; iz Afrike preko Mediterana… Hoćemo li okretati leđa od njega, našeg brata, črnega mora iz črne Afrike…

To bi danas rekao Tomizza – san je stvaran, Istra je sutra jedna, slobodno ćemo putovati i učiti i raditi i zaraditi posvuda – samo črni moro ne… Fulvio Tomizza danas bi napisao novu ”Posjetiteljicu”; možda bi ona banula u Trst iz Etiopije, unuka nekog Istrijana, osvajača Novog Rimskog Carstva…

Eto zato smo stvorili Forum Tomizza.

Već neke naslovne teme dosadašnjih simpozija ilustriraju i sugeriraju srž Foruma Tomizza: Psihopatologija granice. Granica u globalizaciji. Éros, Thanatos, Limes. Zwischenland & niemandsland. Frontierizam – Europeizam. Arhipelag Europa. Hic sunt leones! ili Očekujući barbare. Off-limits…

Esencijalni efekt Foruma Tomizza napose je u tome što je kroz višegodišnju dinamiku ovaj skup, projekt, program postao prekogranična agora. Osobito na poetskim koncertima Istrart, te nagradi za prozu Lapis Histriae, Tomizzinim itinerarima, ili gotovo antičkim večerama u Talijanskoj zajednici u Kopru za sudionike i publiku, poslije koncerata, susreti In corpore et anima, upravo stvaraju srdačnu atmosferu i re-kreiraju ambijent prijaznog dodira kultura i jezika, njihovo preplitanje, pa i natjecanje i konkurenciju.

Ilustrira to već i suha statistika dosadašnjih foruma; više stotina referenata, više od 1.000 književnih radova za Lapis Histriae, više od 100 pjesnika i muzičara na Istartu – iz Hrvatske, Slovenije, Italije, ali i Austrije, Njemačke, Mađarske, Rumunjske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Albanije…

Kontakt protagonista Foruma Tomizza, In situ et in vivo, ostaje naš zaštitni znak. Iskušana formula dokazala je efikasnost i efektnost; može se reći da je u Umagu, Kopru i Trstu posrijedi već fenomen, kulturalna interakcija i atrakcija koja podjednako privlači sudionike simpozija, umjetnike, publiku i medije.

Jedna je jedina bitna stvar koja je Fulvija i mene okovala neraskidivim istarskim bratstvom: kazati oprosti onome kojemu su i u naše ime moji nanijeli zlo. Napisao mi bio bitnu posvetu na jednu od svojih knjiga: ”Brate moj, smo ali nismo…”.

O tome svemu smo raspredali pred publikom u Kopru, Umagu, Puli, Rijeci, Zagrebu, Trstu, a najviše pod pergolom njegove hiže u Juricani-Giurizani…, a Zvane Črnja kojega smo zajedno pohodili u njegovoj kući u Ičićima, opisao je taj dan na cijeloj stranici Vjesnika: pripremao sam se za susret s drugom stranom, a onda shvatio da postoji samo jedna istarska strana, tragična strana.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Srebrenica – svijest naših savjesti
    •  Grda, o grda bo smrt Europe
    •  Annus horribilis
    •  Duboka potraga
    •  Naprijed u prošlost
    •  Novi balkanski pakt, ossia, militarizacija kao pacifikacija?
    •  Niš. Pa FINIŠ! Ovvero, le mascherade balcaniche
    •  EU na koljenima
    •  Počivaj nemirno, Teofile, kao što si živio i pisao
    •  Propadanje mozga, riječ 2024. godine

> Svi tekstovi ovog autora