Egzorcizam u Splitu

U kazalište idu građanska djeca prvenstveno zato da bi se ugledala u profinjeno ponašanje glumaca i glumica i stjecala društveni šlif. Kazalište je – tako sam i ja naučila –uz roditeljski dom, kinderštube i školu treći važan odgajatelj, budući da je već klasik Friedrich Schiller u svom eseju ”Pozornica kao moralna ustanova” učenje uz uprizorenu klasičnu literaturu proglasio nezaobilaznim učiteljem ”pravednog poretka”, ”zajednice slobodno mislećih i moralno živećih osoba” sa ”smislom za estetiku i ljepotu”.

Schiller je vjerovao u čudotvornu moć pozornice – što ga nije sputavalo napisati dramu ”Razbojnici” da bi publiku odgajao paradoksom: s efektima koji, ocijenit će kritičari, ”spadaju u ludnicu”. ”Oči kotrljaju, zgrčene šake, koje samo što se nisu sručile na nečiji obraz, promukli krici; nepoznati se cmizdreći grle, žene teturaju blizu nesvjestici – opći kaos, iz čijih magli se rodi novi Svijet”.

Schiller se služio ”paradoksnom intencijom” (metodom koju će tek 200 godine kasnije psihoanalitičar Viktor Frankl imenovati tim stručnim nazivom): ”Šok proizvodi moral” –- šok u sprezi s religijom, koja je najstabilniji stup države, jer njen sud prodire sve do najskrovitijih kutaka ljudske duše.

Na isti način djeluje pozornica – ako je religija moralna instanca, drama joj pomaže, jer gluma i insceniranje čine vidljivim osjećaje, čula, dileme društva.

I na jugoslavenskom su prostoru tijekom kreštavih i šarolikih sedamdesetih i osamdesetih godina ”kazališta orgija i misterija”, performansi sa samoozljeđivanjem Marine Abramović pored Valie Export i Gine Pane ostavili tragove – koje sada slijedi, kao zakašnjeli sljednik i baštinik, Oliver Frljić

Kolika li je učinkovitost kad religija i drama uprizore apstraktne zakone ili polarnosti porote i kreposti, sreće i jada, ludosti i mudrosti koje paradiraju pred gledateljima, dočaraju zaplitanje moralnih čvorova i oogućuju da se čvorovi raspletu. ”Pozornica je više nego bila koja javna ustanova države škola praktične mudrosti, putokaz kroz građanski život, nepogrešiv ključ u najtajnije tajnosti ljudskih duša”, zaključio je njemački klasik.

No, u realnom kazalištu to je bilo nešto sasvim drugačije: u novije doba kazalište je pružilo podjednako obrazovanje i kulturnu, njegovanu, profinjenu, ali i grubu, prostačku zabavu.

Sam Schiller nije na pozornicu postavljao samo estetsko i plemenito, nego i odvratno i pokvareno, polarizirajući težio katarzi.

Redatelji šezdesetih godina 20.stoljeća, kad su već buntovni studenti počeli rušiti tabue svojih roditelja i njihove  svetinje – nastavljaju njihovu destrukciju i s užitkom demaskiraju i opstruiraju.

I Zagreb je sedamdesetih godina prošloga stoljeća ugošćivao performanse i kazališni akcionizam koji je razbio gabarite pozornica, kao i granice ”dobroga ukusa”  i pristojnih građanskih tradicija. ”Mladi divljaci”, punk, anarhisti s obrijanim glavama, koji publici pokazuju srednji prst, psuju je – da bi se zatim okrenuli oživljavanju antičkih žrtvenih kultova i šokirali gledatelje, koje krv na pozornici, zaklane životinje, sirovo životinjsko meso i ljudski izmet asocira na izvitoperenu euharistijsku žrtvu.

I na jugoslavenskom su prostoru tijekom kreštavih i šarolikih sedamdesetih i osamdesetih godina ”kazališta orgija i misterija”, performansi sa samoozljeđivanjem Marine Abramović pored Valie Export i Gine Pane ostavili tragove – koje sada slijedi, kao zakašnjeli sljednik i baštinik, Oliver Frljić.

Schiller se služio ”paradoksnom intencijom” (metodom koju će tek 200 godine kasnije psihoanalitičar Viktor Frankl imenovati tim stručnim nazivom): ”Šok proizvodi moral” –- šok u sprezi s religijom, koja je najstabilniji stup države, jer njen sud prodire sve do najskrovitijih kutaka ljudske duše

Ništa novo, dakle, samo što su neki suvremenici i suvremenice, koji generacijski spadaju u razdoblje umjetničkog aktivizma, zaboravili te ”divlje” godine koje su dozvoljavale i omogućavale eksperimente, zablude, ludosti.

Tada su se možda i slagali s akcionistima koji su mislili širiti prostor kazališta, rušiti granice između umjetničkih tehnika i usvojiti  – simbolički – slobodu i napredak.

Danas zazivaju državnu zaštitu zbog povrede vjerskih osjećaja, zahtijevaju rigoroznu primjenu kaznene odredbe ili čak novi zakon koji sankcionira bogohuljenje – zaboravljajući da od sekularne države kao vjernici zahtijevaju takoreći specijalni status za vjeru i vjerske osjećaje.

Meta njihovih napada – Oliver Frljić – već je stekao glas enfant terriblea hrvatskog kulturnog života. Svojim režijskim konceptima očito cilja na šok, smetenost i kolebanje između čuđenja, gađenja, iznevjerenosti i pitanja je li to (još) umjetnost ili režiser naprosto poseže za relativno jeftinim, površnim efektima da bi udovoljio poslanju suvremenog umjetnika: raskrinkavanju, razgolićenju, propitkivanju upitnih pojava, događaja i vrijednosti društva.

Prosvijećena je publika, dakako, uvjerena da je upravo to zadatak i uloga umjetnika – i da nisu umjetnici ti koji uzrokuju sve negativnosti, nego da su to politika, društvo, okolnosti, vrijeme. Brane umjetničku slobodu i ulogu države – osigurati slobodu, a ne arbitrirati.

Kolika li je učinkovitost kad religija i drama uprizore apstraktne zakone ili polarnosti porote i kreposti, sreće i jada, ludosti i mudrosti koje paradiraju pred gledateljima, dočaraju zaplitanje moralnih čvorova i oogućuju da se čvorovi raspletu. ”Pozornica je više nego bila koja javna ustanova države škola praktične mudrosti, putokaz kroz građanski život, nepogrešiv ključ u najtajnije tajnosti ljudskih duša”, zaključio je njemački klasik

Do tuda se slažem, ali se usuđujem reći da ipak mora biti dozvoljeno zapitati jesu li šokovi, gnjev, nerazumijevanje optimalna metoda, jesu li primijenjena sredstva najbolji mogući način za izoštravanje diskursa i izokretanje uobičajene mentalne slike. U žaru obrane umjetnikove slobode ne bi škodila mala doza racionalnosti i sjećanje kako ničija sloboda ne može biti apsolutna, jer nailazi na granice gdje počinje sloboda drugih.

Publiku čine i oni koji se ne bune u izravnoj konfrontaciji s umjetnicima – nego na sigurnoj distanci, ali zato s krunicama u rukama. Molititelji(ce) krunica uz svijeće i nezaobilaznog svećenika su prizor koji prati gotovo svaki javni događaj.

Njihovo ”rječito tiho” moljenje nameće dojam da molitelji usrdno prizivaju Boga, bijesnog, gnjevnog moćnika, koji samo što nije poslao grom i munje na grešni svijet – a da će upravo njihove molitve tog osvetoljupca ”smiriti”.

Moram priznati: scene s moliteljima imaju nešto avetinjsko, kao da je u tijeku ritualni izgon Sotone, pravi egzorcizam kakav propisuje ”Missale Romanum” iz 1999. godine. Tu su na 90-ak stranica propisani koraci egzorcista i uređenje okruženja u kojem egzorcist smije obavljati svoju – sasvim legitimnu, kanonskim pravom iz 1983. godine utemeljenu – aktivnost.

Država to tolerira, mora, jer je i to odraz slobode savjesti, a povrh toga aktivnost za koju je Crkva ugovorima ovlaštena. Na primjedbu da država nije dužna štititi nešto tako ”mutno” kao što su ”osjećaji” frakcija ”krunica” će vam uzvratiti da država i te kako štiti osjećaje – kažnjavanjem krivičnih djela poput verbalne uvrede, klevetanja, povrede uspomena na pokojnike, a da ne govorimo o kažnjivosti silovanja ili seksualne zloporabe. Osim fizičkih bolova ova djela teško vrijeđaju dostojanstvo, dakle osjećaje.

No, činjenica da kažnjavanje uvreda, klevetanja i prisile predstavljaju civilizacijski napredak i povećanu zaštitu ne može se mjeriti sa zaštitom vjerskih osjećaja; zaštićene vrijednosti ugleda, dobra glasa, fizičke i psihičke cjelovitosti odnose se izravno na fundamentalne osobine.

Rasističke, ksenofobne ili diskriminacijske izjave protiv seksualne orijentacije zadiru u osobu – ali provokativni sadržaji kazališta, slikarstva, filma? Teško je prosvijećenom, a ironiji sklonom suvremeniku vjerovati u to – čak i da je vjernik.

Moram priznati: scene s moliteljima imaju nešto avetinjsko, kao da je u tijeku ritualni izgon Sotone, pravi egzorcizam kakav propisuje ”Missale Romanum” iz 1999. godine. Tu su na 90-ak stranica propisani koraci egzorcista i uređenje okruženja u kojem egzorcist smije obavljati svoju – sasvim legitimnu, kanonskim pravom iz 1983. godine utemeljenu – aktivnost

U kazalištu umjetnik nikoga ne vrijeđa osobno, akcije nisu uperene ni protiv koga, svaki gledatelj, posjetitelj može se prema predstavi odnositi kako mu drago: ostati ili napustiti kazalište, odlučiti pogledati predstavu ili ignorirati je. Ni jedno bitno dobro individualne osobe nije ugroženo.

Pritisak na ”odgovorne u državi” da primijene sankcije – to ima izravni utjecaj na socijalnu klimu. Ona će manje trpjeti kad se ljudi odnose prema tuđem neobičnom ponašanju i vjerovanju s uvažavanjem i poštovanjem, u duhu popustljivosti i milosti.

Postoji tijesno sestrinstvo između slobode vjerovanja i slobode umjetnosti – ako se one međusobno iskušavaju, razljute i vrijeđaju, treba se sjetiti da su ipak u pitanju slobode koje imaju isti korijen.

Tko se bori protiv slobode umjetnosti, dosljedno se bori i protiv slobode vjerovanja i izražavanja svega što mu je na umu – a to je put u totalitarizme.

Sloboda umjetnosti i sloboda savjesti štite samu slobodu, a ne sadržaj ili kvalitetu proizvoda uma, bilo umjetnosti, bilo vjere. Pravo to ne može – nema konsenzusa o tome što je dobra ili loša umjetnost, nego samo riječ književnog kritičara: Dobar ukus danas je kamen spoticanja jučer. Šokantnost jučer je danas klasika. A što danas ne razumijemo, sutra će biti staromodno.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora