Edward Snowden – Zviždanjem protiv masovnog nadzora

Nakon[i] terorističkih napada 11. rujna 2001. godine tadašnji predsjednik SAD-a George W. Bush izvršnom naredbom odobrio je Predsjednikov program nadzora (PSP) koji je NSA (Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji) omogućio presretanje telefonske i internetske komunikacije između SAD-a i inozemstva te, još važnije, dopuštao da to obavlja bez ovlaštenja Suda za inozemni obavještajni nadzor.

Grupa zviždača iz NSA i Ministarstva pravosuđa razotkrila je neovlašteno prisluškivanje (što je New York Times objavio 2005. godine) te je Bushova administracija, uslijed javnog pritiska i osporavanja ustavnosti PSP-a na sudovima, tvrdila kako je program istekao 2007. godine. To, međutim, nije bila istina jer je Kongres u nastavku Bushove administracije donio propise koji su retroaktivno ozakonili PSP. Bitno je naglasiti da je na taj način, uz već navedeno, NSA dobila političku dozvolu da neovlašteno prikuplja pozive i internetsku komunikaciju i unutar samog SAD-a. Administracija Baracka Obame samo je preimenovala i ponovno odobrila programe povezane s PSP-om.

Edward Snowden, zaposlenik CIA-e od 2006. do 2009. godine i NSA od 2009. do 2013. godine, posumnjao je u istinitost službenog izvješća koje je pokrivalo opisani program nadzora i prateću legislativu odnosno izostanak iste kada se ne uzme u obzir izvršna moć predsjednika. Snowden je uskoro sasvim slučajno, nakon što je netko pogreškom ostavio kopiju izvješća na sustavu kojem je on kao sistemski administrator mogao pristupiti, došao do klasificirane inačice izvješća. U njemu se nalazio “potpuni opis najtajnijih programa nadzora … upotrijebljenih za kršenje zakona SAD-a i prekoračenje Ustava SAD-a”.

U klasificiranoj verziji izvješća, NSA je ukazivala na potrebu za masovnim prikupljanjem internetskih komunikacija: “Brzina i volumen suvremenih komunikacija pregazili su i prerasli američke zakone – nijedan sud, pa ni tajni, nije mogao donositi individualno ciljane naloge dovoljno brzo da održi korak s količinom skupljenih informacija…” Kodno ime za program masovnog prikupljanja internetskih komunikacija bilo je STLW (skraćenica od Stellarwind).

Prema Snowdenu, Stellarwind je bio najvažniji dio PSP-a i utjelovljivao je promjenu paradigme koja je počela tretirati privatne internetske komunikacije građana kao potencijalan izvor signalnih obavještajnih podataka. Posebno je potrebno istaknuti da je iz dokumenta bilo vidljivo kako je program STLW redefinirao pojmove prikupiti i dobaviti: “Stajalište vlade bilo je da NSA može bez dobivanja ovlaštenja prikupljati sve komunikacije koje poželi jer bi se pravnim rječnikom moglo reći da ih je prikupila i dobavila tek kad bi ih potražila i izvukla iz svoje baze podataka.”

To je značilo da će se podaci smatrati dobavljenima tek kad će biti upotrijebljeni. To je istovremeno značilo da su mogli ostati nedobavljeni cijelu vječnost kao sirovi podaci koji čekaju obradu ili kako Snowden to tumači: “U bilo kojem trenutku u budućnosti vlada je mogla prokopati kroz osobne komunikacije svakoga koga je htjela osumnjičiti za neki zločin (a svačije komunikacije sadržavaju dokaze o nečemu).”

Primarni cilj Stellarwind programa nije nadzor samog sadržaja komunikacija što na prvi pogled može djelovati iznenađujuće. Snowden pojašnjava: “Istina je da sadržaj naših komunikacija rijetko otkriva toliko koliko otkrivaju njegovi drugi elementi – nepisane, neizgovorene informacije koje mogu otkriti širi kontekst i obrasce ponašanja.” NSA takve podatke naziva metapodacima.

Metapodaci su podaci o podacima ili, kako ih Snowden opisuje “to su podaci o aktivnostima, svim zapisima o svemu što ste radili na svojim uređajima i sve ono što oni rade sami… Ukratko, metapodaci onome tko vas nadzire priopćavaju gotovo sve što želi znati o vama, osim onoga što vam se doista vrti u glavi”.

Važna razlika metapodataka u odnosu na podatke koji otkrivaju sadržaj jest ta što ovi posljednji nastaju namjerno i svjesno jer sudionik komunikacije zna što govori tijekom telefonskog razgovora ili što piše u e-mailu. S druge strane, nad metapodacima gotovo da i ne postoji nadzor jer oni nastaju automatski.

Snowden primjećuje: “Velika je ironija da zakon, koji za tehnološkim razvojem uvijek kaska barem za generaciju, mnogo više polaže na zaštitu sadržaja nego na njegove metapodatke – dok obavještajne agencije daleko više zanimaju baš metapodaci.”

On ističe kako nadzor više nije povremen i usmjeren na zakonski opravdane okolnosti, već postaje stalna i nekritička prisutnost te upozorava na implikacije takvog stanja stvari: “Kad se sveprisutnost prikupljanja poveže s trajnošću pohrane, jedino što vlast treba učiniti jest da odabere osobu ili skupinu osoba koja će poslužiti kao žrtveni jarac i pokrenuti pretragu.”

Snowden u nastavku opisuje postupak stvaranja arhitekture koja će omogućiti da sustav masovnog nadzora bude još efikasniji. Pri tome on primjećuje spregu između državne vlasti i korporacija koja je utjelovljena u pojmu računalstvo u oblaku: “Imao sam dojam da sve velike tehnološke tvrtke, uključujući i Dell, zapravo izbacuju civilne inačice onoga na čemu sam ja radio za CIA-u: oblaka. Ne sjećam se nijednog koncepta koji je od svih tako oduševljeno prihvaćen. Dell je jednako uspješno prodao oblak CIA-i kao što su ga Amazon, Apple i Google prodali svojim korisnicima.”

Računalstvo u oblaku (cloud computing) razvilo se kao odgovor na pitanje kako pohraniti nepreglednu količinu podataka koju korisnici generiraju svakoga dana. Snowden pojašnjava taj koncept iz gledišta korisnika tako što oblak opisuje kao mehanizam koji omogućava da se njihovi podaci ne obrađuju i pohranjuju na osobnom uređaju nego na nizu različitih poslužitelja koji mogu biti u vlasništvu različitih tvrtki i zaključuje: “Posljedično, vaši podaci zapravo više nisu vaši. Nadziru ih različite tvrtke koje ih mogu iskoristiti u bilo koju svrhu.”

Snowden opisuje kako su se digitalni životi većine američkih korisnika interneta našli u vlasništvu imperijalnog trijumvirata (Google, Facebook, Amazon) te da je američka obavještajna zajednica iskoristila tu činjenicu pristupivši njihovim mrežama izravnim narudžbama skrivenima od javnosti, ali skrivenima i od samih tvrtki. On zaključuje: “Naši su korisnički podaci tvrtkama donosili golem profit, a vlada ih je krala besplatno.”

Snowden opisuje kako je sustav masovnog nadzora djelovao: “Prema članku 215 Patriotskog zakona,… vlada je imala ovlasti zatražiti naloge FISA suda koje su treću stranu (npr. američki telekom) obvezivale na isporuku svega opipljivoga što je relevantno za stranu obavještajnu aktivnost ili terorističke istrage.”

Na temelju sudskih naloga koje je imao priliku proučiti, Snowden zaključuje kako je NSA tu autorizaciju potajno tumačila kao dozvolu za prikupljanje metapodataka koji su prolazili američkim telekomima i to na kontinuiranoj dnevnoj bazi te dodaje: “To je, naravno, obuhvaćalo zapise telefonskih komunikacija između američkih građana što je bilo neustavno.” Pored toga, on opisuje kako je članak 702 FISA-ina Amandmanskog zakona dopuštao nadzor svakog stranca izvan SAD-a za kojega se procjenjuje da bi mogao dostavljati strane obavještajne informacije.

NSA je na temelju Patriotskog zakona izgradila dvije najvažnije metode nadzora internetske komunikacije; program PRISM i upstream collection. Program PRISM omogućio je rutinsko prikupljanje podataka pohranjene u oblaku poslužitelja pružatelja usluga (Microsofta, Yahooa!, Googlea, Facebooka, YouTubea, Skypea, AOL-a, Applea) što je “te tvrtke pretvorilo u svjesne suurotnike”.

Program upstream collection omogućio je rutinsko preuzimanje podataka izravno iz internetske infrastrukture privatnog sektora na temelju alata TURMOIL (obavlja pasivno prikupljanje izrađujući kopiju podataka koji prolaze kroz njega) i TURBINE (zadužen za aktivno prikupljanje): “Ako TURMOIL označi vaš promet kao sumnjiv, prebacuje ga TURBINE-u koji zahtjev preusmjerava na NSA-ine poslužitelje gdje će algoritmi odlučiti koje će programe agencije – zloćudne programe nazvane exploits, upotrijebiti protiv vas. … Kad se exploit nađe na vašem računalu, NSA može pristupiti ne samo vašim metapodacima nego i vašim osobnim podacima. Od tog im trenutka pripada cijeli vaš digitalni život.”

Jedan od najčešćih argumenata kojim se nastoji opravdati postojanje masovnog prikupljanja (masovnog nadzora) jest: “Ako nemam ništa za sakriti, zašto bi me brinulo to što državna vlast ima neograničen pristup mojoj privatnosti?” Snowden se u odgovoru poziva na sentencu summa ius, summa iniuria: “Ekstremna pravda mogla bi postati ekstremna nepravda i to ne samo kad je riječ o težini kazne za kršenje zakona nego i o dosljednosti i temeljitosti kojom se zakon provodi.”

On podsjeća kako svako društvo obiluje nepisanim zakonima za koje se od članova toga društva očekuje da ih poštuju, ali da, s druge strane, postoji mnoštvo pisanih zakona za koje se od nikoga ne očekuje da ih poštuje. Primjećuje da se većina naših života odvija u sivoj zoni: “Nepropisno prelazimo cestu, bacamo obično smeće u kantu za reciklažu, a smeće za reciklažu bacamo u obično smeće, spajamo se na tuđi wi-fi kako bismo s interneta skinuli knjigu koju nismo platili. Jednostavnije rečeno, svijet u kojem se uvijek provode svi zakoni bio bi svijet u kojem bi živjeli samo kriminalci.”

Prema Snowdenu, situacijom u kojoj bi djelovao automatizirani policijski službenik u obliku algoritma koji vreba sumnjive aktivnosti stvorili bi se savršeni uvjeti da vlada uputi sljedeću prijetnju: “Ako ikada prekršiš pravila, upotrijebit ćemo tvoj privatni život protiv tebe”. Pri tome bi banalni razlog (primjerice vožnja biciklom u pogrešnom smjeru na biciklističkoj stazi) mogao poslužiti kao izgovor za progon političkih protivnika ili neistomišljenika.

Nadalje, Snowden tumači da izgovor kako nam privatnost ne treba ili kako je ne želimo podrazumijeva da istovremeno pretpostavljamo kako nitko ne bi trebao ili mogao išta skrivati, npr. useljenički status, nezaposlenost u prošlosti, financijsku prošlost, zdravstveni karton. On nastavlja: “Pretpostavljate da se nitko, uključujući vas, ne bi bunio protiv toga da bilo kome otkrije informacije o svojim vjerskim uvjerenjima, političkim sklonostima i seksualnim aktivnostima jednako ležerno kao što neki otkrivaju filmski i glazbeni ukus ili što vole čitati.”

Napokon, Snowden pojašnjava da se to što nekome nije stalo do privatnosti “jer nema što skrivati” nimalo ne razlikuje od toga kada bismo izjavili kako nam nije stalo do slobode govora jer nemamo što za reći ili kako nas nije briga za slobodu medija jer ne čitamo novine.

Jedan od argumenata kojim se koristila američka vlada kako bi opravdala postojanje tajnih programa prikupljanja jest da su oni bili efikasni u sprječavanju terorističkih napada. Snowden tu tvrdnju dovodi u pitanje: “Vlada preko 20 godina zastupa stajalište da ti programi spašavaju živote. Prvo su govorili da je masovni nadzor spriječio 54 napada u SAD-u, onda je taj broj pao na 7, a onda na 1.

Žalbeni sud SAD-a za deveti okrug je na temelju dostupnih (klasificiranih) dokaza zaključio da narušavanje privatnosti stotina milijuna Amerikanaca koje se događalo tijekom više desetljeća nije napravilo razliku u tome jednom slučaju. Sud je, naime, odlučio da bi čak i slučaju nepostojanja toga programa (masovnog prikupljanja) došlo do otkrivanja te terorističke urote. FBI je već imao sve potrebne dokaze kako bi dobio nalog tradicionalnim putem, a ne kroz nalog izdan od strane FISA suda. Na činjenicu da su vlada i Kongres godinama govorili da je taj program potreban sud odgovara kako je to zavaravajuće što je samo pravnički izraz za to da je vlada lagala.”

Spomenuti Žalbeni sud je u istoj odluci 2020. godine (7 godina nakon što je Edward Snowden 2013. godine zviždao o tajnom masovnom nadzoru od strane NSA) zaključio kako je program nezakonit, kako je povrijedio Foreign Intelligence Surveillance Act te kako je moguće da je bio neustavan. Također, sud je zaključio kako vođe američke obavještajne zajednice nisu govorili istinu kada su u javnosti branili programe masovnog prikupljanja.

Snowden opisuje svjedočenje Jamesa Clappera, nekadašnjeg direktora Nacionalne obavještajne službe, pred Kongresom pod zakletvom 2013. godine: “Na pitanje, “Prikuplja li NSA ikakve podatke o milijunima ili stotinama milijuna Amerikanaca?”, Clapper je odgovorio, “Ne gospodine”, i zatim dodao, “Ima slučajeva da ih je možda nehotice prikupila, ali to nije činjeno namjerno.” Snowden dodaje kako je to bila “drska, besramna laž i to ne samo Kongresu nego i američkome narodu. Mnogo je kongresnika pred kojima je Clapper svjedočio dobro znalo da to što im govori nije istina, no ipak ga nisu htjeli prozvati zbog toga ili su se osjećali pravno nemoćnima da to učine”.

Snowden je bio oštriji po pitanju neustavnosti NSA-inih programa nadzora kada je ustvrdio da su oni neosporno kršili Četvrti amandman američkog Ustava koji štiti “pravo ljudi da budu sigurni u svojim domovima, a njihovi papiri i imovina sigurni od nerazumna pretraživanja i oduzimanja te da se nalozi za to izdaju samo na temelju opravdane sumnje, podržane zakletvom ili izjavom i potanko opisujući mjesto i osobe koje će se pretražiti ili stvari koje će se oduzeti”.

On tumači kako je logično zaključiti da su računalne datoteke, neovisno o njihovu sadržaju, naša inačica papira spomenutih u Ustavu te da to po definiciji podrazumijeva i metapodatke. Kao argument da nalozi nisu bili izdavani na temelju opravdane sumnje Snowden iznosi kako je FISA sud (koji je bio osnovan za izdavanje pojedinačnih naloga) “uvijek bio osobito popustljiv prema NSA-i odobrivši više od 99 % zahtjeva agencije – postotak koji prije ukazuje na formalnost nego na promišljen sudski postupak”.

Snowden ukazuje na temeljni problem u suočavanju s programom masovnog nadzora: “Kad su organizacije civilnog društva … pokušale osporiti NSA-ine aktivnosti na saveznim sudovima vlada se nije branila tezom da su nadzorne aktivnosti zakonite ili ustavne nego je tvrdila da ACLU i njezini klijenti uopće nemaju pravo biti na sudu jer ACLU nije mogla dokazati da su njezini klijenti doista bili nadzirani. Štoviše, ACLU nije mogla iskoristiti parničenje kako bi dobila dokaze o nadzoru, jer je postojanje (ili nepostojanje) tih dokaza bila državna tajna, a informacije dojavljene novinarima nisu se računale.”

To je značilo da za sud mogu biti relevantne samo informacije koje je vlada službeno potvrdila kao javno poznate, a ne one koje su postale takvima nakon što su objavljene u medijima. Time je bilo zajamčeno da nikad neće moći doći do osporavanja zakonitosti djelovanja NSA na javnoj sudskoj raspravi. To jamstvo bilo je dodatno ojačano kada je Vrhovni sud SAD-a prihvatio takvo vladino tumačenje u 2013. godini i odbacio tužbu ACLU-a i Amnesty Internationala protiv masovnog nadzora.

Iz istoga razloga, Snowden se odbija vratiti u SAD na suđenje jer po sadašnjem stanju stvari zaključuje kako ne bi imao osigurano pravo na pošteno suđenje. On opisuje kako bi odmah bio uhićen pod optužbom za kršenje Zakona o špijunaži što bi dovelo do montiranog suđenja na kojem de facto ne bi bila moguća obrana jer bi rasprava o činjenicama relevantnim za njegov slučaj bila zabranjena.

Radi se o tome da Snowdenu na sudu uopće ne bi bilo dopušteno pozivati se na to da su (strogo povjerljive) informacije koje je otkrio novinarima korisne javnosti. S obzirom na strogo povjerljivu narav otkrivenih informacija, američka vlada bi na sudu samo morala dokazati da je on te informacije zaista otkrio novinarima (što ionako nije sporno). Snowden u nastavku podsjeća da bi neminovna kazna bila okrutna jer se za objavu tajnih dokumenata ona penje do deset godina po dokumentu.

Pojašnjavajući svoju motivaciju za razotkrivanje vladinih tajnih programa, što je podrazumijevalo žrtvovanje privatnog, profesionalnog i svakog drugog aspekta života, Snowden se poziva na legislativu koja pruža zaštitu zviždačima: “Zakon je proglasio dužnošću svih osoba zaposlenih u službi SAD-a, kao i svih njezinih stanovnika, da Kongres ili neko drugo odgovarajuće tijelo čim prije informiraju o prijestupima, prevarama ili prekršajima za koje su saznali, a koje je počinio bilo koji dužnosnik ili osoba u službi države.”

Snowden napominje kako prijava nepravilnosti nadređenima u lancu nije bila moguća jer “ne samo da su moji nadređeni bili svjesni onoga što je agencija radila, oni su to aktivno podupirali”. Nastavno na prethodno, on tumači kako su malverzacije u NSA postale toliko okoštale i metastazirane da su “odgovarajući kanali (za prijavu) samo klopka za hvatanje heretika i nezadovoljnika”.

Prema Snowdenu, prijava nepravilnosti uobičajenim (propisanim) putem nije bila moguća i zato se obratio medijima (de facto četvrtoj grani vlasti kako ih naziva). Iz istog razloga, on nudi i svoju definiciju zviždača: “Zviždač je osoba koja je na temelju vlastita iskustva zaključila da je njezin život u sklopu institucije postao neuskladiv s principima razvijenima u – i odanosti koju duguju, širem društvu izvan institucije kojemu bi ta institucija trebala odgovarati. Ta osoba zna da ne može dalje ostati dio institucije i, također, zna da se institucija ne može ili neće ukinuti. Međutim, reformiranje institucije možda je moguće, pa osoba zazviždi i otkrije informacije kako bi potaknula pritisak javnosti.”

Osim potencijalne zloupotrebe programa masovnog prikupljanja u svrhu progona političkih i svakih drugih neistomišljenika, Snowden ističe još jednu prijetnju koju takav mehanizam predstavlja, a to je već spomenuta sprega države s privatnim sektorom u smislu prodavanja privatnih podataka građana tvrtkama koje te podatke potom mogu koristiti za ciljano oglašavanje i posljedično oblikovanje ukusa kod potrošača: “Algoritmi ih analiziraju (podatke) tražeći obrasce uvriježenog ponašanja kako bi predvidjeli ponašanje koje će uslijediti poput neke vrste digitalnog proročanstva… Počnete li kopati po stvarnim tehničkim mehanizmima po kojima se predvidljivost izračunava, shvatite da je primijenjena znanost neznanstvena i pogrešno nazvana: predvidljivost je zapravo manipulacija. Web stranica koja vam kaže da bi vam se, jer vam se svidjela neka knjiga, mogle svidjeti i knjige Jamesa Clappera ili Michaela Haydena, ne nudi vam logičnu pretpostavku nego mehanizam suptilne prisile. Ne smijemo si dopustiti takvo iskorištavanje, iskorištavanje protiv budućnosti.”

Edward Snowden u svojoj knjizi “Trajni zapisi” zaključuje kako bi se privatnost trebala smatrati urođenim pravom svakog muškarca, žene i djeteta i pri tome se poziva na čl. 12. Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine: “Nitko ne smije biti podvrgnut proizvoljnome miješanju u njegovu privatnost, obitelj, dom ili korespondenciju… Svatko ima pravo na pravnu zaštitu od takva uplitanja ili napada.”

Snowden smatra kako su informacije koje je razotkrio, između ostalog, dale doprinos da se na razini Europske unije 2016. godine donese Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR): “Građane Europske unije GDPR naziva prirodnim osobama, ali ih istodobno smatra i podatkovnim subjektima – ljudima koji proizvode podatke preko kojih im se može utvrditi identitet. U SAD-u se podaci obično smatraju imovinom onoga tko ih prikuplja, ali EU podatke definira kao imovinu osobe koju predstavljaju zbog čega se prema našoj podatkovnoj subjektivnosti može odnositi kao prema nečemu čije građanske slobode treba zaštititi.”

Edward Snowden stigao je u Hong Kong 20. svibnja 2013. godine. On opisuje kako je odabrao tu lokaciju jer je Hong Kong smatrao najbliže onome što se može opisati ničijom zemljom; imao je aktivne medije, kulturu prosvjeda, nefiltriran internet i nominalnu autonomiju od Pekinga. Snowden se nadao da će mu sve to dati dovoljno vremena da ostvari svoj plan, a to je da njegova otkrića dođu u javnost prije nego što bude uhićen.

Razmišljajući o metodi objave, Snowden je zaključio kako će se u svrhu autentičnosti i vjerodostojnosti morati osloniti na neku medijsku organizaciju umjesto da to učini sam. Zato je već ranije bio stupio u kontakt s Laurom Poitras, autoricom dokumentarnih filmova, Glennom Greenwaldom, kolumnistom američkog izdanja The Guardiana i Ewenom MacAskillom, kolumnistom britanskog izdanja The Guardiana. Oni su u Hong Kong stigli 2. lipnja 2013. godine. Od 3. do 9. lipnja 2013. godine Snowden, Greenwald i MacAskill analizirali su programe NSA dok je Poitras sve to snimala.

The Guardian je 5. lipnja objavio prvu Greenwaldovu priču i nastavio je to činiti u danima koji su dolazili. Snowden je 6. lipnja 2013. godine dao izjavu koja je na web stranici The Guardiana objavljena 9. lipnja 2013. godine koja ga je razotkrila kao zviždača koji je izvor za priče.

On ovako opisuje motive zašto je objavljena ta snimka: “Znao sam da ustanove koje sam posramio neće odustati sve dok mi ne navuku vreću na glavu, a ruke i noge ne stave u okove. Dotad će … blatiti moj karakter, zavirujući mi u svaki vid života i karijere, tražeći informacije kojima će me oklevetati.”

Snowden u nastavku opisuje na koje načine su vlasti na privatnoj razini nastojale diskreditirati zviždače u prošlosti: “Ako su ikad izrazili ljutnju u privatnoj komunikaciji, proglasili bi ih razočaranima. Ako su ikad bili kod psihologa ili psihijatra ili su u knjižnici posudili knjige takvih tema, proglasili bi ih duševno bolesnima. Ako su se samo jednom u životu napili, proglasili bi ih alkoholičarima. Ako su imali izvanbračnu aferu, nazvali bi ih seksualno devijantnima.”

Snowden je rekao sljedeće u snimci: “Voljan sam javno istupiti kako bih obranio autentičnost (objavljenih priča) i reći da ih nisam izmijenio ili modificirao. Ovo je istina, ovo se događa. Vi (javnost) biste trebali odlučiti moramo li to činiti (masovni nadzor od strane američke vlade).”

Američka vlada je 14. lipnja optužila Snowdena za kršenje Zakona o špijunaži, a 21. lipnja službeno je zatražila njegovo izručenje. Kako je Snowden bio optužen za kršenje Zakona o špijunaži, to je značilo da je zapravo optužen za politički zločin. On pojašnjava kako je od izručenja, barem u teoriji, trebao biti zaštićen međunarodnim zakonodavstvom “jer je optužba za politički kriminal nerijetko autoritaran pokušaj gušenja legitimnog disidentstva.  … U praksi je to, naravno, rijetko tako, osobito kad je vlada koja se smatra oštećenom američka vlada…”

Edward Snowden zato je namjeravao otputovati u Ekvador i tamo tražiti politički azil. On pojašnjava: “Ekvador je, barem 2013. godine, imao teško stečeno povjerenje u instituciju političkog azila. Najslavniji je dokaz Veleposlanstvo Ekvadora u Londonu koje je, pod Correom, postalo utočište i reduta osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea. … moji su se odvjetnici složili da se, s obzirom na okolnosti, Ekvador čini kao zemlja koja najvjerojatnije ne bi ustuknula pred gnjevom hegemona koji je vladao njezinom hemisferom.”

U svrhu uspješnog tranzita iz Hong Konga do Ekvadora Snowden je namjeravao dobiti laissez–passer, jednosmjerni dokument koji služi kao propusnica UN-a i obično se izdaje izbjeglicama za siguran prelazak granica. U tome je imao pomoć Sarah Harrison, novinarke i urednice WikiLeaksa: “Zahvaljujući njezinim vezama preko WikiLeaksa i izvanrednoj hrabrosti ekvadorskog konzula u Londonu, Fidela Narváeza, dobio sam laissez–passer na svoje ime. Propusnica mi je trebala omogućiti odlazak u Ekvador, a izdao ju je sam konzul po hitnom postupku jer nismo imali vremena čekati da je vlada njegove države službeno odobri.”

Snowden pojašnjava kako je zajedno s Harrison za Quito namjeravao putovati preko Moskve, Havane i Caracasa jer su smatrali da je to bila jedina sigurna ruta s obzirom da se nalazila izvan američkog zračnog prostora.

Po slijetanju u zračnu luku Šeremetjevo 23. lipnja 2013. godine Snowden je saznao da mu je tijekom leta od Hong Konga do Moskve po odluci tadašnjeg američkog ministra vanjskih poslova, Johna Kerryja, bila poništena putovnica: “Nisam mogao vjerovati što se dogodilo: moja me vlada zatočila u Rusiji. … to je Rusiji serviralo golemu propagandnu pobjedu.” Tako je Snowden zajedno s Harrison zaglavio na aerodromu 40 dana.

Ruska vlada odobrila je privremeni azil Edwardu Snowdenu 1. kolovoza 2013. godine. Snowdenu je 2020. godine, zajedno s njegovom ženom Lindsay Mills, bilo odobreno trajno boravište. Predsjednik Ruske Federacije, Vladimir Putin, predsjedničkim je dekretom Edwardu Snowdenu dodijelio rusko državljanstvo 2022. godine.

____________________________________________

[i] Tekst je izvorno napisan kao dio diplomskog rada “Građanska hrabrost i poslušnost u kontekstu prijavitelja nepravilnosti – Pravni i filozofski aspekti” pod točkom 4.1. “Slučaj Edwarda Snowdena”. Rad je dostupan na: https://zir.nsk.hr/islandora/object/pravo%3A7180 (posljednji posjet stranici 31. listopada 2025. godine)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (5)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (4)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (3)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (2)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (1)
    •  Daddio – Razgovori koje ne vodimo
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (3)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (2)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (1)
    •  Savršeni dani – Sreća na japanski način

> Svi tekstovi ovog autora