Emerik Blum je vjerovao u ljude i moć znanja

Nakon Drugog svjetskog rata u razorenoj, mahom ruralnoj Bosni i Hercegovini, poduzetnik Emerik Blum stvorio je veliku i uspješnu tvrtku Energoinvest koja je poslovala širom svijeta s milijardama dolara profita. Koristeći specifičan položaj Jugoslavije koja nije pripadala ni istočnom ni zapadnom političkom bloku, firma je – meandrirajući između socijalizma i kapitalizma – djelovala prema jedinstvenom poslovnom modelu temeljenom na sudjelovanju radnika u upravljanju i dobiti. Emerik Blum od malog je studija napravio kompaniju poslovnog giganta radeći po modelu samoupravljanja u kojem svi zaposleni radnici odlučuju o svim stvarima koje se tiču njihove firme.

Ovim tekstom najavljen je dokumentarni film ”Blum – gospodari svoje budućnosti”,u režiji najnagrađivanije bosansko-hercegovačke redateljice Jasmile Žbanić, koji je prošle godine krenuo u distribuciju. I od tada puni kinodvorane, gdje god se prikazuje.

Tko je bio Emerik Blum, poslovni čovjek, filantrop, inženjer, koji je pokrenuo privredno čudo Energoinvest pedesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji?

Potekao je iz skromne obitelji mađarskog Židova koji je kao strojovođa, iz središnjeg dijela Carstva poslan u Sarajevo,u vrijeme kada je Austro-Ugarska gradila uskotračne pruge u Bosni i Hercegovini. Njegov sin Imre, kako su ga zvali školski drugovi, bio je odličan učenik sarajevske gimnazije, predodređen za visoko obrazovanje koje je nakon mature stjecao na Karlovom sveučilištu u Pragu. Tu se susreo s ljevičarskim idejama i počeo maštati o svijetu u kojem će svi ljudi biti jednaki.

Prijetnju tom snu uvidio je još 1933. godine kad je – boraveći u Berlinu, kao student treće godine Tehničkog fakulteta – svjedočio orgijanju svjetine s kukastim križevima i u nacističkim uniformama.

Tijekom studija u Pragu, a zbog aktivnosti u naprednim studentskim pokretima, Emerik Blum je protjeran iz Praga i vraćen u Sarajevo, ali mu je nakon nekog vremena ipak odobren povratak, pa nastavlja studij.

Kao komunist, nakon njemačke okupacije Čehoslovačke, ponovo je uhapšen. Do završetka studija imao je svega nekoliko ispita, pa su njegovi češki profesori– u znak solidarnosti – dolaziliu zatvor kako bi mu omogućili polaganje završnih ispita i stjecanje diplome…

Sa suprugom, pijanisticom Matusjom Blum (Moldavkom rođenjem), nakon diplome vraćaju se u Sarajevo, gdje Emerik Blum započinje karijeru kao inženjer elektrotehnike, ali istovremeno, zajedno s prijateljima – dirigentom i kompozitorom Oskarom Danonom, slikarom Vojom Dimitrijevićem, arhitektom Jahielom Fincijem i baletnom umjetnicom Anom Rajs, pokreće ”Collegium Artisticum” – koji okuplja tada mlade sarajevske umjetnike (Ismet Mujezinović, Daniel Ozmo, Mate Baylon, Emanuel Samanek, Ubavka Milanković, Matusja Blum), ali i druge obrazovane i ljevičarski opredijeljene ljude. Pod okriljem umjetničkih aktivnosti – predstava, koncerata, izložaba – oni pripremaju mlade Sarajeva za borbu protiv fašizma.

Stoga ne čudi što se većina članova Collegiuma priključila partizanima, ali ne i Blum, jer je među prvima uhapšen i odveden u logor Slana na Pagu, a potom u Jasenovac.

Kao inženjer, i u logoru je radio na tehničkim poslovima, što mu je omogućilo da s grupom logoraša, prilikom testiranja skele preko rijeke Save, pokuša pobjeći. Šestorica logoraša napali su ustaške stražare, ali jedini koji se domogao druge obale bio je Blum. Tada je otišao partizanima. Ali ni tamo nije baš prošao ”glatko”.

Jedinica kojoj se priključio, sumnjala je da se radi o neprijateljskom špijunu jer nisu vjerovali u njegov bijeg iz Jasenovca. Ponovo je zatvoren, na što je Blum otpočeo štrajk glađu… Na kraju je prebačen u Jajce, gdje je njegov  prijeratni staž kao komunista – potvrdio Avdo Humo.

Blum ostaje s partizanima do kraja rata i među prvima ulazi u oslobođeno Sarajevo.

Sve bitno što se potom događalo na planu njegove profesionalne karijere – zabilježeno je u filmu Jasmile Žbanić.

Energoinvest (koji se na početku zvao Energoprojekt) od male tvrtke pretvorio je u giganta koji je osamdesetih godina zapošljavao 55 tisuća ljudi. Na rukovodnim pozicijama ravnopravno su bile žene s muškarcima, ovisno o znanju i sposobnostima.

Blum je vjerovao u ljude i smatrao da je znanje moć, inzistirao je na usavršavanju energoinvestovaca u inozemstvu – ljudi su odlazili u Francusku na obučavanje, a u SAD na doktorske studije i to na prestižna sveučilišta kao što su MIT ili Stanford.

Samo u 1969. godini Energoinvest je stipendirao 1.200 studenata, a s vremenom se to povećalo na tri tisuće stipendija godišnje.

I svi su se – vraćali u Sarajevo.

S današnjeg stanovišta gledanja postignuće Emerika Bluma čini se gotovo nevjerojatno. I da Jasmila Žbanić u svom filmu nije okupila preživjele čelne ljude pojedinih dijelova Energoinvesta, još više ljudi (pogotovo mladih) sumnjalo bi u ovu uspješnu priču. I ovako se na društvenim mrežama javljaju ”mudraci” koji tvrde da Emerik Blum nije postojao i da je cijelu priču izmislila Jasmila Žbanić kako bi nam danas prikazivala bajke o dobrom životu u Jugoslaviji.

Nasuprot tih sveznadara s Facebooka, stoje nekadašnji Blumovi suradnici, danas vremešni ljudi, ali bogatog sjećanja i dobrog pamćenja. Njihov entuzijazam je i dalje živ, oni pričaju stvari koje su se događale prije 40 ili 50 godina, pritom prenoseći neku radost što su živjeli u vremenima Emerika Bluma i bili dio privrednog giganta koji je osvajao natječaje za projekte diljem svijeta.

Još 1964.godine Blum je odlučio uvesti u Energoinvest obradu podataka digitalnim računalom GAMINA 30 i analognim PACE 231. Bila je to prva računalna obrada podataka u tadašnjoj Jugoslaviji, a uskoro su upravo iz Bosne dolazili najbolji programeri i kompjuterski stručnjaci…

Energoinvest je izvozio i postavljao trafostanice, termoelektrane, dalekovode, atomske separatore i serijsku opremu, od Meksika, SAD-a, Rusije, arapskih zemalja do Bliskog i Dalekog istoka…

Blum je bio vizionar, poslovni mag, ali i čovjek magnetne energije koji je svojim silnicama privlačio sebi slične, voljne da stanu pod kapu njegove vizije.

Kad na početku filma ”Blum – gospodari svoje budućnosti” vidite razrušenu Bosnu i Hercegovinu 1945.godine, kad čujete da je 75 posto stanovništva bilo nepismeno i da su 88 posto te mase nepismenih činile žene, postignuće Emerika Bluma i Energoinvesta naprosto se čini nemogućim. I još vrjednijim!

A Energoinvest je bio ne samo proizvodno i djelatno uspješan, već se vodila briga o zaposlenicima, pa i – gle čuda – o umirovljenicima!!!

