novinarstvo s potpisom
Može li se iznaći nekakva mjera hrvatskog beznađa? Ako i ne može, siguran sam da bi se ono nekako ipak dalo premjeriti. Jedan od alata na raspolaganju od velike je pomoći – to su ona dvadeset godina zakašnjela javna priznanja što se tu i tamo čuju od rukovodećih državnih hadezeovih kadrova s početka devedesetih.
U zadnje vrijeme takva se priznanja sve češće mogu čuti; da li zbog nekakve osobne političke pragme ili zbog straha što odgovornima u kosti tjera vlastita savjest, to ne znam. Priznanje glasi otprilike ovako: Tuđman (čitaj: HDZ) je zaslužan za stvaranje države, ali nije odgovoran za pljačkašku pretvorbu i privatizaciju koja je uslijedila.
Posljednje u nizu takvih priznanja izašlo je iz usta (ne znam da li je prethodno prošlo i kroz njegovu savjest, premda čisto sumnjam) čovjeka onomad na najvišim rukovodećim funkcijama, svjedoka vremena, sudionika državotvornih odluka koje su postavile temelj i oblikovale stvarnost naše državne zajednice zajedno sa životima svih njenih građana, kompilatora Ustava RH Vladimira Šeksa.
U nekoj drugoj, u skladu sa zakonom organiziranoj državi, možda bi takva priznanja bila okidač za pobunu, građanski neposluh, narodnu revoluciju… zahtijevala bi se odgovornost sad i odmah. Nažalost, mi kao društvo nemamo tu svijest, kod nas je takva, širokih razmjera reakcija koja obrat znači, nezamisliva. To ipak ne znači da su takva priznanja suvišna.
Dapače!
Na izrazito egzaktan način ona odražavaju svu otuđenost i svekoliko posrnuće naše zajednice, još važnije, našeg zajedništva. Zašto pristajemo na zajedništvo do te mjere izopačeno? To se pitanje kod nas prometnulo u pitanje svih pitanja. Kao društvo sebi čak i postavljamo to pitanje, ali se u pogledu odgovora, a svi ga znamo, evo se i javno izgovara, pravimo mutavi.
Dakle, naočigled svih, urbi et orbi, u razgovoru za Novu TV priznao je Šeks kako ipak: ”sve nije bilo savršeno”. Te dalje: ”Što se tiče unutrašnje politike, tu je bilo velikih propusta i promašaja, posebno u ostvarivanju pravne države, borbe protiv korupcije, kriminala, socijalne pravde – to je već druga stvar”, veli Vlado Šeks.
Naravno da je to za Šeksa ”druga stvar” jer njega se to ne tiče. On se našao s ove strane, on je kao rukovodeći državni funkcionar na određeni način itekako sudjelovao u tim ”velikim propustima i promašajima, posebno u ostvarivanju pravne države, borbi protiv korupcije, kriminala”, ali, naravno, u tim ”propustima i promašajima” nije ostao materijalno zakinut poput stotina hiljada ostalih građana koji se danas utapaju u moru hrvatskog beznađa.
Na neki način ova njegova objava zvuči i kao osobno priznanje.
U istom razgovoru Šeks također kaže kako ”prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman nije u deset godina kiksao ama baš ni u čemu, ni u jednoj strateškoj odluci ni promišljanju. Vodio je ispravnu politiku koja je dovela do stvaranja slobodne i suverene Republike Hrvatske.”
Poncijepilatovska je to gesta, a ima opravdati sve državnih razmjera kriminalne ”propuste i promašaje”. Drugim riječima, državni rukovodioci prisvajaju povijesne zasluge za državotvorstvo kako bi izvršili apologiju državotvornog kriminala.
Na ovom mjestu nazire se jedna izrazita povijesna sličnost: onako kako je HDZ dijelio društvenu imovinu, tako je i Pavelić dijelio hrvatski teritorij. Kontinuitet je vidljiv.
Možda bi se netko politički svjestan ovdje zapitao: čekaj malo, u redu, napokon smo crno na bijelo međunarodno priznati kao država, ali što ja kao građanin imam od države na papiru ako je ”velikim dijelom” njezin sadržaj otuđen, pokraden, otet, opljačkan… i to prema otvorenom priznanju jednog od njezinih čelnih ljudi.
