novinarstvo s potpisom
Uz dokument Zbora za kler ”Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskoga poslanja Crkve” od 27. lipnja 2020. (u javnosti od 20. srpnja 2020. godine).
U emisiji ”Mir i dobro” emitiranoj 26. srpnja 2020. dopisnica iz Rima je u svom tjednom izvještaju o papinskim aktivnostima, od nedjelje do nedjelje, u stilu dvorskog izvještavanja žutog tiska o royalsima i celebrityjima iz prošlog stoljeća, kratko spomenula dokument Zbora za kler vezan uz reformske procese.
Dnevni izvještaj u koji su svi izvjestitelji spomenute emisije HRT-a do sada uguravali što više informacija, bitnih i nebitnih, teško da je mogao zainteresirati, poglavito ne potaknuti, na pozornije čitanje dokumenta pod papirnatim naslovom ”Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskoga poslanja Crkve”.
Dokument nije nezanimljiv, posebno ne sa stanovišta pitanja kuda danas ide Crkva? Kuda ide pod pontifikatom pape Franje? Pa u pravcu Crkve koja sebe smatra odvjetnicom siromašnih i marginaliziranih, u pravcu neumornog zalaganja svih struktura Crkve za pravedni svijet u kojem svaki njegov stanovnik i stanovnica imaju šanse živjeti u pravednoj podjeli zemljinih dobara i u zaštićenom prirodnom okolišu.
To je vizija suvremene Crkve, koju Papa nastoji ostvariti sa svim ljudima dobre volje – bez razlike na stalež, naciju, vjeroispovijest…
Ta ista Crkva predstavlja se sada u sasvim drugačijem svjetlu.
Papa Franjo je 27. lipnja 2020. godine potvrdio dokument ”Instrukcije” pod već navedenim naslovom.
Formalno, dokument predstavlja ”upute” kako primjenjivati kanonske norme u procesima prestrukturiranja župa i crkvenih funkcija u njima, kako bi Crkva primjereno reagirala na migracije, urbanizaciju sela i ruralnih područja, rastakanje obiteljskih i društvenih struktura uslijed pojačane mobilnosti suvremenog čovjeka, što rezultira i ”atomizacijom” društva i osamljivanjem.
Osvrt na takve procese očekivao se i tražio nakon Posebne biskupske sinode o Panamazoniji (“!Querida Amazonia”, od 6. do 27. listopada 2019. godine), jer je sinoda morala ulaziti u pastoralne probleme Crkve u prostranom području s domorodnim stanovništvom.
Tada se očekivalo da će Papa na poteškoće evangelizacije u Panamazoniji odgovoriti hrabrim iskorakom iz ”steznika” kanonskih propisa vezanim za sudjelovanje laika u evangelizaciji i za kriterije za zaređenje za svećenike osoba ukorijenjenih u domorodnim tradicijama.
Očekivanja se nisu obistinila.
Dokument, o kojem će sada biti riječi, ima jedanaest poglavlja. Dvije komentatorice iz Hrvatske (Debora Donnini, Ariana Anić – Radio Vatikan, 21. srpnja 2020.) predstavile su dokument kao tekst u dva djela, s time da se prvih šest poglavlja odnose na pastoralno obraćenje, misionarski smisao i vrijednosti župe u suvremenim prilikama, dok je ostalih pet poglavlja usredotočeno na diobu župnih zajednica s ”tehničkim” i kanonsko-pravnim normama.
Da se radi samo o tome, dokument bi bila jedna u nizu instrukcija za tehničku prilagodbu župa u suvremenim gibanjima.
Podijelite li, pak, tekst po drugim naglascima i točkama, onda ćete doći na tri glavna djela, s time da su poglavlja VIII. i IX. ne samo ”srce” i ”srž” cjelokupnog argumentiranja. Oni se, naime, odnose na svećenike: na narav svećeničkog poslanja, na njihovu ulogu u župama, na njihove ovlasti. Svećenik je taj koji obnaša svoje poslanje, on je pastir, štoviše, riječ je o ”vođi”, o funkcijama vođenja i o tome da on svoju rukovodeću ovlast ne dijeli.
Druge službe (poglavlja X. i XI.) su tek trabanti.
Glavni naglasci: Ništa, pak, ne odaje ni o povodu kojim su se vodili, niti o svrsi, primateljima ili konkretnim situacijama, pa se čitatelj ne može oteti sumnji da se preko jednoga kalupa kroji model za sve župe svih kontinenata, bezbroj različitih pastoralnih potreba i reformskih procesa.
Detaljne upute pokazuju da se osvrću na promjene fiziognomija župa, i to u srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim zemljama, s posebnim naglaskom na župe u kojima samosvjesni laikat provodi – u skladu sa sinodama mjesnih biskupa, ali i mimo ili bez njih – strukturalne reforme župa.
Autori su se u središnjem djelu teksta, u VIII. i IX. poglavlju, vidljivo fokusirali na promjene u pravcu ”deklerikalizacije” i podizanju važnosti i uloge laika te podijeljene odgovornosti između svećenika i laičkih suradnika i suradnica.
To nipošto ne može biti, poručuju autori, ”uputa” i nedvojbeno daju do znanja da Rim takav razvitak namjerava osujetiti. Laik ne smije preuzeti nikakve svećeničke funkcije i ovlasti.
Doduše, u ”preambuli” dokument podsjeća na želju pape Franje izraženu na početku njegovog pontifikata. Vjernici neka ”kreativno traže nove putove i metode evangelizacije”, a autori dokumenta naglašavaju da kanonsko pravo vjernicima dopušta mnogo slobode i pruža niz mogućnosti za to, ali sve u okvirima zakonskih normi.
Promjene u shvaćanju poslanja svećenika povezane su sa strukturalnim promjenama župa. Zboru za kler je problematično spajanje pojedinih župa u ”veležupe”, u cilju rješavanja nedostatka svećeničkog pomlatka i preopterećenosti župnika na funkciji.
Dokument izrekom zabranjuje (vidi poglavlje VIII. 1, t. 66 i 70) prijenos vodstva župe mješovitom tijelu/timu sastavljenom od svećenika i laika. Laicima nije dopušteno, podsjećaju autori, čak ni zbog pomanjkanja svećenika, ”voditi” župe.
Preuzimaju li, pak, rukovodeće zadatke, iznimno, ”kao izvanrednu mjeru”, ne smiju rabiti pojam ”vođenje” i ”upravljanje”. Ne samo što laici ne smiju preuzeti vodstvo župa, laicima se zabranjuje i propovijedanje za vrijeme mise. Dopušteno je to, izrekom, i u slučaju nužde, u nekim kapelicama i crkvama, no ni u kom slučaju ne za vrijeme euharistije.
Laici ili đakoni smiju, također ”u nužnim slučajevima”, uz prethodno biskupsko odobrenje dijeliti sakrament krštenja, sudjelovati u dijeljenju sakramenta sklapanja braka i pratiti pogreb – sve samo provizorno, ako nikako drugačije nije moguće.
Instrukcija čak inzistira na tomu da dužnosti što ih obnašaju laici, ne smiju ni terminološki niti sadržajno ”zamračivati” sustavnu, bitnu razliku sa svećeničkom funkcijom.
Sve u svemu je ono, što je priznato laicima, prilično ponižavajuće, uvredljivo.
Rim, odnosno i sam ”Sveti Otac” koji je svojim potpisom odobrio taj dokument omalovažava zasluge i zalaganje laika i laikinja za funkcioniranje dušobrižništva, poglavito pod uvjetima sve izraženijeg pomanjkanja svećenika i preopterećenosti onih u službi, od kojih nemali broj djeluje još i nakon službene starosne granice.
A ironija postojeće situacije je što sami autori citiraju Papu koji žali što mnogi ”naše braće i naše sestre” moraju živjeti ”bez snage, svjetla i utjehe”. Upravo tradicija Crkve dopušta, štoviše, obvezuju vjernike na inkulturacije u različite društvene i kulturne kontekste.
Za primjenu tih poduka iz tradicije Crkve i kanonskog prava, dokument upozorava da današnje župe, iskonske zajednice nagovještenja, jer su se utjelovile u kućama, domaćinstvima, obiteljima, uslijed tehničkih i društvenih promjena ne funkcioniraju više kao ”kuća”, jer se ”kuće” – obitelji, zajednice – ”rastaču”.
Do ove konstatacije, možemo se složiti, zaključak autora dokumenta, pak, ne nadovezuje se na konstatiranu mobilnost. Autori smatraju da mobilnost nalaže da vjernici i na drugim mjestima moraju pronaći takvo gnijezdo, i da s promjenom mjesta ne smiju izgubiti svoj duhovni dom u župi.
Svugdje gdje se nađu, moraju pronaći takvu zajednicu u kojoj mogu i dalje zadovoljavati svoju potrebu za domom i s iskustvom prihvaćenošću. Kao da svugdje ima svećenika u izobilju, koji se mogu premještati po miloj volji, u župe u najmanje selo ili u bilo koju gradsku zajednicu.
Činjenično stanje je, pak, spajanje župa, takoreći u župne centre ili, kako to u šali kaže njemački svećenik, stvaranje XXL-župa. Crkve koje nemaju uz sebe župnu zajednicu ili se prenamjenjuju, prodaju, otuđuju.
Nizozemska prednjači u Europi po broju prenamijenjenih crkvenih zgrada. Situacija nije nepoznata ni u drugim zapadnoeuropskim zemljama, a posljedica je s jedne strane smanjivanje broja vjernika po župama uslijed mobilnosti, te s druge strane nedostatak svećenika i preopterećenost aktivnih svećenika, koji nerijetko rade nakon službene starosne granice.
Treba osmisliti ”nove koncepte” za župe i nove koncepte za svećeničku službu, i s entuzijazmom, a ne ponukano prisilom, posvetiti sve traženju inovativnih ideja, poručuju autori instrukcija.
I upravo tu doživljavamo igricu ”s jedne strane – s druge strane”.
S jedne strane župe danas više nisu ”teritorijalno čvrsto definirano područje”, ”župa je danas egzistencijalni teritorij”, mjesto gdje živi župljanin, gdje radi, gdje se bavi drugim sadržajima, hobijima, obavezama itd.
S druge strane, kanonsko pravo polazi od toga da je župa precizno definirana teritorijalna/regionalna jedinica. Tako župa mora pratiti egzistencijalne događaje života, a istodobno se ne smije zadovoljavati praćenjem, nego im mora dati čvrsto mjesto.
Kako spojiti takve suprotnosti, kako biti mjesto, a ipak ne jedno mjesto, niti zgrada, niti crkva, niti snop struktura – nego zajednica. Teritorijalno ipak mjesto slušanja, propovijedanja, odrastanja u duhovnosti, mjesto dijaloga, velikodušne ljubavi prema najbližemu, a poglavito mjesto prihvaćanja siromašnih i siromaha.
Strukture moraju biti, ustvrđuju autori, jer ljudi u strukturama prepoznaju obiteljske i rodbinske veze, pa u tom smislu strukture pomažu boljem razumijevanju funkcioniranja župne zajednice.
S druge strane, strukture su instrument birokracije, a niti Crkva bez njih ne može funkcionirati. No postojeće strukture moraju se mijenjati. Pitamo se zašto kad su Crkvi omogućavale funkcioniranje.
I kako ih mijenjati, u kojem pravcu i s kojim ciljem? Tako da župe ne funkcioniraju kao egocentrična jezgra, a s druge strane nije poželjna klerikalizacija župa. Jasnije formulirano: župe ne smiju upravljati same sa sobom, ali svećenici nisu također jedini koji osiguraju funkcioniranje župa.
Komplicirano je što se tako klauzulirano i pomalo između redaka kaže da župe nisu samo zajednice laika. U njima mora djelovati svećenik. Nasuprot tome, svećenik neka ne radi i odlučuje sam, nego zajedno sa župljanima.
A župna zajednica je ”sposobna predložiti koncepte”. To je i srž tog zaobilaženja tematike poput vrele kaše.
Autori sami ne znaju razrješavati sve te dileme što su ih stvorili sa svojim ”s jedne strane – s druge stane”, i sada trebaju prepustiti stvar župljanima da iznađu rješenja, i da onda gospon župnik odluči.
Za reformu struktura za spajanje obitelji tekst opširno izlaže kanonske norme, kako i s kojim pravnim formama smiju spajati župe. Nedostatak svećenika nije dostatan razlog, naglašavaju autori, jer se kratkoročno može pronaći pomoć, isto tako kao što nije dostatan razlog smanjenje broja vjernika ili urbanističke mjere.
I za to ima lijeka, vjeruju autori. Umjesto dvaju svećenika neka posao radi jedan. ”Neka ti teoretičari dolaze u župu u katoličkoj dijaspori, ili neka pokušaju djelovati u velegradskim četvrtima, ili neka provedu pet godina u misiji u Panamazoniji, iz koje su biskupi apelirali na Papu da dopusti rješenja koja su na stolu”.
Ali ne, ljudi trebaju biti i kreativni, ali u granicama zakona.
Kojim god povodom, autori su u instrukcijama objavili, a Papa potpisao taj dokument. On ne služi ničemu osim da zaustavi reforme na način da Crkvu vrati natrag na put u pretkoncilsko razdoblje.
Osim uzvišenih i patetičnih riječi nema ništa konkretno, ponajmanje obrazloženje što će Crkvi takav dokument sada kad i biskupe brinu drugačije brige, a vjernici razmišljaju o mogućnosti ljetovanja između Covida-19 i ekonomske situacije.
Njemački su teolozi ”preporučili” autorima toga dokumenta da ih premjeste u neke župe u srednjoeuropskim velegradovima, da se upoznaju s prostornim dimenzijama takvih župa i s demografskom situacijom u njima ili, pak, da odu barem pet godina u neke od župa u Panamazoniji, pa da na licu mjesta upoznaju mogućnost postavljanja zaređenih svećenika sa zadatkom da svojim župnim zajednicama osiguraju redovitu dušobrižničku skrb.
”Skroz na skroz klerikalan papir”, zaključio je kanonik iz Münstera Thomas Schüller. Dokument daje odgovore od jučer na pitanja iz današnjice. Tamo gdje ljudi žive u demokracijama, ne može se s njima hijerarhijski postupati, zabranjivati, ograničavati, dopuštati pod uvjetima…
Stvarno stanje biskupija i crkvenog života diljem Europe dokument uopće ne uzima u obzir. Riječ je o ”doprinosu samouništenja Crkve”, daleko od kreativnosti – pojmu kojima su se autori obilato koristili, a glasan je odjek na taj dokument u demokratskom svijetu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.