Svjedoče o tome dokumentarni filmovi o odmaralištima za radnike Energoinvesta – svi su imali pravo na ljetovanje u srpnju i kolovozu, a neki i na plaćeni prijevoz do ljetovališta; lipanj i rujan, u odmaralištima su bili mjeseci za umirovljene radnike Energoinvesta,tako da su i oni ljetovali…

O zdravstvenoj skrbi svjedoči činjenica da je Energoinvest imao svoju polikliniku, u koju su po dva dana u tjednu dolazili najbolji specijalisti iz Kliničkog bolničkog centra u Ljubljani i VMA iz Beograda, a teško oboljeli radnici imali su prednost u liječenju na te dvije najpoznatije zdravstvene institucije u ondašnjoj Jugoslaviji. Ali i u poznatoj klinici u Houstonu, u SAD-u!

Danas, kada se stihovi ”Ako ne znaš što je bilo” pjevaju u glas u svlačionicama prestižnih sportova, na koncertima i utakmicama te na brojnim veselicama, film Jasmile Žbanić je podsjetnik kojeg bi trebalo trajno prikazivati svima koji – zaista žele znati što je bilo.

Nije bilo svuda i nije Energoinvest bio opća pojava, ali je bio živi dokaz da se može ako znaš kako. I ako želiš mijenjati sredinu u kojoj živiš.

A Blum je htio upravo to: utjecati na sredinu u kojoj je rođen, unaprijediti Bosnu i Hercegovinu koja je bila među najzaostalijim dijelovima Jugoslavije.

Samo 15 godina nakon početka rada, Energoinvest su posjećivali privrednici iz 35 država svijeta, a kasnih 60-ih godina Blum je shvatio da neće biti pravog napretka tvrtke ako se ne modernizira organizacija i unaprijedi upravljanje poslovnim procesima.

Taj posao povjerio je vodećoj konzultantskoj firmi na svijetu, američkom McKinseyu, čiji su stručnjaci sa zanimanjem prihvatili izazovni posao, za njih prvi u socijalističkim zemljama, pritom se susrećući sa samoupravljanjem.

Blum ih je toliko impresionirao iskustvom, znanjem s područja tehnologije i menadžmenta, kao i spremnošću da odgovori na svako pitanje, ali i da korigira poslovanje prema njihovim zahtjevima, da je vodeći čovjek ekipe McKinseya u dokumentarcu Jasmile Žbanić evidentno impresioniran njegovom osobnošću.

Pred rat, 1991. godine, Energoinvest je ostvarivao izvoz od 700 milijuna dolara. Nakon rata, 1996.godine, gotovo sva Energoinvestova postrojenja su srušena, uništena, od mnogih nisu ostali ni zidovi…

Emerik Blum umro je 1984. godine. S mjesta predsjednika uprave Energoinvesta povukao se još 1976. godine, ostajući savjetnikom. Nakon toga je dvije godine bio gradonačelnik Sarajeva, pripremivši grad i okolne planine za Zimske olimpijske igre… – još jedan svoj uspješni projekt. Umro je u 73. godini života, ali nije zaboravljen ni danas.

Nakon rata, iako devastiran i rascjepkan po entitetima BiH, Energoinvest opstaje kao inženjerijski koncern s 500-tinjak zaposlenika. S vremenom je posao opet pokrenut i danas  predstavlja najveću kompaniju svoje vrste u Bosni i Hercegovini.

Ispred poslovne zgrade postavljena je bista Emerika Bluma.

Njegovi nekadašnji suradnici, protagonisti dokumentarnog filma Jasmile Žbanić, uvjereni su da bi Emerik Blum, da se danas digne iz groba, našao načina da ponovo pokrene privredno čudo!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sloboda koja ne isključuje pripadanje
    •  Bojkot trgovačkih lanaca ili štednja
    •  Željka i Boris Rogić – zaljubljenici u obojenu svjetlost
    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište

> Svi tekstovi ovog autora