autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Dokle je ljubav, a odakle zločin

AUTOR: Entoni Šeperić / 16.05.2021.
Entoni Šeperić

Entoni Šeperić

”Hajdemo tragom pjesnika”, zaneseno nas poziva Annemarie Schimmel u uvodnom poglavlju svojega začudnoga predavanja pod naslovom ”Geografija pjesnika” (Sarajevo: Bemust, 2004.), jednoga od njezinih poznijih predavanja, što ga je 2000. godine održala u Londonu na glasovitoj tribini fondacije Al-Furqan za očuvanje islamskog nasljeđa.

”A pjesnike slijede zabludjeli! Zar ne znaš da oni tumaraju po svakoj dolini…” (Kur’an, sura Eš-Šu’arâ, 224), kao da joj gordo uzvraća Knjiga, valjda prigovarajući zbog zaludnosti takvog pothvata. Ta postoji li još itko normalan, tko bi uistinu želio slijediti pjesnike?

Ne znam zašto mi je upravo to palo na pamet, ali usud je valjda tako htio, da ranim svibanjskim jutrom sjedim na balkonu našega zagrebačkog stana i u tišini ispijam jutarnju kavu, promatrajući pritom i omanje drvo jasmina, što smo ga onomad supruga i ja bili donijeli iz Amsterdama i koje je sada obasuto legijom cvjetnih pupova, koji tek što se nisu otvorili i zrakom zapadnoga Zagreba pronijeli otrovni dašak Orijenta.

Jasmin je snažna kulturološka i mistična poveznica, čiji miris u meni budi struju misli i sjećanja na moje Sarajevo, ali još više na Córdobu – slike mladosti miješaju se pritom s bojama i aromama tog nezaboravnog proputovanja Andaluzijom, slikom dugih poslijepodnevnih i večernjih šetnji uz čarobni Guadalquivir i nestvarne vrtove Alcázara de los Reyes Cristianos, koje opet iznova žudim vidjeti, jednom… jednom, dok sve u meni i sa mnom nije vraćeno u prah i pepeo.

Što bi se dogodilo kada bismo, primjerice, razmatrajući o Danu pobjede i domovinske zahvalnosti i Danu hrvatskih branitelja provukli pokoji stih ili pjesničku sliku ”egzilantskih” pjesnika, primjerice, neki od stihova iz antologije srpske izbjegličke poezije ”Prognani orfeji”, koju je načinio Nenad Grujičić?

Prisjetio sam se i onih divnih stihova Mahmouda Darwisha:

”Ako bih iznova počeo odabrao bih ono što
birao sam već: ruže

na ogradi.

Pošao bih opet putem koji možda vodi za
Kordobu ili ne.

O dva grebena bih objesio svoju sjenku, za
gnijezdo

pticama selicama na sjenovitoj grani.

Pustio bih sjenu i pratio miris badema što
pješčani oblačak

u zraku nosi.

I na planinskoj stazi umor bih osjetio: dođi
i počuj me.

Uzmi malo moga vina i ne ostavljaj me da
trunem kao sumorna vrba

na putu davno napuštenom.

Ja volim zemlju koju nije gazila pjesma
onih koji odlaze, niti se

predala krvi, ili ženi.

Ja volim žene koje u žudnji taje
samoubistvo konja

na pragu umrlih.

Vratio bih se ako bih se svojim ružama
imao vratiti, svojim tragovima,

Ali se u Kordobu nikada vratio ne bih.”

(”Ako bih iznova počeo”, preveo Mirza Lekić).

***

I doista, sve ono što je nedostajalo brončanoj plastici Brune Catalana, našao sam razasuto u stihovima Mahmouda Darwisha. Jer teško da je itko – složit ću se ovdje s Miljenkom Jergovićem – tako prodorno kao Darwish opisao sudbinu suvremenog izgnanstva, prognanog čovjeka ili ”prognane ljudske egzistencije”.

A koja je to, zapravo, Darwishova zemlja, ona ledina ”koju nije gazila pjesma onih koji odlaze”, ako nije ona nepostojeća i nedosanjana zemlja sviju nas bezdomnih?

Je li to Obećana zemlja za one koji su oćutjeli pronevjeru svih obećanja, koji su na sebi i svojima iskusili pakao odlaženja i čistilište ”nedospijevanja”?

Bi li nam to pomoglo razviti empatiju prema perspektivi i sentimentu ”onih kojih nema” i koje smo prekrižili, dakle, onih kojima su naši očevi ili očevi naših očeva – vjerojatno ne razaznajući dobro, kako to svojim stihovima lijepo sažima Duško Trifunović, dokle je ljubav a odakle zločin – zajedno s pravom na domovinu oduzeli i njihovo pravo na riječ?

To je zemlja onih kojima su preostale jedino ruže. ”Vratio bih se ako bih se svojim ružama imao vratiti…”, žaluje Darwish i dodaje: ”ali se u Kordobu nikada vratio ne bih”. Jer samo su ruže dostojne povratka.

Geniju Annemarie Schimmel, dakako, nije mogao promaknuti Darwish i njegovo pjesništvo u spomenutom predavanju o pjesničkoj geografiji.

”Kordova je u savremenoj palestinskoj poeziji, a posebno u pjesmama Maḥmūda Darwīša”, piše Schimmelova, ”postala metaforički izraz za ”izgubljenu domovinu” (…) i gotovo da je postala sinonim za Jeruzalem, tu islamsku prijestolnicu koja je upoznala slavu i sjaj prošlosti, gdje Kupola na Stijeni podsjeća ljude na slavu islama baš kao što ih na to podsjeća i Kordovska džamija”.

A upravo u haremu te čarobne Mezquite, pritajen palmama datulje, gorostasnim čempresima i mirisnim stablima naranče i jasmina, kratio sam jednu pakleno vruću andaluzijsku sijestu, pjevušeći svome jedva dvogodišnjemu sinu stihove Adio Kerida: Tu madre cuando te pario / Y te quito al mundo / Coracon ella no te dio / Para amar segundo.

I upravo tamo, na vrelini kordopskoga mosta Puente Romano – kojim su nekoć kročili i Marko Tulije Ciceron i Ibn Rušd, s jedne obale mitskog Guadalquivira na drugu – pustio sam ga da bosonog trčkara s jednog njegova kraja na drugi. Hoćeš li i ti, sine moj, biti od onih koji su proklinjali i rušili mostove?

Zapravo, cjelokupnu egzilantsku poeziju – stihove, primjerice, Marine Cvetajeve, Czesława Miłosza, Mahmouda Darwisha ili Irene Vrkljan – trebalo bi naglas deklamirati ili makar uzeti kao podtekst drugoga dijela Hannah Arendtina magnum opusa ”Izvori totalitarizma” (1951.), gdje se u kontekstu novovjekovnog europskog imperijalizma, kao njegovo istinsko lice i naličje, tako plastično iščitava zla povijesna kob i sudbina svih izbjeglica i migranata, dakle, svih onih bezimenih ”bezdomnih” i ”beskućnih”, što ih svaki ideološki projekt zasnovan na čistoći tla, krvi i rase prepoznaje kao prijetnju, baš kao uš ili gnjidu, koje treba tamaniti i koji se moraju ukloniti s uzvišenog tjemena Nacije.

”Sve rasprave o izgnaničkim problemima” – piše Arendt s gorčinom čija aktualnost svakako ne jenjava ni u naše doba – ”uvijek se vrte samo oko jednoga pitanja: Kako prognanika iznova prognati? Drugi svjetski rat i prihvatni izbjeglički kampovi nisu bili neophodni kako bi se pokazalo da je internacijski logor jedina praktična zamjena za nepostojeću domovinu. Zapravo, već tridesetih godina (prošloga stoljeća) bilo je jasno kako je to jedina ”zemlja” koju svijet može ponuditi apatridima”.

Treba li podsjećati da su internacijski logori u Europi – a najviše oni u razdoblju nakon Versajskog ugovora, kao posljedica općega nesnalaženja novoosnovane Lige naroda s pitanjem i problemom ”manjinskih prava”, dakle, s teretom onog bezdomnoga ”šrota povijesti”, koji je ostao nepočišćen i nespremljen nakon velikog ”pretresanja” između Baltika i Crnog mora, između Atlantika i Urala – zapravo predgovor i pledoaje svakog Endlösunga?

Nije li i Abraham, prvi među vjernima, najprije bio izbjeglica?

Razmišljam: kako bi to izgledalo, kada bismo vlastitim interpretativnim perspektivama pridodali glas prognane egzistencije naših ”neprijatelja”?

Što bi se dogodilo kada bismo, primjerice, razmatrajući o Danu pobjede i domovinske zahvalnosti i Danu hrvatskih branitelja provukli pokoji stih ili pjesničku sliku ”egzilantskih” pjesnika, primjerice, neki od stihova iz antologije srpske izbjegličke poezije ”Prognani orfeji”, koju je načinio Nenad Grujičić?

Bi li nam to pomoglo razviti empatiju prema perspektivi i sentimentu ”onih kojih nema” i koje smo prekrižili, dakle, onih kojima su naši očevi ili očevi naših očeva – vjerojatno ne razaznajući dobro, kako to svojim stihovima lijepo sažima Duško Trifunović, dokle je ljubav a odakle zločin – zajedno s pravom na domovinu oduzeli i njihovo pravo na riječ?

Bi li nam, možda, takva izgnanička lektira pomogla razumjeti ruže na ogradi, kada već nismo u stanju razumjeti – vodeći se stihom pjesnika Miljkovića – zašto upravo ”najlepše pevaju zablude”?

Sjećam se: bilo je vlažno i sumorno riječko jutro, baš jedno od onakvih kakva znaju biti na Sjevernom Jadranu, a ja sam se skrivao u podrumu našega nebodera, krateći sate između majčinih lucida intervalla, dok se otac potucao od nemila do nedraga, prikupljajući Pokémone za ostvarenje vjekovnoga hrvatskog Sna Slobode.

Moja pokojna mati – kojoj od njezina života ne zamjeram doista ništa, osim načina na koji se od njega odijelila – bila je beskrajno i nepovratno satrvena činjenicom da su njezini roditelji, moja baka Marija i moj djed Hasan (koje znate i iz mojih priča), ostali precrtani kao ”šrot povijesti” nekom novom, i ne manje luđom, linijom zla.

Luđački sam toga jutra preslušavao jednu te istu ”Echoes” od Pink Floyda i neutoljivo gutao Babeljovu ”Crvenu konjicu”. Dovršivši priču ”Moj prvi gusan”, ostao sam dugo, dugo zagledan u daljinu, pitajući se ne sniva li i moj otac – tamo, gdje gusanima zavrće vratom – moju majku ili, možda, neku drugu ženu?

Ne znam zašto mi je upravo to palo na pamet, ali usud je valjda tako htio, da ranim svibanjskim jutrom sjedim na balkonu našega zagrebačkog stana i u tišini ispijam jutarnju kavu, promatrajući pritom i omanje drvo jasmina, što smo ga onomad supruga i ja bili donijeli iz Amsterdama i koje je sada obasuto legijom cvjetnih pupova, koji tek što se nisu otvorili i zrakom zapadnoga Zagreba pronijeli otrovni dašak Orijenta

Toga istoga dana – ostala je, naime, o tome bilješka i u godišnjaku Sušačke gimnazije – trebao sam držati ”učeničko slovo” klasiku hrvatske književnosti, Slobodanu Novaku.

Proveli smo tako i nekoliko trenutaka u opuštenom razgovoru, a budući je i sam bio maturantom naše gimnazije, neobvezno me priupitao: ”Mladiću, čega vam ovdje nedostaje?” ”Nedostaje nam poezije, dragi Akademiče”, odgovorio sam mu kroz smiješak, ”jer nam je više mučno od svih tih izgubljenih zavičaja”.

”A trebali bismo doista učiti od ruža” – nisam mu to rekao, ali to bilježim sada, s debelom zadrškom godina i iskustva, kao da vraćam neki dug.

Izbjeglica je doista siroče, kako to jednom kaza Edward Said, preuzimajući pojam iz proze Josepha Conrada. I nitko ne može razumjeti siroče osim siročeta, niti itko znade kako je bezdomnome osim bezdomnoga.

Možda je i to jedan od razloga zbog kojih u nerazumijevanju drugih prednjače upravo oni koji su bez ikakvoga iskustva drugoga i drugačijega, koji nikome nikada ne bijahu – drugi.

Jer kako će mrziti onaj koji je omirisao ružu? Stoga bih i ja, kada bih mogao iznova započeti, opet izabrao – ruže.

I da, sine moj, porijeklo nije domovina, kako to vrišti marketinški slogan jednog hrvatskog komercijalnog lanca s paketića mortadele.

Domovina je pjesma, domovina su – ruže. Jer samo su ruže dostojne povratka!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Savezništvo teologa u papru
     Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
     Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
     Opet ćemo zajedno gledati sunce
     Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
     Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
     Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
     Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
     Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
     Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija