Štrajkaško ribanje i ribarsko prigovaranje

Štrajk zaposlenika ZET-a i Gradske čistoće s pravom ovih diže prašinu na portalima i oko njega se, očekivano, vode žestoke polemike. Kao sindikalna povjerenica školskog sindikata, koji je dao punu podršku sindikatima ZET-a i Čistoće, prije svega, moram reći da uvijek podržavam borbu za bolje radne uvjete.

Argument da KV radnici navedenih poduzeća imaju bolju plaću od učitelja i odgojitelja početnika a vozači s dodacima za noćni rad, bolju od medicinskih sestara s dodacima za noćni rad, nije argument za osporavanje štrajka. Jer, uvijek će neki u nekim službama imati manje. To više govori o tome kako država i društvo percipiraju važnost stvaranja znanja i brige o zdravlju i pripadajući ugled tj. meritokraciju.

Međutim, ono što jest razlog za osporavanje štrajka koji većina građana navodi jest svakako nepoštivanje strogih preduvjeta o organizaciji štrajka kao krajnje mjere, jer da bi štrajk bio zakonit ti uvjeti se moraju ispoštovati.

Jednostrani prekid arbitraže o nužnim poslovima i broju radnika potrebnim za to i paralelno pokretanje štrajka prije nego se arbitraža izmjestila na sud i definirala nužni broj djelatnika za minimalnu uslugu, nije razlog za proglašenje štrajka nelegalnim, ali tu ima više elemenata – primjerice činjenica da je kolektivni ugovor istekao prije 6 mjeseci, nije sad neka dramatična situacija jer prava iz starog ostaju na snazi.

No i tu postoji kvaka, zakonska – do donošenja novog KU treba vladati ”socijalni mir”, što ne znači izostanak akcija upozorenja, no radikalni štrajk s potpunom blokadom prijevoza i komunalnih usluga teško može ući u tu kategoriju. 

Za mene je više je nalik reketu koji provodi  N’draghanta i njena poduzeća prema gradu Napulju kada potpuno obustave odvoz ako se ne ispune njihovi uvjeti. 

Jer u svemu, postoji odgovornost prema građanima koji te – kroz porez i prirez i plaćaju. Svako poduzeće zna da ako želi imati veće rashode, mora povećati i prihode. I to ne samo na način da reketari poslodavca, koji jedino može – dalje reketariti građane povećanjem poreza i prireza.

A ZET je vječni gubitaš, već ga se 36 godina dotira, i evo njih na svakom rebalansu proračuna, kao krpelja na koži, bez da se imalo dovodi u pitanje rad uprave javnog poduzeća koje tri desetljeća posluje s gubitkom.

To nije učinila niti jedna gradska vlast, pa neće ni ova.

U uređenim državama, postoji odgovornost gradske vlasti prema biračima da sanira gubitak. Može se sanirati gubitak jednom, dvaput, hajde i triput, no onda je nužno kao i u bolnicama gubitašima, preispitati model upravljanja ravnatelja i upravnih vijeća – i po potrebi zaposliti vanjsku upravu eksperata za krizno upravljanje koja će napraviti restrukturiranje modela poslovanja i raspustiti dosadašnju upravu.

Problem koji ja, kao sindikalistica imam, i zbog čega je moj stav različit od podrške koju je formalno izrazilo vodstvo našeg sindikata je  upravo ovo što sam navela – jednostrani prekid arbitraže i proizvoljno odlučivanje čelnika sindikata o 1,5 posto djelatnika potrebnih za nužno funkcioniranje komunalnih službi i prijevoza, zbog čega konkretno, nisu utvrđeni minimalni operativni uvjeti za nužnu uslugu te su ranjive kategorije koje nemaju za svakodnevni taksi a ne mogu pješačiti niti voziti bicikl, kao starije osobe, pacijenti koji moraju stići do bolnice.

U posebnim školama, roditelji djece s razvojnim teškoćama nižeg socijalno-ekonomskog statusa, koji putuju često i iz prigradskih naselja, ili sv. Klare, nemaju kako dovesti djecu u školu. Pola mog razreda ne dolazi na nastavu – jer nema kako.

Kao sindikalistica uvijek sam, kažem, za borbu i pregovore za bolji položaj radnika. No, isto tako, oni koji se bore, trebaju pokazati poštovanje prema korisnicima svojih usluga, i ne ostaviti ih na cjedilu bez nužnog minimuma.

Isto tako, potrebno je, sindikalnom vodstvu malo smisla za realnost života hrvatskih građana koji su korisnici njihovih usluga – ne samo umirovljenika i OSI koji nemaju kako doći do nužne usluge jer ne mogu izdvajati svaki dan za taksi, nego i svih učitelja, odgojitelja, medicinskih sestara, djelatnika hitne pomoći, koji za razliku od djelatnika Holdinga nemaju pravo na beneficirani radni staž, niti im je itko ikada ponudio indeksiranje plaća s inflacijom – a moraju stići na posao.

Kad pokažeš bešćutnost prema tim kategorijama svojih sugrađana koji trebaju nužni prijevoz, teško je očekivati podršku javnosti. Neovisno o mogućoj političkoj pozadini štrajka, izostanak svake empatije kod štrajkaša je meni ključan razlog zašto takav štrajk ne podržavam.

Da bude jasno: osnovna plaća, dakle početnička, bez dodataka u Čistoći je 1069EUR, što nije puno. No istu plaću imaju i njegovatelji u ustanovama s djecom s najvećim razvojnim teškoćama.

Prosječna pak neto plaća komunalnog djelatnika s duljim stažem i odbicima za uzdržavane članove obitelji je 1640 eura koliko i nastavnika s 15 godina radnog staža, i medicinske sestre kroz čije ruke svakodnevno prođe i stotinjak pacijenata i od koje se traži permanentno stručno usavršavanje, edukacija, osim studija -cjeloživotna koju boduje komora ili gubi licencu.

Ne kažem da je to puno za fizički rad na kamionima koji kupe smeće, nego da svi ostali imaju premalo. Djelatnici Hitne koji nemaju pravo na štrajk, jer imaju sudsku zabranu što je i logično jer se njihov neizlazak na intervenciju mjeri u ljudskim životima, s pravom se pitaju kako da se oni izbore, ne za veću plaću, jer ne traže više novaca, nego da im se beneficiranim stažem prizna rad u noćnim smjenama i dugotrajni psihički stres kojem su izloženi u hitnim procedurama spašavanja života.

Kažem, svatko ima pravo boriti se za bolje radne uvjete. No kad sindikalno vodstvo izgubi pojam o realitetu u kojem žive njihovi sugrađani, i ne osigura minimalnu uslugu u domeni ostalih ljudskih prava, pravo na pristup zdravstvenoj usluzi, školi, radnom mjestu, naravno da ne može dobiti simpatiju sugrađana. Jer pravo na štrajk nije jedino pravo.

Da, poslodavac je zakasnio sa iznošenjem zahtjeva za osiguranjem nužne usluge, no to nije i ne može biti razlog za tako radikalan štrajk bez imalo empatije prema ranjivim skupinama u društvu.

Potpuno se slažem, kao sindikalistica, da se za radna prava treba boriti. No, ako je jedini kriterij vrednovanja nečijeg rada, stručnosti i zalaganja – ono za što se neka skupina sama uspije izboriti kao društvo smo potpuno bez kriterija.

Jer pokazujemo da ne cijenimo one koji svakodnevno spašavaju živote, koji imaju sudsku zabranu štrajka, i u svoje su školovanje uložili i ulažu ogroman trud, da ne cijenimo one koji znanje stvaraju i one koji nemaju visoku stručnu spremu ali svakodnevno rade najteže poslove u brizi oko nemoćnih osoba koje se same ne mogu nahraniti ni presvući.

Društvo u kojem si plaćen onoliko koliko se izboriš radikalnim mjerama koje ozbiljno interferiraju s ostalim ljudskim pravima – inače ćeš biti potplaćen, nije društvo nego savana. A zakon savane ne mogu podržati, ni u sindikalnoj borbi.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mafijaši i njihovi barjaktari: s desna na lijevo
    •  Sveti Benedikt i svetost gostoprimstva
    •  Kad dođeš, pričat ćemo o Slavenki
    •  Matoš i žilavi barbarizam u Hrvata
    •  Thompson kao ideološka ''Vegeta''
    •  Sindikalno proljeće na Europskom trgu
    •  Kako Vlada lažira socijalni dijalog
    •  Slučaj Sandra Vukovića: novinarstvo kao politički aktivizam
    •  Božić u ugljenim zjenama
    •  Zbogom, zagrebački Lever House

> Svi tekstovi ovog autora