Pa to su sastavni dijelovi države, a ako se država svjesno, na kriminalan način odrekla svojih egzistencijalnih dijelova namijenjenih svima kako bi iste predala u ruke odabranim pojedincima, pa onda to i nije država svih, nego samo onih pojedinaca koji su plijen zvan Republika Hrvatska između sebe i podijelili.
Nadalje, zar to ne čini ništavnim društveni ugovor među ljudima, njezinim građanima, među nama koji činimo i jesmo ta država?
Shodno tome, zar to ne čini ništavnom Republiku Hrvatsku kao takvu?
Vidimo da je proces pretvorbe i privatizacije zapravo bio kamen temeljac u dugotrajnijem činu razgradnje državotvornih sastavnica u režiji HDZ-a, jer društveno generirano i akumulirano bogatstvo valjda je jedan od takozvanih egzistencijalnih sadržaja svake države?!
Ta moraju ljudi od nečega živjeti! Na sreću po HDZ, nije to bilo samo razdruživanje svih državnopravnih sveza s Jugoslavijom, kako je to tada izgovorio upravo Šeks, bilo je to i raskidanje svih (državno)pravnih sveza i sa egzistencijalnim sadržajima vlastite države – put raskrčen za kriminalnu preraspodjelu društvene imovine i bogatstva sukladno hadezeovoj samovolji.
Čini se da smo pomalo zaboravili što država zapravo jest i zašto postoji? Kakav je to politički entitet putem kojega se pojedinac udružuje s mnoštvom u jedno zajedništvo višega reda?
Dobro se podsjetiti. Odnos pojedinca i mnoštva omeđen je težnjom ilitiga voljom da ono što čovjek kao jedinka možda i nije u mogućnosti ostvariti to pokuša u zajedništvu s drugim jedinkama, uvažavajući puninu postojanja drugoga kao vlastitu.
”Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može!” glasi refren iz pjesme ”Himna za drugara” Drage Britvića, koja u sebi zrcali suštinski način čovjekova postojanja, smisao ljudske društvenosti, onaj aristotelovski način bivanja čovjeka kao bića zajednice, bića zajedništva.
Čovjeku, da bi nastao novi čovjek, potreban je drugi čovjek. Bez Drugoga ne bi bilo ni nas.
Dakle, ljudski DNK postojanja je zajedništvo kao takvo i baš zbog toga dužnost je svakoga tko u zajedništvu sudjeluje da su-djeluje prema općem dobru, prema dobru Drugoga. Da se prema Drugom odnosi kao prema Sebi, e, to je poželjan put u zajedništvo!
Čovjek biva u savezu s drugima ne zato jer mu zadatost društva postavlja granice iz kojih on ne može van, već je čovjek sam, na pravdi vlastite i volje drugih, generirao društvo, to jest zajedništvo višeg reda kao pretpostavku koja ima omogućiti dostojanstveniji život, kreirati uvjete putem kojih će pojedinac biti u stanju prosperirati, činiti boljim sebe kako bi onda oplemenio i to zajedništvo, to društvo te sve one ostale dužnosti koje se tiču općeg dobra.
Ukratko, kako bi izgradio siguran prostor za sve građane i buduće naraštaje usmjeravajući društvo na put koji se kolektivno ćuti kao napredak u odnosu na već dosegnuta postignuća.
Ono što je pojedincu nedostižno u zajedništvu s drugima najednom je dohvatljivo. Tako se na životu ostaje dok smo tek bespomoćne bebe, u zajedništvu se i porodica tako stvara, i kuća se tako gradi, kroz školu se tako usvaja znanje, orkestrom na takav način ravna dirigent, tako je bolesniku potreban doktor… raditi protiv zajedništva znači raditi na svoju štetu, na štetu zajedništva kojeg smo dio.
Pored Šeksovih izgovorenih riječi prošlo se ”k’o pored turskog groblja”, kao da ih je izgovorio nekakav redikul, netko tko sipa gluposti toliko česte da ih više nitko ne doživljava.
Nažalost, HDZ se prečesto volio postavljati mimo zakona. Zaklon im je bila država u ratu. Danas su u zaklonu hrvatskog beznađa čiji su istinski (državo)tvorci.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.