Drago Pilsel: Porfirijeve riječi povrijeđuju Mladićeve žrtve

Svjetski i regionalni mediji izvijestili su o sahrani Ratka Mladića, bivšeg zapovjednika Vojske Republike Srpske, pravomoćno osuđenog za genocid i druge ratne zločine. Pokopan je u ponedjeljak u Beogradu uz državne počasti, počasnu paljbu i tisuće okupljenih, među kojima su bili pojedini srbijanski ministri, dužnosnici Republike Srpske i ruski veleposlanik u Srbiji.

Crkveno opijelo predvodio je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije, a govor koji je održao izazvao je reakcije i izvan granica Srbije. Posebno je odjeknuo u Hrvatskoj, gdje je šest i pol godina djelovao kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski.

Govoreći na Mladićevu sprovodu, kazao je da će njegovo ime ostati ”duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela našeg srpskog pravoslavnog naroda, koji prema njemu osjeća i njeguje duboku zahvalnost jer ga vidi kao vojnika i komandanta koji je u jednom teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svoga naroda, nosio veliku odgovornost i teret, podnio žrtvu i položio život za slobodu, obranu i opstanak svoga roda”.

Spomenuo je i da ”nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv”.

– Postoji i iskustvo čitavih naroda da zemaljski sud i zemaljska pravda nisu uvijek svima mjerili istom mjerom. I naš narod nosi takvo gorko iskustvo. Ne poričući odgovornost čoveka za svoja djela znamo da nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv, niti njegova presuda može iscrpiti istinu o bilo kom, niti o jednom ljudskom životu – kazao je patrijarh Porfirije.

Poruke izgovorene na Mladićevu sprovodu teško je ne promatrati u kontekstu Porfirijeva zagrebačkog razdoblja, tijekom kojeg je pozivao na dijalog i pomirenje. Hrvatsku je nazivao svojom ”drugom otadžbinom”, a prijateljstva koja je ondje stekao primjerom odnosa kakve želi graditi i u Srbiji.

U Zagrebu je sudjelovao u organizaciji susreta intelektualaca različitih profila i svjetonazora, koji su u prostorijama Pravoslavne gimnazije na Svetom Duhu otvoreno raspravljali o društvenim, etičkim i političkim pitanjima.

Sudionike tih kružoka okupljao je Porfirijev prijatelj, novinar i teolog Drago Pilsel, koji je susrete i organizirao. S njim smo razgovarali o govoru održanom na Mladićevu sprovodu i odmaku od poruka po kojima je hrvatska javnost pamtila Porfirijevo zagrebačko razdoblje.

Pitali smo Pilsela kako komentira način na koji je Ratko Mladić pokopan te cjelokupnu organizaciju njegova sprovoda.

Pogrešno je tvrditi da se Srbija ”poklonila” Ratku Mladiću. Jadranka Kosor je doslovno napisala da je to bilo ”masovno, protucivilizacijsko klanjanje ratnom zločincu osuđenog za genocid”. Mogu se staviti u cipele prosječnog građanina Srbije, one većinske Srbije koja nije za Vučića, koja ne diše nacionalistički, a koja je uz studente, na primer, i osjetiti kako riječi Jadranke Kosor, koja se, nota bene, fino snašla u otetom srpskom stanu, ranjavaju i vrijeđaju mnoge čestite Srbe i Srpkinje i druge građane Srbije.

Ovo je za početak važno istaknuti: Mladić je pravomoćnom presudom Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove 2021. godine izgubio čin u Vojsci Srbije, prethodno Vojsci Jugoslavije, shodno članu 185. Zakonu o vojsci Srbije čime je izgubio i prava po tom osnovu – državne i vojne počasti. Vlada Srbije (njen dio prisutan na sahrani) i Ministarstvo obrane odavanjem počasti ratnom zločincu prekršili su Zakon o vojsci.

Elem, ja tvrdim da je tamo na sahrani bilo maksimalno 20 tisuća duša i to mahom ljudi koji su autobusima došli iz raznih dijelova Republike Srpske, ili su izbjeglice propale SAO Krajine, plus redovna navijačka publika – ta vidjeli ste kako su se Delije ”oprostile” od Ratka Mladića na utakmici s Partizanom, ili su to, jer i njih ima, ljudi koji žive pod jakim nacionalističkim narativom, a znamo dobro da tih i takvih ima i među nama u Hrvatskoj, to su naši, kako bi rekli, ustaše za po doma, ovi koji viču ”Za dom – spremni!” i nose majice HOS-a. I na pogrebu nije bio Vučić, eskivirao je stvar, kao i mnogi njegovi adlatusi.

Da rezimiram, očekivano od strane one nepristojne Srbije koja se ne želi suočiti s vlastitom ulogom u ratovima devedesetih, ali daleko od toga da je to bio oproštaj na najvišem nivou. Međutim, veliki broj Srba ima pozitivno mišljenje o Ratku Mladiću, ne pak o Radovanu Karadžiću. Ja na ovo hoću sada kazati ono najvažnije što kao kršćanin i teolog, pa i kao novinar, moram kazati: ja neću izgovoriti riječi mržnje prema Srbima. To je meni, kao kršćaninu, nedolično i zabranjeno.

Kako ste doživjeli govor patrijarha Porfirija na sprovodu Ratka Mladića i smatrate li spornom njegovu poruku da će Mladić ostati ”duboko utkan u pamćenje i molitve najvećeg dijela srpskog pravoslavnog naroda”, koji prema njemu ”osjeća i njeguje duboku zahvalnost”?

Veći dio patrijarhove besjede je standardni govor na sprovodu u kojem govornik želi kazati nešto o misteriju smrti, o vjeri i nadi u uskrsnuće. Porfirije i ja smo prijatelji. Veže nas, zaista, iskreno i duboko prijateljstvo pa svaki puta kada se o njemu govori ili piše kritično ja činim ekstra napor da pokušam shvatiti njegove motive. Poznajem njegov način govora, njegovu teologiju, koja je u potpunosti ”pavlovska”. Dakle, mogao je odlučiti da opelo Ratku Mladiću vodi i da na sahrani govori lipljanski i vojni episkop Dositej, koji je bio na sahrani, ali ne, Porfirije ćuti da većina među Srbima poštuje Ratka Mladića i on se neće skrivati iza Dositeja pa preuzima odgovornost koju ima kao čelni čovjek SPC-a.

Mi imamo iskustvo sahrane pravomoćno osuđenog ratnog zločinca, Slobodana Praljka, tada je sprovodnu misu u Zagrebu vodio vojni biskup Jure Bogdan. Slažem se, moglo se i tako riješiti s Ratkom Mladićem.

Ali Porfirije izvodi standardnu eshatološku katehezu i tek u dva momenta, mislim, pogrešno uvodi politiku u svoju besedu, kada daje indirektnu osudu Haškog tribunala i kada ocjenjuje djelo Ratka Mladića.

Kao novinar prihvaćam novost, koju je patrijarh kazao, da se Ratko Mladić u zatvoru počeo ispovjedati i pričešćivati. To nam, međutim, ne govori o tome je li se taj čovjek zaista pokajao za svoja nedjelja, koja su velika i grozna. Je li imao vremena za osobni ispit savjesti pa i imajući u obzir to što je njegova kćerka, po svemu sudeći, počinila suicid pod teretom zločina oca. Mi, jer to je činjenica, mismo dobili niti vidjeli nikakav vanjski znak da je uvidio težinu svojih zločina. Za razliku od drugih haških osuđenika koji su se javno pokajali i ispričali se, on to nije učinio.

Ali, znate što? Crkva ne daje konačnu ocjenu o čovjeku jer to ostavlja Bogu i to vođena iskustvu smrti Isusa Krista koji na samrti kaže zločincu koji visi do sebe i koji se ”obratio” da će odmah nakon smrti vidjeti Kraljevstvo nebesko. To je službeno prvi kanonizirani svetac. Kanonizirao ga je sam Gospod na samrti. To je velika novost i tajna kršćanstva. Premda vjerujem da me oni koji su ogorčeni možda neće shvatiti, mi teolozi smo dužni ustrajati u poruci da je kršćanstvo religija samilosti, sućuti i praštanja.

Ali vi hoćete da se dotaknem sporne stvari. Ono što vjerujem da smeta u Porfirijevoj besjedi su ove riječi: ”Znamo da će njegovo ime ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dela našeg srpskog pravoslavnog naroda, koji prema njemu oseća i neguje duboku zahvalnost jer ga vidi kao vojnika i komandanta koji je u jednom teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svoga naroda, nosio veliku odgovornost i teret (ali sve do ovoga se može razumijeti ako se čita iz perspektive srpskih žrtava rata, op. Drage Pilsela), podneo žrtvu i položio život za slobodu, odbranu i opstanak svoga roda”. Ovo pak što na kraju tog spornog djela patrijarh kaže, i što sam pocrtao, je neprihvatiljivo i ranjava mnoge naše sugrađane, Hrvate i druge koji su bili žrtve etničkog čišćenja kojeg su provodili Ratko Mladić i Milan Martić. Osobito mislim na ubojstva Hrvata počinjena pred snagama UN-a, kao i na zločine u Škabrnji i Nadinu.

Moram razumjeti i ljutnju Bošnjaka, ali i sâm sam hodao pod granatama i snajperskim hicima kao novinar 1994. u Sarajevu pa dobro znam i važem što sada vama govorim. Mislim da je Porfirije trebao na neki način malo jasnije uključiti žrtve srpskih zločina u besedi. Pomoglo bi to u, inače, važnom mirotvornom poslu koji patrijarh provodi, ljudi ne prate ali ja da jer čitam i analiziram svaku njegovu propovijed i javni govor. Ako je ne jednom kazao da suosjeća s bošnjačkim i hrvatskim majkama morao je to nekako sada opet izustiti.

Ali, ponavljam, Porfirije ovo naglašava: ”Poslednja reč o čoveku ne pripada smrti. Ne pripada ni grobu, ni prolaznosti, ni ništavilu. Poslednja reč pripada Vaskrslom Hristu”. I sveti apostol Pavle nas na to podseća: ”Ko si ti koji sudiš tuđem sluzi? Svojemu gospodaru on stoji ili pada” (Rim 14, 4).”

Kako komentirate dio govora u kojem se patrijarh, govoreći o Mladiću, osvrnuo na zemaljski sud?

Citirajmo taj dio: ”Postoji i iskustvo čitavih naroda da zemaljski sud i zemaljska pravda nisu uvek svima merili istom merom. I naš narod nosi takvo gorko iskustvo. Ne poričući odgovornost čoveka za svoja dela, znamo da nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv, niti njegova presuda može iscrpeti istinu o bilo kom, niti o jednom ljudskom životu”. Pitam vas i vaše čitatelje: kako bi bilo da je nakon žalbenog procesa na suđenju Gotovini i Markaču bilo tri na dva, ali protiv optuženika, i da su Gotovina i Markač pravomoćno osuđeni? Bi li vaši čitatelji smatrali da je to bio ‘pravedan sud’. I kako bi onda ”Oluja” glasila u povijesnim knjigama diljem planete? Premda mislim da je Porfirije pogriješio time što se maknuo od striktno religijskoga govora, ne može se reći da je rečenim u potpunosti pogriješio.

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije tijekom boravka u Zagrebu, dok je bio zagrebačko-ljubljanski mitropolit, redovito je održavao takozvane Porfirijeve kružoke, a Vi ste sudjelovali u tehničkom dijelu njihove organizacije. Kako danas gledate na njegovo tadašnje djelovanje i poruke koje je slao dok je djelovao u Zagrebu u odnosu na ono što smo jučer mogli vidjeti i čuti na sprovodu Ratka Mladića?

Porfirije nije ni pravni ni povjesni stručnjak, nego teolog i to dobar teolog, ja pak možda nisam dosegnuo njegovu teološku razinu, još radim na tomu, ali dobro poznajem sve što se kod nas dogodilo jer sam iz Argentine stigao u svibnju 1989., a bio sam nekoliko mjeseci i u 4., Jelićevoj brigadi, nakon smrti mojega brata Branka. To mi je dalo drugačiju perspektivu koju sam dopunio iskustvom rada na terenu kao član HHO-a, osobito nakon ”Oluje”.

Sve to iskustvo Porfirije nema premda je bio sedam godina s nama i slušao je i upijao je naš narativ. Vidjelo se na kružoku da sasvim dobro korespondira sa svima koji su dolazili na kružok i ja najbolje poznajem cijeli taj naš višegodišnji proces.

Nisam bio samo ”tehničko lice”, kružok je moja zamisao i ja sam ga organizirao i vodio, pod patronatom Porfirija i u dogovoru s njime. Većina sudionika kružoka sada misle da se Porfirije stubokom promijenio, da je Vučićev asistent, da je postao srpski nacionalist jer očekuju neke geste i riječi koje od njega ne dolaze. Ja tako ne mislim. On nije postao ni vučićevac ni nacionalist.

Promjenila se uloga, on sada sluša drugačiji narativ, nije uvijek okružen elitom koja mu je bila na raspolaganju dok je bio u Zagrebu i šteta je, velika šteta što se propustilo napraviti jedan beogradski ”kružok” pa onda povezati ta naša dva kružoka. To bi bila velika stvar, veliki i sasvim konkretni dijaloški i mirotvorni projekt.

Smatrate li da je između njegovih tadašnjih i današnjih stavova došlo do promjene?

Porfirije kao čovjek se nije promjenio. Ja to znam i mogu relativno često provjeravati. Promjenila se njegova funkcija a time i sadržaj onoga što protokolarno govori, ali kao čovjek Crkve, kao teolog, on se nije promjenio, ostao je u potpunosti uronjen u pavlovsku teologiju. Razumijem da vaši sugovornici iz kružoka koji nemaju vjeru ili ne poznaju teologiju to ne mogu shvatiti ili čak prihvatiti. Kao što razumijem da su se mnogi razočarali kada se nije, recimo, ogradio od odlikovanja Šešelju od strane episkopa Longina iz SAD-a. Ali stvar stoji ovako: Porfirije se ne pača u tuđa posla baš kao što riječki nadbiskup Uzinić može samo promatrati kako se umirovljeni šibenski biskup Ivas pentra na Thompsonovu pozornicu u Zagrebu.

Je li njegovo ponašanje u Zagrebu stvaralo pogrešnu sliku o njegovim uvjerenjima ili je njegov sadašnji istup posljedica pritiska državne vlasti na Srpsku pravoslavnu crkvu?

Ni jedno ni drugo. Osim u nastupu pred Putinom, kada je pogriješio i išao govoriti ruskim jezikom kojim ne vlada kazavši riječi koje su povrijedile studente, ja nisam registrirao niti jednu veliku pogrešku u javnom govoru.

Ja sam možda najveći krivac slike koju je Porfirije stvorio u Zagrebu jer sam bio organizator i, ako hoćete, filtar i moderator tih kružoka, ali ako idete čitati što je Porfirije govorio na parastosu u povodu ”Oluje” npr., tada i sada, od kako živi u Beogradu, sadržaj je isti. Ne mogu iz Zagreba procijeniti koliko vlast u Srbiji ”stišće” SPC ili samog patrijarha. Ima, naravno, onih episkopa koji žure u zagrljaj Vučiću, ali Porfirije nije takav i nije osoba koja se može ”vući za nos”. Svejedno, da sam ja bio u prilicu dnevno ili tjedno ga savjetovati i voditi brigu o PR-u u ovoj novoj fazi, slika patrijarha bi bila kudikamo drugačija.

Smatrate li da patrijarh ima dovoljno autonomije pri odlučivanju hoće li uopće prisustvovati takvom događaju, kao i pri odabiru poruka koje će tom prilikom uputiti?

U odluci da ide na opelo Ratku Mladiću i da tamo govori je bio apsolutno autonoman, pa i u odabiru poruka. Uvjeren sam da se ja neću mnogima svidjeti, ali moj posao nije da se svidim, nisam među Plenkovićevim ”ćacijama”: Porfirije je nastojao progovoriti kao kršćanin koji zaista vjeruje da je konačan sud kod Boga i od Boga, kao i to da su milost i ljubav kod Boga neopisivi i neshvatljivo veliki. Zamišljam da visim na križu (ovo nije bogohuljenje, jer svi mi imamo neke križeve) i kažem: ”Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine”. Tako valja reći i onima koji viću ZDS i oni koji crtaju murale Mladiću ili skandiraju ”Noć, žica, Srebrenica”, ”Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine”. S time da smo tu i vi i ja, kao novinari, da pokušamo raščlaniti stvari, sine ira et studio.

(Prenosimo s Dalmatinskog portala).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora