Dylanov Nobel i intelektualna moć razlikovanja

Bob Dylan je dobio Nobelovu nagradu. Za književnost.

Volim Dylana, ali primam vijest s pomiješanim osjećajima i moram napraviti izbor između dva stava i načina razmišljana.

Prvi je ubuduće prekrižiti i zaboraviti Nobelovu nagradu za književnost kao važnu, pouzdanu i vjerodostojnu točku otkrivanja i vrednovanja dostignuća ljudskog duha na polju slova.

Ali, vidite, to bi bila nepametna i neinteligentna reakcija kakva ne priliči razmišljanju o bilo čemu, a ponajmanje o intelektualnim stvarima umjetnosti i kulture.

Druga mogućnost jest prihvatiti i prilagoditi se stvarnosti i vremenu koje otpuhuje granice između kulture i pop-kulture. Ta su se dva područja oduvijek barem svojim rubovima dodirivala i prožimala razmjenjujući odjeke i utjecaje.

Malo ću, ali samo malo pretjerati ako napišem da se nekada znalo tko svira i pjeva u Vatroslavu Lisinskom, a tko u vatrogasnom domu. Znalo se u koju knjižaru ići po koju knjigu i kakvo se štivo kupuje na kiosku. Danas se sve prodaje u istom globalnom “megastoru”, bofl i skupocjenosti razbacani su i pomiješani po svim odjelima i rubrikama, a Trump je u finišu predizborne utrke za mjesto predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

Volim Dylana, ali primam vijest s pomiješanim osjećajima i moram napraviti izbor između dva stava i načina razmišljana. Prvi je ubuduće prekrižiti i zaboraviti Nobelovu nagradu za književnost kao važnu, pouzdanu i vjerodostojnu točku otkrivanja i vrednovanja dostignuća ljudskog duha na polju slova… Druga mogućnost jest prihvatiti i prilagoditi se stvarnosti i vremenu koje otpuhuje granice između kulture i pop-kulture

“The Times They Are a-Changin’” – pjesma je koju je Dylan ispjevao prije više od pola stoljeća, jedna od himni uz koju je jedan naraštaj mijenjao svijet.

Razmislite prije nego odbrusite (neinteligentno i neintelektualno generalizirajući) da se ništa nije promijenilo. Duh vremena i duh slobode u ljudima, osvojena ljudska prava, solidarnost, humanizam iznad religija (Imagine!), sve smo to naslijedili, ma koliko da nam je baština danas oronula, rasprodana, zapuštena i porušena. U svakom slučaju, s velikom znatiželjom očekujem govor Boba Dylana u Stockholmu. Ili pjesmu.

Nego, ja bih zapravo ovdje o nečem drugom što nam je u ovakvim vremenima osobito potrebno: o divnoj ljudskoj intelektualnoj moći razlikovanja.

Ako ne znamo što je što i tko je tko, ako ne znamo razlikovati stvari koje su samo naoko slične, ako ne razaznajemo ljudska lica od prevarantskih maski, onda ne možemo ni valjano birati i donositi odluke. Od onih svakodnevnih nebitnih, do onih o kojima ovisi budućnost kulture i civilizacije.

Poslužit ću se primjerom dviju pjesama daleko manje poznatih u odnosu na Dylanove.

Obje su kratke i obje su napisane o Josipu Brozu Titu u vrijeme dok je šef socijalističke jugoslavenske države i njene jedine partije bio živ, zdrav i moćan.

Prvu nalazim u knjizi “Usavršavanje pogrešaka” (Dora Krupićeva, Zagreb, 1994) koja donosi izabrane kolumne Branimira Donata. U kolumni objavljenoj u 210. broju tjednika Globus 16. prosinca 1994. Donat navodi pjesmu koja je svojedobno, pod naslovom “Novogodišnja noć”, objavljena u publikaciji “Tito piscima, pisci Titu”:

U mojoj sobi je mrak,

Ožiljak gori u mesu,

U mojoj sobi je topla,

Topla noć…

Iz tame klija

Žuto svjetlo radija

I zvoni Titov glas.

I one nas davne noći

Vodio ovaj glas.

Autor pjesme je Slobodan Novak, a Donat u to ratno vrijeme ne iskopava njegov pjesmuljak iz čiste zlobe ili lustracijskog bijesa prema uvaženom akademiku, nego zato što se dotični već tada naveliko bavio denunciranjem drugih, te s državotvorno-domoljubne pozicije mjerenjem hrvatstva svojih kolega.

“The Times They Are a-Changin’” – pjesma je koju je Dylan ispjevao prije više od pola stoljeća, jedna od himni uz koju je jedan naraštaj mijenjao svijet. Razmislite prije nego odbrusite (neinteligentno i neintelektualno generalizirajući) da se ništa nije promijenilo. Duh vremena i duh slobode u ljudima, osvojena ljudska prava, solidarnost, humanizam iznad religija (Imagine!), sve smo to naslijedili, ma koliko da nam je baština danas oronula, rasprodana, zapuštena i porušena

Pošto je, kao član hrvatskog izaslanstva na 61. svjetskom kongresu PEN-a u Pragu, postao metom Novakova pera, Donat se samo brani, pa podsjeća i na akademikovo članstvo u KPJ/SKJ, kao i na njegove pamflete kojima je pred svijetom branio čast i ugled jugoslavenskog narodnog heroja Laze Vračarića, nakon što je dotičnoga njemačka policija uhitila kao udbaškog likvidatora hrvatskih emigranata.

Branimir Donat, koji je kao Tvrtko Zane iskusio jugoslavenski sud i zatvor, opisao je u kratkim crtama put Slobodana Novaka od komunista do nacionalista i klerikalca. Slobodan Novak (1924-2016) umro je kao ikona hrvatske kulturno-revolucionarne desnice, a Branimir Donat (1934-2010) kao jedan od hrvatskih idealista razočaranih realizacijom svog ideala.

U takve spada i Vjenceslav Čižek (1929-2000), Hrvat iz Boke, koji je sa sobom na studij u Beograd donio koferčić pjesama. Saznao sam njegovu priču iz članaka i knjiga Milorada Popovića (“Čovjek bez lica”) i Marka Vešovića (“Špijun iz Pipera”). Obojica pišu o tome kako je među Čižekovim pjesmama bila i jedna satirična, pod naslovom “Glava”:

Svatko od nas po glavu da ima,

s kojim to pravom?

Priznajte sami, sasvim je dosta

narod sa jednom glavom!

Čižek je zbog te pjesme osuđen na svoju prvu robiju. Tamo ga je otpravio čovjek koji ga je u Beogradu bio primio za sustanara, a onda mu prekopao prtljagu, pa s rukopisom “Glave”, prepoznavši u njoj Tita, otišao pravo na policiju. I još mu kasnije dosolio kao svjedok na sudu.

Branimir Donat, koji je kao Tvrtko Zane iskusio jugoslavenski sud i zatvor, opisao je u kratkim crtama put Slobodana Novaka od komunista do nacionalista i klerikalca. Slobodan Novak (1924-2016) umro je kao ikona hrvatske kulturno-revolucionarne desnice, a Branimir Donat (1934-2010) kao jedan od hrvatskih idealista razočaranih realizacijom svog ideala

O Čižeku sam već pisao, ali tada nisam naveo ime njegovog denuncijanta. Bio je to Jevrem Brković, onaj isti kojem je, kao crnogorskom disidentu, Franjo Tuđman u Hrvatskoj, Vešovićevim rječima, “objavio dobar konjski tovar knjiga”, a i danas pretendira na naslov “Najvećeg Živućeg” u svojoj maloj domovini. Čižek je umro zaboravljen u Njemačkoj.

Svi spomenuti bili su, ili još jesu, ljudi slova, pisci, pjesnici, intelektualci. Ali, na ovim primjerima vidite kako je zapravo lako razlikovati ljude od režimskih podrepina. Svih režima.

A zašto ja vjerujem Donatu, Čižeku, Vešoviću i Popoviću, a ne Novaku ili Brkoviću? E, pa rekao sam vam, u ovakvim je vremenima osobito važna intelektualna moć razlikovanja.

I barem mrvica poštenja.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora