Filharmonije su trajnije od cesta

Socijalistička Republika Hrvatska, Skupština općine Zadar. To piše u zaglavlju službenog pisma koje je 26. ožujka 1967. godine upućeno na adresu Muzičke škole u Puli profesoru Perici Vrbančiću. U pismu piše: “Mnogo poštovani druže Vrbančić!

Pavle Dešpalj i drug Dinko Fio inicijatori su ovog pisma. Mi smo zadovoljni, što na ovaj način, njihovim posredstvom, ulazimo u preliminirane razgovore s Vama. Da Vas odviše ne zamaramo, bit ćemo koncizni: u Zadru vršimo napore za unapređenje muzičkog života. Već ove jeseni u Zadar dolazi drug Dinko Fio. On će voditi dječji zbor zadarskih osnovnih škola i Zbor RKUD-a “Petar Zoranić”. Uz ove napore namjeravamo riješiti i probleme Muzičke škole iz Zadra (kvalitetni kadar, direktor škole, status škole i drugi problemi), a u tim naporima najvažnije mjesto zauzima profesor violine.

Doznali smo od druga Dešpalja za Vas, Vaše kvalitete i Vašu želju da dodjete u Zadar. Mi ovim prvim pismom uspostavljamo prvu vezu s Vama i molimo Vas, da nam odgovorite: da li zaista želite doći u Zadar, koje bismo sve probleme u vezi s Vašim dolaskom u Zadar morali prije riješiti.

Problematiku zadarskog kulturnog života i muzičkog života Vam ne opisujemo, jer ne znamo sigurno Vaše namjere. Ako nam javite pozitivno, pobrinut ćemo se da Vam objasnimo sve što je vezano s tim.

Međutim, stvar se može postaviti i drugačije: bi li se možda Zadar još brže i snažnije razvijao kada bi imao svoju Filharmoniju? Prepoznaje li netko u nečem takvom i nova radna mjesta? Vidi li itko za grad dobit i prihod nemjerljiv u novcu? Može li danas gospodin Dunatov poslati koje pismo poput onog koje je 1967. u Pulu poslao drug Lukačević? Zadarskom komornom orkestru neki znaju prigovoriti da u njemu nema dovoljno Zadrana. Najbolji odgovor na to daje upravo profesor Vrbančić protupitanjem: a igraju li u Košarkaškom klubu Zadar samo Zadrani?

Još jednom Vas molimo, da nam javite Vaše mišljenje o Vašem dolasku u Zadar.

Srdačno Vas pozdravljamo i očekujemo Vaš odgovor.”

U potpisu stoji “NAČELNIK: Lukačević Nikola”.

Citirao sam cijelo pismo jer je važno zbog nekoliko razloga. Ponajprije, kao vremena koje se u dnevnopolitičke prečesto i olako želi prikazati isključivo kao vladavina zla koje je zatiralo sve vrijedno, a osobito hrvatsku kulturu. Čiju su to kulturu gradili drugovi Dešpalj, Fio, Vrbančić i Lukačević ako ne hrvatsku?

Duhovno blago, vještine i znanja koje izgradite u ljudima ne mogu se opljačkati ni odnijeti. To ostaje dok god ljudi žive, a često i nakon njihove smrti.

Od drugova spomenutih u navedenom pismu Dinko Fio i Nikola Lukačević više nisu među živima. Dinko Fio preminuo je 2011. godine, a iza njega je na pučini ostao širok i dubok trag u pjesmama koje je zapisivao, skladao, obrađivao i uvježbavao s brojnim zborovima, klapama, KUD-ovima. Bio je, uz Ljubu Stipišića, jedan od najvjernijih čuvara i najbrižnijih njegovatelja pjevane narodne baštine.

U vrijeme kad je napisao i potpisao pismo prof. Vrbančiću, Nikola Lukačević bio je načelnik gradskog Odjela za kulturu, sport i fizičku kulturu. Preminuo je 2012. godine i sahranjen je, kako čitam u jednom nekrologu, na zadarskom Gradskom groblju “u miru i tišini, po vlastitoj želji, u pratnji članova najuže obitelji”. Bio je, kako se to u ona vremena govorilo, prosvjetni djelatnik i društveno-politički radnik, osobito angažiran oko dobrobiti i razvoja zadarske Znanstvene knjižnice kojoj je, od 1982. do 1991. godine, bio i ravnatelj.

Želja za mirom i tišinom u posljednjoj volji nekako je u skladu s čovjekom koji je dobar dio života proveo među knjigama koje su obično zahvalnije nego ljudi.

I Nikoli Lukačeviću želim zahvaliti što je ugradio dio sebe u glazbeno čudo koje je nastavilo rasti u Zadru i koje mi se još jednom, u punom sjaju, prošlog ponedjeljka (13. srpnja, op. uredništva) ukazalo na koncertu Zadarskog komornog orkestra u katedrali sv. Stošije.

Mladog Pogorilića uzimam kao primjer, kao jednog od mnogih, a i da mu javno zahvalim što je na mjestu druge flaute, pod vodstvom svoje profesorice Milene Lipovšek do koje sjedi u orkestru, tako čisto i radosno svirao onu nimalo laku, razigranu i skokovitu temu trećeg stavka u Koncertu za violinu i orkestar Felixa Mendelssohna. Crnogorski i svjetski virtuoz Roman Simović, inače koncertni majstor Londonskog simfonijskog orkestra, imao je nakon koncerta samo riječi hvale za doživljaj zajedničkog muziciranja koji su mu priuštili Zadrani

Profesor Vrbančić se odazvao i došao je u svoj Zadar. Bio je vrijedan i omiljen pedagog, brinuo o orkestru koji je osnovao Pavle Dešpalj, a u toj je brizi odgojio i podigao i svog učenika Dragu Novaka. Danas umirovljenički uživa u plodovima svog rada, osobito na ovakvim koncertima nakon kojih redom grli svoje bivše učenike.

Maestro Pavle Dešpalj ovaj put nije bio tamo, ali njegovo se djelo također ne zaboravlja. On je doživotni počasni šef-dirigent Zadarskog komornog orkestra. U međuvremenu je dobio dostojnog nasljednika u Ivanu Repušiću, kako na stazama međunarodne dirigentske slave, tako i u brizi za glazbenu kulturu rodnog mu grada.

Filharmonijsko društvo u Zadru postojalo je još u 19. stoljeću, kada je izgrađeno i kazalište u kojem su se davale i opere. Bilo je to pod Talijanima, ali kulturu nam nitko ne može odnijeti, ukoliko je sami ne uništimo.

Zadarski komorni orkestar, koji već sada pod ravnanjem maestra Repušića svira poput najboljih filharmonijskih orkestara, važan je za Zadar, on je njegova velika dodana vrijednost.

Umjetnički ravnatelj Glazbenih večeri u sv. Donatu Jurica Šoša i ravnateljica Koncertnog ureda Zadar Dina Bušić (koja je na svjetlo dana izvukla ono pismo) sasvim su opravdano iznad oba ovogodišnja festivalska nastupa Zadarskog komornog orkestra stavili naslov: “Koncert na ponos grada”.

Maestro Repušić, koji već deset godina u Zadarskom komornom orkestru okuplja znanje i oduševljenje glazbenika iz Zadra, ali i Zagreba i Splita i drugih krajeva, rekao mi je da će Zadar imati i svoju Filharmoniju, ako se nastavi razvijati. Zadovoljan je potporom Grada, a i organizatori Glazbenih večeri u sv. Donatu, koje je također osnovao Pavle Dešpalj, hvale trud i pažnju koju im ukazuje današnji pročelnik gradske kulture, gospodin Radovan Dunatov.

Međutim, stvar se može postaviti i drugačije: bi li se možda Zadar još brže i snažnije razvijao kada bi imao svoju Filharmoniju? Prepoznaje li netko u nečem takvom i nova radna mjesta? Vidi li itko za grad dobit i prihod nemjerljiv u novcu? Može li danas gospodin Dunatov poslati koje pismo poput onog koje je 1967. u Pulu poslao drug Lukačević?

Zadarskom komornom orkestru neki znaju prigovoriti da u njemu nema dovoljno Zadrana. Najbolji odgovor na to daje upravo profesor Vrbančić protupitanjem: a igraju li u Košarkaškom klubu Zadar samo Zadrani?

Može li se, možda, u ovoj zemlji dogoditi i takvo čudo da jedan grad poželi da baš u njemu živi i stalno svira netko poput Roberta Pogorilića s Paga? Glazbenici u orkestru ne očekuju da ih se poimence zapazi i hvali, ali bez njih orkestra nema.

U pozdravnoj riječi u katalogu 55. Glazbenih večeri u sv. Donatu, današnji je zadarski gradonačelnik pošteno napisao kako je Pavle Dešpalj festival utemeljio “s pomoću nekolicine entuzijasta i uz potporu vlasti”. Gospodine Kalmeta, ne zaboravite: entuzijazma i znanja danas je još i više, vlast se vi, a filharmonije su trajnije od cesta

Mladog Pogorilića uzimam kao primjer, kao jednog od mnogih, a i da mu javno zahvalim što je na mjestu druge flaute, pod vodstvom svoje profesorice Milene Lipovšek do koje sjedi u orkestru, tako čisto i radosno svirao onu nimalo laku,

razigranu i skokovitu temu trećeg stavka u Koncertu za violinu i orkestar Felixa Mendelssohna. Crnogorski i svjetski virtuoz Roman Simović, inače koncertni majstor Londonskog simfonijskog orkestra, imao je nakon koncerta samo riječi hvale za doživljaj zajedničkog muziciranja koji su mu priuštili Zadrani.

U pozdravnoj riječi u katalogu 55. Glazbenih večeri u sv. Donatu, današnji je zadarski gradonačelnik pošteno napisao kako je Pavle Dešpalj festival utemeljio “s pomoću nekolicine entuzijasta i uz potporu vlasti”. Gospodine Kalmeta, ne zaboravite: entuzijazma i znanja danas je još i više, vlast se vi, a filharmonije su trajnije od cesta.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora