Dvadeset obilježja neofašizma u Hrvatskoj

Usprkos optimizmu Petog samita zapadnog Balkana, održanog nedavno, 10. srpnja u Londonu, situacija u regiji rapidno se pogoršava.

Odnosi između država u regiji  na najnižoj su točki od kraja rata 1995. godine. Šefovi država razmjenjuju primitivne i ratoborne poruke i odbacuju dijalog, jača populizam, a s njime i fašizam ispod žita buja kroz simboliku, mistiku, viktimološku revendikaciju, nastavak ratova kroz sportski agonizam i eskalaciju militarističke retorike.

Međutim, zahlađenje između Hrvatske i Srbije nije plod samo klimatskih promjena i ”trumpizma” ili pak neraščišćenih računa iz prošlosti već i novog vala populizma koji sa sobom valja revival fašizma.

Odnosi između država u regiji na najnižoj su točki od kraja rata 1995. godine. Šefovi država razmjenjuju primitivne i ratoborne poruke i odbacuju dijalog, jača populizam, a s njime i fašizam ispod žita buja kroz simboliku, mistiku, viktimološku revendikaciju, nastavak ratova kroz sportski agonizam i eskalaciju militarističke retorike

Još je 2012. godine Robert Paxton, jedan od ponajboljih svjetskih eksperata za fašizam (njegovu knjigu ”Anatomija fašizma” tiskao je nakladnik TIM Press iz Zagreba), upozorio da radikalno desničarski pokreti u postkomunističkim zemljama jačaju nakon zbrkane demokratizacije i koruptivne privatizacije, tako da oživljavaju fašističke ideje, mitovi i simbolika iz prošlosti koji se kombiniraju s novim autoritarnim ponašanjem političkih lidera, medijskim manipulacijama i ekonomskim nejednakostima koje rađaju gnjevne, razočarane i  ogorčene koji postaju lak plijen populističke retorike.

U Hrvatskoj je stvar već postala očita. Oklijevanje vodećih političara da raskrste s genocidnom ustaškom prošlosti, toleriranje ustaške simbolike i poruka, militarizacija zemlje i popuštanje pred kršćanskim militantnim fundamentalizmom baca Hrvatsku natrag u balkansku kaljužu.

Za razliku od zapadnih demokracija hrvatski je neofašizam razvio svoju specifičnu mitologiju kroz povijesni revizionizam Drugog svjetskog rata i kroz glorifikaciju Domovinskog rata bez suočavanja s ratnim zločinima počinjenim s pretekstom oslobađanja vlastitih teritorija i izgradnje vlastite države.

Sve se više obilježja ur-fašizma, vječnog fašizma kako ga je nazvao Umberto Eco, pojavljuje u životu hrvatskog društva. Nije dovoljno samo ukazati na povijesni revizionizam, negiranje ratnih zločina u daljnjoj i bližoj prošlosti i uopće negacionizam fašističkih epifenomena, već je potrebno razotkriti pojavne oblike neofašističkog modusa operandi.

Zato moramo, hic et nunc, razmotriti koja su to univerzalna obilježja fašizma da bismo ih znali prepoznati u našem društvu i u našoj bližoj okolici. Mislim možemo nabrojiti dvadeset općenitih obilježja neofašizma koji su prisutni i u hrvatskom kontekstu.

Prvo je obilježje povijesni revizionizam fašističke prošlosti i negacionizam ratnih zločina i kršenja elementarnih ljudskih prava ”naše strane”.

Drugo je obilježje izraženi nacionalizam – osjećaj hiperpatriotizma, koji se manifestira kao prezir i mržnja prema drugim narodima i uzdizanje vlastitog naroda kao posebnog, kao naroda više kulture.

Treće je obilježje neofažizma rasizam, iracionalna mržnja prema drugim rasama kao manje vrijednim, a što se vidi i u tretmanu migranata i u odnosu prema islamskom svijetu.

Četvrto je obilježje ksenofobija, strah od stranaca i mržnja prema strancima, bili oni migranti ili dolazili s istoka, iz susjednih zemalja regije.

Oklijevanje vodećih hrvatskih političara da raskrste s genocidnom ustaškom prošlosti, toleriranje ustaške simbolike i poruka, militarizacija zemlje i popuštanje pred kršćanskim militantnim fundamentalizmom baca Hrvatsku natrag u balkansku kaljužu

Peto je obilježje autoritarizam, hijerarhija autoriteta i kult karizmatičnih vođa naroda, bilo u liku partijskih hijerarha ili pak legitimno izabranih državnih poglavara.

Šesto je obilježje fašizma radikalno državotvorstvo: država je sve, pojedinac je ništa, a država kao najviših oblik organizacije nacionalnog duha je najveća vrijednost kojoj se svi moraju podvrgavati.

Sedmo je obilježje kolektivizam: individuum, pojedinac ne znači ništa i zato Naciju i Državu ne zanimaju individualne sudbine, posebno ”gubitnika” u tranzicijskom procesu.

Osmo je obilježje patrijarhalizam, apodiktična glorifikacija tradicionalnih vrijednosti kao što su obitelj, rod, pleme povezanih uz fundamentalistički interpretirane religiozne kanone.

Deveto je obilježje nasilje i socijalni darvinizam: u društvu mogu preživjeti samo jači, a slabiji, pojedinci i manjine, osuđeni su na propast.

Deseto je obilježje militarizam: veličanje vojske, policije, aparata sigurnosti i obožavanje oružja.

Jedanaesto je obilježje netolerancija prema drugome, prema svemu onome što odskače od ujednačenog prosjeka, od onoga što je različito od pretpostavljenog ”ideal-tipa” pripadnika nacije.

Dvanaesto je obilježje odbacivanje multikulturalizma i uopće dijaloga s drugim kulturama.

Trinaesto je obilježje radikalni populizam, podilaženje takozvanom običnom čovjeku kojemu se podilazi demagogijom i propagandom.

Četrnaesto je obilježje protivljenje građanskoj kulturi i kulturi političkog građanstva, kojemu se suprotstavljaju takozvane neiskvarene idilične vrijednosti seoskog, prirodnog života.

Sve se više obilježja ur-fašizma, vječnog fašizma kako ga je nazvao Umberto Eco, pojavljuje u životu hrvatskog društva. Nije dovoljno samo ukazati na povijesni revizionizam, negiranje ratnih zločina u daljnjoj i bližoj prošlosti i uopće negacionizam fašističkih epifenomena, već je potrebno razotkriti pojavne oblike neofašističkog modusa operandi

Petnaesto je obilježje antiintelektualizam: intelektualci su smutljivci, oni samo narušavaju jedinstvo ili zajedništvo naroda i njegovih vođa i unosi dileme i sumnju u jedinstvo nacionalnog bića.

Šesnaesto je obilježje medijska manipulacija i stvaranje eskapističke masovne kulture koja treba prikriti proces uspostave represivne komunikacije koja stvara “neprijatelje naroda” i “izdajice najvećih svetinja”.

Sedamnaesto je obilježje uskrsnuće jednoumlja i odbacivanje stranačkog pluralizma u korist jedne nacionalne stranke, jedinog interpreta nacionalnog bića i njegovog zajedništva.

Osamnaesto je obilježje glorifikacija fizičke snage, tjelesne superiornosti i spremnosti za sukob, makar i kao sukob s navijačima drugih nacija u sportskim antagonističkim nadmetanjima, surogatima realnog rata.

Devetnaesto je obilježje militantni religiozni fundamentalizam i odbacivanje modela laičke države i sekularizacije politike.

Dvadeseto je obilježje, konačno, rat svih protiv sviju, zatvaranje granica i dizanje zidova prema svim drugima i autoreferencijalnost, samodovoljnost i samozadovoljnost koja vodi u autarhiju i kompleks inferiornosti.

    •  Karnevalski kič ocvale monarhije
    •  Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
    •  Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
    •  Korak pred nuklearnu katastrofu
    •  Ukrajina, godinu dana kasnije
    •  Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
    •  Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
    •  Kako da se odužimo Sloveniji?
    •  Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
    •  U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam

> Svi tekstovi ovog autora