Don’t touch too much

Za mene biti Bosanac, pojašnjavao je jedan Hercegovac, ne isključuje mogućnost da istodobno budeš Bošnjak, Srbin, Jevrej, Hrvat… Za vas u Rijeci i tako smo svi Bosanci. Ja sam na tu našu geografiju, na to da stoljećima mi različiti dijelimo isti prostor Bosne i Hercegovine ponosan. Volio bih da je to i danas u miru i slozi, kako je nekad, barem u gradovima, bilo -al’ eto ne ide. Razgovor je vođen između vozača i mog suputnika u jeftinom riječkom taksiju što ljude kupi redom – dok ne popuni sva mjesta.

 

Čovjeka ponosnog na geografiju sjetila sam se nenadano. Njega i niz drugih, odavno zaboravljenih događaja prizvala sam se prateći izvještaje o bosanskim prosvjedima. Gledam i iz dana u dan se pitam zašto u svakom, ama baš svakom, pokušaju zajedničkog traženja pravde analitičari izvan te, do apsurda administrativno rascjepkane zemljice, vide unitarizam, natruhe prošlog.

 

Čega se boje? Prošle su dvije i po’ decenije od nasilne smrti socijalizma, od krvlju pečatirane smrtovnice. Hej, ljudi, pojeli su ga crvi. Meni osobno može biti žao. I jest mi žao, ali zašto strepe oni koji ga u svakom svom istupu nazivaju mrtvacom, zločinačkim reliktom prošlosti. Zbilja ne razumijem. Zar im Jasmila Žbanić na Kastra nalikuje!

Znamo, osjetili smo metodom vlastite kože – ratovi rađaju heroje i zločince, a spontani protesti eto često izrode kopilad, destruktivne agresivce kojima su tuđi jad i vapaj samo adrenalinska zabava. Briga njih za socijalizam i unitarizam – što više buke, loma, paleža i razbijanja, to bolja slika na mobitelu i Faceu. Nije li tako bilo i u Francuskoj, Njemačkoj…

 

Ma ne, kazat će, strahuju od unitarizma, ne od socijalizma, ali ih malo ipak zazebe oko srca kad vide transparent: “Revolucija jedina solucija”, kad nakon mirnog okupljanja svjedoče rušenju, razbijanju, paleži.

 

Znamo, osjetili smo metodom vlastite kože – ratovi rađaju heroje i zločince, a spontani protesti eto često izrode kopilad, destruktivne agresivce kojima su tuđi jad i vapaj samo adrenalinska zabava. Briga njih za socijalizam i unitarizam – što više buke, loma, paleža i razbijanja, to bolja slika na mobitelu i Faceu. Nije li tako bilo i u Francuskoj, Njemačkoj…

 

Indiferentni su potpuno na činjenicu da su time dijelom poništili pravedan bunt gladnih Tuzlaka svih vjera i nacija, zahtjev za pravdom što se poput poplave razlio brzinom svjetlosti ulicama bosanskohercegovačkih gradova. A jadni ljudi su samo željeli ukazati na sav užas života na egzistencijalnom minimumu, na rezervama onog što su stjecali njihovi stari u omraženome sustavu.

 

Dočekani su na nož zbog šačice budala kojima sada mašu zaljubljenici u teorije zavjere. Inertnim, bezidejnim kvazianalitičarima trebaju klišeji, zavjere, stereotipi, pa su na brzaka zaključili da iza bijedom poniženih ljudi stoje mračne unitarističke snage. Vrebaju trenutak da nametnu dominaciju jednoga naroda – Bošnjaka. Ma fuj, te šablone su do gadljivosti dosadne.

 

Priznajem, nisam ekspert za BiH. Spadam u kategoriju nepopravljivih idealista. Devedesetih sam se poput Alise, naivnoga derišta, nadala da će izborni slogani bosanskoga SDP-a tipa: “Don’t touch too much”i “Merhaba, pučanstvo” uz miris kave iz reklamne vrećice na kojoj se šepurilo “Dobro jutro, komšija” doprijeti do srca ljudi tog prostora, taknuti ih u dušu i sačuvati ih od ludila nacionalizma koji se već debelo kesio nad mojom domovinom, koji je činio užase svima koji su se drznuli usprotiviti tada ponuđenoj formuli o genetski dobrim i zlim narodima.

U utorak navečer, spletom okolnosti, našla sam se na generalnoj probi monodrame “Kurva” rađene prema knjizi kolumni Vedrane Rudan, u režiji Zijaha Sokolovića i vrhunskoj izvedbi Olivere Baljak. Pred kraj predstave pala mi je napamet za tolerantnoga Karamarka bogohulna misao koja nema nikakve veze sa sadržajem drame: jedinstvena Bosna i Hercegovina, bez kvazi republika, distrikta i ostalih skupih i neefikasnih daytonskih drangulija definitivno je moguća… Otkud mi ta misao?

 

Kad je zakuhalo u bosanskome loncu, sve su se moje iluzije raspršile.

 

Prisjećam se ovih dana i telefonskog razgovora sa Zlatkom Lagumdžijom koji mi je tada, onako neformalno, nakon prvih nemira i sukoba kazao kako sve miriše na rat, ali da će, ako do njega dođe, Libanon biti mala beba. Ovdje će, rekao je, biti krvi do koljena. I bilo je. Telefoni su uskoro prestali funkcionirati, a u godinama koje su uslijedile svi smo se, nažalost, mogli uvjeriti u istinitost crne prognoze o količini krvi.

 

U to vrijeme kod mene je nakratko boravila sestra jedne sarajevske novinarke. Došla je sa stotinama izbjeglica iz opkoljenog grada brodom u riječku luku. S njom i presladak petogodišnjak Dino. Jedne je večeri, za strašne grmljavine kakve znaju iznenada biti kod nas u Primorju, ne probudivši mamu, onako u pidžamici, s ruksakom na leđima i dekicom u ruci utrčao u dnevni boravak i sav užasnut zavikao. “Gdje je tu podrum?” Prasak gromova pobrkao je s granatama od kojih je s mamom pobjegao.

 

Taj strah u Dininim očima vraća mi se ovih dana dok gledam prosvjede. Nemam više potrebe zvati Lagumdžiju. Znam i bez njega, ako se tutori previše miješaju, pa bili oni i susjedi, Libanon će … a neki drugi Dino tražit će spas u inozemnim podrumima tetkinih kolegica.

 

Zato mi je žao, svim logičnim diplomatskim obrazloženjima usprkos, što je moj, naš premijer požurio u Mostar. Ne kažem da nije trebao otići i tamo – ali on čijoj je stranci trebao biti blizak slogan “Don’t toch too much” mogao je, kad je već ” na putu”, o trošku nas hrvatskih poreznih obveznika natočiti u službeni auto još mrvu benzina i odjezditi do Tuzle i Sarajeva. Pokazati da razumije, suosjeća s vapajem onih koji bi po svemu trebali biti Lagumdžijini i njegovi glasači.

Bio je to glumičin vapaj, Rudaničin krik pri kraju predstave: “Hoću život svoj”. Lik iz predstave ne želi neprestano živjeti tuđe živote, po mjeri oca, majke, muža, živote svoje djece, no u strahu to čini jer će biti proglašena kurvom. Hoće svoj život, bez uplitanja sa strane, pa makar to bili i oni s kojima je nekoć bila jedno – roditelji, djeca… Nema li na život svoj (…) pravo i Bosna i Hercegovina? Samo na to, na pravo vlastite režije pravde ukazuju, po meni, i Jasmila Žbanić i demonstranti

 

Mogao je urbi et orbi demonstrirati da ono socijal u imenu njegove stranke nije samo ukras! Umjesto toga, valjda zbog gena kamenih, posjetio je samo Hajrudinov grad, zgarište HDZ-a (ali ne i SDA) i onako, iz čeonog režnja, kako samo on to zna, nimalo premijerski odbrusio ogorčenoj Jasmili Žbanić na njenu, OK grubu, ali ljudski razumljivu poruku. Čitam da je identično MARŠ uputila i turskome ministru Ahmetu Davutogluu i, kako sama kaže, svim budućim posjetiteljima ma otkud dolazili koji ne daju podršku demonstrantima, već se sastaju s korumpiranome vlašću. Bravo za Jasmilu.

 

Od Milanovićeve brzoplete posjete Mostaru koristi ima isključivo Tomislav Karamarko koji na opći smijeh danima brani premijera kostimirajući se u tolerantnoga i uljuđenog političara novog doba. Eto, hvali konkurenciju kad učini dobar potez, pa bio to i unuk partizana. Avocatus diaboli!

 

No bio je to i Milanović na ovom kratkom izletu u Hajrudinov grad. Zalud mu Karamarkov blagoslov, oprost, halal bi morao zatražiti od Tuzlaka čiji užas nije znao prepoznati. Nezaposlenost i prijeteću bijedu kao zajednički nazivnik demonstranata u svim gradovima nije vidio.

 

Uništeno dostojanstvo i glad ne mogu utažiti crkve, džamije, sinagoge čija geta utjehe im se umjesto posla i kruha nude već dva desetljeća. Pljačkaškom pretvorbom, kao uostalom i u Hrvatskoj, uništene su tvornice, industrija, ali i ljudi. Izgubili su samopoštovanje, vjeru da išta mogu promijeniti. Čim nešto zajednički pokušaju, sadistički ih počnu dijeliti, jure u Beograd, dolaze u Mostar, stižu iz Turske u Sarajevo. Uvjeravaju ih da zajedno ne mogu, premda su 45 godina mogli, ne bi li ih za svagda odvojili jedne od drugih u lena po kojima će onda nesmetano haračiti i pljačkati.

 

Kurve, političke kurve, za novac, moć i imovinsku karticu prepunu nepotrebnih kuća, stanova i livada u kojima mogu uživati i četiri generacije onih koji će doći iza njih u stanju su se odreći svih ideala i principa u koje su se kleli dolazeći na vlast.

BiH je u stanju naći među trima narodima kreativne, političare s idejom, emancipirane ljude kojima ne trebaju šaptači i tutori koji će strašiti preostali dvojac – poštene i talentirane. Samo na svoj način bosanskohercegovački trolist naroda može postići pravdu, mir i sklad, uspješno funkcionirati prema van i bez Vučića, Milanovića i Davutoglua ili nekog četvrtoga… I zato ovome trojcu sa strane valja poručiti: Don’t touch too much, Bosna i Hercegovina hoće život svoj!

 

U utorak na večer, spletom okolnosti, našla sam se na generalnoj probi monodrame “Kurva” rađene prema knjizi kolumni Vedrane Rudan, u režiji Zijaha Sokolovića i vrhunskoj izvedbi Olivere Baljak. Pred kraj predstave pala mi je napamet za tolerantnoga Karamarka bogohulna misao koja nema nikakve veze sa sadržajem drame: jedinstvena Bosna i Hercegovina, bez kvazi republika, distrikta i ostalih skupih i neefikasnih daytonskih drangulija definitivno je moguća…

 

Otkud mi ta misao? Nametnuo mi ju je taj talentirani trojac potpuno različitih ljudi. Ideje, njihov talent spisateljski, redateljski, glumački, ujedinio ih je u zajedničkom projektu, Kad maštoviti i kreativni ljudi rade bez fige u džepu vjerujući u uspjeh, u mogućnost cjeline i sklada koji funkcionira prema van, prema publici – stvar savršeno klapa.

 

Osobno poznajem dvoje iz tog trojca; autoricu odlično, glumicu dobro, a i sa Zijahom sam se imala priliku nakratko družiti na jednom od svojih rođendana kad su mi ga Vedrana i Ljubiša doveli kao poklon da mi izvede dio monodramu koju je igrao tu večer na trsatskim ljetnim noćima. Hej, Olivera, Zijah, Vedrana. Troje tako različitih ljudi da ih na prvu nitko ne bi stavio zajedno napravilo je vrhunsku predstavu koju će, vjerujem, i publika dobro prihvatiti…Imali su zajednički nazivnik – talent.

 

Znam, mislite kako me je Zijah asocirao na bosanska zbivanja. Nee. Bio je to glumičin vapaj, Rudaničin krik pri kraju predstave: “Hoću život svoj”. Lik iz predstave ne želi neprestano živjeti tuđe živote, po mjeri oca, majke, muža, živote svoje djece, no u strahu to čini jer će biti proglašena kurvom. Hoće svoj život, bez uplitanja sa strane, pa makar to bili i oni s kojima je nekoć bila jedno – roditelji, djeca…

 

Nema li na život svoj, na geografiju, što bi rekao moj suputnik iz taksija, pravo i Bosna i Hercegovina? Samo na to, na pravo vlastite režije pravde ukazuju, po meni, i Jasmila Žbanić i demonstranti. BiH je u stanju naći među trima narodima kreativne, političare s idejom, emancipirane ljude kojima ne trebaju šaptači i tutori koji će strašiti preostali dvojac – poštene i talentirane. Samo na svoj način bosanskohercegovački trolist naroda može postići pravdu, mir i sklad, uspješno funkcionirati prema van i bez Vučića, Milanovića i Davutoglua ili nekog četvrtoga… I zato ovome trojcu sa strane valja poručiti: Don’t touch too much, Bosna i Hercegovina hoće život svoj!

 

Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 14. veljače 2014.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora