Dokle će ići podmetanje ustaša na tribinama?

Neki dan, na stadionu u Osijeku, dio navijača na tribinama jedva je dočekao početak utakmice da iskaže svoje nogometno domoljublje. Odnosno, “zadomoljublje”. Nije prošla ni minuta od prvog sučevog zvižduka, a ispod glasa televizijskog komentatora već se jasno, glasno i složno orilo dvozborno “Za dom – spremni!”

Komentator za vrijeme sramotnog skandiranja nije prestajao govoriti o nogometu. Zašto da kvari dojam kad je samo nekoliko trenutaka ranije hvalio držanje navijača za vrijeme intoniranja himne gostujuće ekipe i minute šutnje za žrtve terorističkog napada u Bruxellesu.

Pohvale je ponovio nekoliko tijekom utakmice, bez obzira što se ustaški pozdrav čuo i u drugom poluvremenu. Ignorirao ih je i trener hrvatske reprezentacije Ante Čačić u svojoj izjavi nakon utakmice. Zadovoljan pobjedom svoje ekipe udijelio je i navijačima “čistu desetku”.

Sve u svemu ništa novo, osim novih aktera nove vlasti na tribinama. Sve su to, u društvu Davora Šukera i Zdravka Mamića, odgledali i prešutjeli i premijer Tihomir Orešković i dvojica ministara iz njegove Vlade. Nije beznačajno što je jedan od njih bio i ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar. Čestitka na pobjedi hrvatske reprezentacije upućena je i s Vladinog profila na Facebooku, slika objavljena i na Twitteru.

Iz prijateljskog kruga s kojim sam komentirao ovaj najnoviji primjer “zadomoljublja” dobio sam i mišljenje da ti koji uporno u svakoj ovakvoj prigodi izvikuju ustaški pozdrav to čine upravo zbog mene. Ne zbog mene osobno, nego zbog takvih kao što sam ja koji se na to obaziru, koji od toga rade problem, koji nasjedaju na “provokaciju” i udjeljuju tim huliganima pažnju koju i traže

Hrvatska predsjednica, koja je već ranije, kad je i sama bila na tribinama, dala primjer kako se prešućuju ovakvi incidenti, ovaj put je postupila malo drugačije. Uoči utakmice na svom je Facebooku poručila: “Dostojanstveno i s ponosom bodrimo naše Vatrene! Pokažimo da smo navijači koji vole svoje i poštuju druge. Recimo NE rasizmu!”

Nakon utakmice suzdržala se od čestitke, ali i bilo kakvog drugog komentara. Nema šta, veliki napredak.

Iz prijateljskog kruga s kojim sam komentirao ovaj najnoviji primjer “zadomoljublja” dobio sam i mišljenje da ti koji uporno u svakoj ovakvoj prigodi izvikuju ustaški pozdrav to čine upravo zbog mene. Ne zbog mene osobno, nego zbog takvih kao što sam ja koji se na to obaziru, koji od toga rade problem, koji nasjedaju na “provokaciju” i udjeljuju tim huliganima pažnju koju i traže.

Priznajem, za mene je to vrlo osobna stvar. Pišem o tome u prvom redu zato što sam se kao građanin Republike Hrvatske i kao Hrvat osjećao u tom trenutku posramljeno.

I bijesno.

Ne toliko zbog onih koji to viču, koliko zbog onih koji to prešućuju, a ne bi smjeli.

Sram je u ovom slučaju bio veći nego inače zbog reprezentacije s kojom je Hrvatska igrala ovu prijateljsku utakmicu. Bio je to Izrael, zemlja Židova u kojoj su našli utočište mnogi od onih koji su preživjeli ustašku NDH, državu koja je vrlo aktivno i agilno sudjelovala u Holokaustu, nacističkom naumu da se pobije jedan čitav narod.

Reći hrvatskom građaninu Srbinu, kad prigovori da se u ovakvom ozračju osjeća nesigurno, neka onda ide u Srbiju, postalo je legitimno te društveno i politički prihvatljivo. Ako je dosljedan, sada će Milijan Brkić i Ognjenu Krausu, predsjedniku Židovske općine Zagreb, pokazati prstom prema Izraelu nakon što je ovaj izrazio zabrinutost zbog “rasta antisemitizma, ksenofobije, netrpeljivosti, govora mržnje, revitalizacijom i relativizacijom ustaštva”

Da, činilo se to uz pozdrav “Za dom – spremni”.

Ne prihvaćam priče o navijačkom folkloru, baš kao ni o starom hrvatskom pozdravu ili onoj opakoj izmišljotini kako je riječ o citatu iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski. Bio bi to samo crni vic, kada ga sasvim ozbiljno, kao tobože znanstveno utvrđenu činjenicu, ne bi u ovoj zemlji širili i pojedini akademici, generali i biskupi.

Nisam upućen kako FIFA i UEFA tretiraju ovakve prijateljske utakmice, ali pretpostavljam da vrijede isti principi kao i za one natjecateljske. Dakle, Hrvatskom nogometnom savezu slijedi kazna za koju će se vjerojatno, po već ustaljenom običaju, tražiti krivce među “denuncijantima”, tužibabama i izdajica koji će tamo gdje treba prijaviti i ovo ustašovanje.

Podsjetimo da Joe Šimunić od tog istog Hrvatskog nogometnog saveza nije bio osuđen zbog sramotne “operne” uloge koju je svojedobno, s još većim navijačkim zborom, “otpjevao” na maksimirskom stadionu s mikrofonom u ruci. Kazna kojom ga je nakon toga FIFA izbacila iz hrvatske nogometne reprezentacije i sa svjetskog prvenstva u Brazilu, vjerojatno se i danas smatra nepravdom i čistom zlobom prema maloj i ponosnoj Hrvatskoj. Zato je Joe Šimunić i na ovoj utakmici s Izraelom sjedio na klupi kao dio stručne ekipe trenera Čačića.

Ako je u Osijeku bilo sve u redu, a navijanje za čistu desetku, doista zašto je onda kažnjen Joe Šimunić i zašto se HNS ulizuje toj zlobnoj međunarodnoj nogometnoj organizaciji dok kažnjava domaće klubove čiji navijači na utakmicama hrvatske nogometne lige izvikuju “Za dom – spremni”?

Za dio današnjeg hrvatskog društva i političke “elite” problem nisu ti takozvani navijači, nego oni koji ukazuju na neprihvaljivost njihovog ponašanja. Desnica, kojoj je najveća uvreda kada joj se pripisuje rasizam, šovinizam ili, Bože sačuvaj, fašizam i ustaštvo, već je uvelike razradila terminologiju: ljevičarska histerija takozvanih antifašista koji su zapravo crveni fašisti, izmišljanje ustaša i, sve u svemu, iskazivanje mržnje prema svemu hrvatskom, a osobito prema samom postojanju hrvatske države.

Reći hrvatskom građaninu Srbinu, kad prigovori da se u ovakvom ozračju osjeća nesigurno, neka onda ide u Srbiju, postalo je legitimno te društveno i politički prihvatljivo. Ako je dosljedan, sada će Milijan Brkić i Ognjenu Krausu, predsjedniku Židovske općine Zagreb, pokazati prstom prema Izraelu nakon što je ovaj izrazio zabrinutost zbog “rasta antisemitizma, ksenofobije, netrpeljivosti, govora mržnje, revitalizacijom i relativizacijom ustaštva”.

Zašto je kažnjen Joe Šimunić ako izbornik navijačima nakon utakmice s Izraelom daje čistu desetku?

Pa stvarno, do kada će ti histerični takozvani antifašisti, komunisti, Srbi i Židovi kvariti hrvatska nogometna slavlja podmetanjem ustaša na stadionske tribine?

To je samo šačica budala? U redu. Zašto je onda toliki problem da im oni koji vode državu i nogometnu državu u državi jasno i kažu da su budale, da nas sramote, da dovode Hrvatsku na zao glas i čine joj veliku štetu?

A očito je problem, jer šutnja vlasti nije ignoriranje koje će dovesti do suzbijanja, nego znači samo jedno: odobravanje.

Ja se tih bukača ne bojim, ali se sramim. I zbog njih i umjesto njih.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora